Šibenik
je smješten posred istočne obale Jadranskog mora, u slikovitom, razvedenom zaljevu u koji utječe Krka, jedna od najljepših rijeka Hrvatske. Ovaj znameniti grad bogate hrvatske povijesti, nalazi se u najzaštićenijoj prirodnoj luci a ističe se jedinstvenim položajem na obroncima brežuljaka sa sjeverne strane zaljeva. Okružen je tvrđavama sv. Mihovila, sv. Ivana i tvrđavom Šubićevac. Jedini je veći obalni grad koji nisu utemeljili Rimljani, nego Hrvati pa je od osobita značaja za hrvatsku povijest.

U starom dijelu grada kuće su kamene i zbijene, a ulice uske i krivudave s mnogo stuba i nadsvođenih prolaza. Mali trgovi i brojni kulturno-povijesni spomenici svjedoče o bogatoj prošlosti ovoga grada. Ovaj dragulj hrvatskog stvaralaštva koji je niknuo u skladu kanjona Krke i Čikole danas broji oko 52.000 stanovnika. Te sretne žitelje grije čak 2700 sati sunca godišnje, a more otvoreno prema Kornatima i Dugom Otoku biserno je čisto. Dva nacionalna parka predvodnici su izuzetne ljepote cjelokupnog šibenskog područja. Na posebnu prirodnu podlogu skladno se uklopilo ljudsko stvaralaštvo od antičkih vremena do danas.

Šibenik su utemeljili Hrvati prije više od 1000 godina pa je prema tome najstariji samorodan Hrvatski grad na istočnoj obali Jadrana. Postoji više tumačenja porijekla imena Šibenika. Juraj Šižgorić u jednom svom djelu opisuje naziv o kojem kaže da je grad nazvan tako jer je okružen šibama. Drugo tumačenje dovodi se u vezu sa šumom posredstvom toponima “Sibinicum”, koji je pokrivao užu mikroregiju Šibenika.

Zemljopisni položaj i klima

Reljefnu sliku šibenskog područja karakterizira vrlo razvedena obala, širok pojas zaleđa primorsko-dinarskog krša Zagore, brdsko-planinski prostor sa zavalom Plavno i plodnim poljima, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje te sjevernom zaravni Bukovica s Prominom i kanjonom rijeka Krke i Čikole. Ističu se brdski vapnenački grebeni poput Trtara koji se proteže sa svojim nizom prema jugoistoku. Od biljnog pokrivača najviše je zastupljena smrča u zaleđu i makija u priobalnim i otočkim predjelima. Pejzaž regije je vrlo raznolik, a more je najveće bogatstvo i osnovni prirodni izvor. Zračna duljina obale je 56,2 km, a stvarna čak 805,9 km.

Administrativno Šibenik pripada Šibensko-kninskoj županiji koja se prostire uz obalu između zadarskog i splitskog primorja u dužini oko 100 km, a u unutrašnjosti do planine Dinare. Ova županija obuhvaća ukupnu površinu od 1860 km2 i sastoji se od otočnog i obalnog dijela, te zaleđa. Otočni dio Šibensko-kninske županije sastoji se od 242 otoka. Taj se arhipelag pretežno nalazi u sjeverozapadnom dijelu šibenskog akvatorija. Razvedena obala s brojnim uvalama i lučicama, te s mnoštvom otoka, otočića i nadmorskih grebena posebno se ističe Kornatskom skupinom. Od otoka, samo su Prvić, Zlarin, Kaprije, Žirje, Krapanj i Murter stalno nastanjeni. Najbrojnija otočna skupina su N.P. Kornati, poznati po izuzetnim prirodnih ljepotama. Na području županije nalazi se osim Kornata i drugi nacionalni park, Krka. Obalno područje šibenskog kraja dopire do brdskog niza Trtar i na jugoistoku do bila Svilaje. Ovaj prostor na kojem živi veći dio stanovnika županije, doživio je snažnu urbanizaciju poslije 2. svjetskog rata. Danas je ovdje koncentrirana gotovo sva gospodarska djelatnost i snaga županije. Do 80-ih godina 20. stoljeća Šibenik je bio jaki industrijski centar (tvornice "TEF" i "TLM") a šibenska luka jedna od najvećih luka bivše Jugoslavije. Danas je Šibenik kulturno, prosvjetno, administrativno i gospodarsko središte Županije. Prosječna gustoća naseljenosti je 52 stanovnika na četvorni kilometar.

Za šibensko područje je karakteristična mediteranska klima s vrućim ljetima i suhim zimama. Izrazito mediteranska klima ima veliki utjecaj i na kontinentalnom prostoru regije. Na obalnom prostoru vrlo je visoka srednja godišnja osunčanost (2710 sati), a prema unutrašnjosti insolacija se smanjuje. Temperature su ljeti relativno visoke, međutim ublažuje ih ugodan vjetar maestral koji puše s mora ka kopnu. Uz obalu su zime umjerene ili blage. Oborina je najviše zimi, a ljeta su pretežno suha. Ukupna godišnja količina oborina je 803mm/m2. U najvećem dijelu šibenske regije prevladavaju vjetrovi bura i jugo, a uz obalni pojas i osvježavajući maestral.

Starija povijest Šibenika

Iako se grad Šibenik prvi put spominje u 11. stoljeću, tragovi naseljenosti mogu se uočiti već od pretpovijesnog doba. Kada se govori o počecima naseljavanja šibenskog područja treba se udaljiti od samog grada. Šire područje grada bilo je naseljeno već u neolitiku, o čemu svjedoče bogati arheološki nalazi. Najstariji keramički ostaci koji govore o obitavanju čovjeka na ovom prostoru pronađeni su u spilji Trpanj pokraj Zatona, a pripadaju starijem neolitiku. Na lokalitetu Danilo, na položaju Bitinj, istraženo je nalazište iz srednjeg neolitika. U željeznom dobu područje grada naseljavalo je ilirsko pleme Liburna. S obzirom da je šibenska luka jedna od prirodno najzaštićenijih luka istočnog Jadrana, u koju je ulaz moguć samo kroz uski kanal sv. Ante, oduvijek je bila logična pretpostavka da su Liburni, kao vrsni pomorci, morali imati nekakvu vrstu kontrole nad njom. Važnost kontrole nad šibenskom lukom bila je utoliko veća i zbog njenog položaja na ušću rijeke Krke kojom se dalje moglo nastaviti prema Skradinu, jednom od važnijih liburnskih sjedišta. Dokazi za ovu pretpostavku su materijalni ostaci liburnske kulture pronađenih prilikom istraživanja tvrđave sv. Mihovila, a očito na mjestu nekadašnje liburnske gradine.

Zahvaljujući prirodnim osobitostima šibenski je kraj naseljen od antike. O tome svjedoči velik broj gospodarskih i ladanjskih kuća iz tog vremena. Slabljenjem rimske moći i širenjem kršćanstva na ovom području počinju se graditi sakralni objekti. Najvažniji kompleks starokršćanske sakralne arhitekture pronađen je na lokalitetu Prižba na Srimi. Riječ je o bazilici koja se sastoji od dva objekta nastala u različitom vremenu. S ovog lokaliteta potječe i čitav niz ulomaka crkvenog kamenog namještaja.

Vrijeme dolaska Hrvata u ove krajeve još uvijek je upitno. Pretpostavlja se da su naselili šibensko područje početkom 7. stoljeća. Sudeći prema arheološkim nalazima, u početku su se zadržavali na periferijama većih antičkih gradova te na rubovima plodnih krških polja. Najgušće je bio naseljen kraj između Knina, Solina i Nina. Arheološki nalazi iz ovog razdoblja pronađeni su na lokalitetu sv. Lovre u Donjem polju. U devetom stoljeću Hrvati na ovim prostorima postepeno stvaraju kneževinu.


Na zapadnom dijelu kraške agrarne površine Gornjeg i Donjeg polja, na kamenoj uzvisini 70 m nad morem, na sjevernoj obali prostrane prirodne luke, doseljeni Hrvati podigli su utvrdu, koja je na početku imala samo funkciju vjerskog i obrambenog punkta županije. Iz ovog vremena sačuvani su brojni materijalni ostaci a uglavnom je riječ o nakitu. Ne može se sa sigurnošću govoriti o izgledu grada u njegovim prvim stoljećima. Po svemu sudeći sagrađena utvrda, odnosno centar naselja je bio današnja tvrđava sv. Mihovila. Sa sjeverne i istočne strane bio je ograđen utvrdama dok ga je na jugozapadu štitila prirodna litica. O značaju Šibenika u to vrijeme govore posjeti hrvatskih kraljeva i moćnika. Grad se prvi put spominje 25. prosinca 1066. u darovnici kralja Petra Krešimira IV. (1058.- 1074.) koji je tada boravio u Šibeniku i vijećao o državnim poslovima zbog čega se Šibenik često naziva i Krešimirov grad. Riječ je o ispravi kojom poklanja kraljevsku slobodu benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru.

Šibenik se počinje razvijati u veće urbano središte tek negdje u 10. stoljeću. Kako do tada ovaj položaj nije bio na pravcu ondašnjih važnijih prometnica, nastajanje većeg naselja nije ni bilo moguće. Slijed povijesnih događaja pogodovao je širenju grada. Većina dotadašnjih gradova na zalasku je svoje moći, posebice Skradin. Šibenik u srednjem vijeku postepeno preuzima ulogu Skradina, dotadašnjeg sudskog i biskupskog središta regije te postaje novi centar. Osim toga, mladoj hrvatskoj državi pogodavao je položaj grada jer upravo je put do Šibenika najkraća i najsigurnija poveznica tadašnje prijestolnice Knina s morem. Šibenik je tako u srednjem vijeku postao značajno središte koje je izrodilo čitav niz znanstvenika i umjetnika kao i mnoštvo spomenika izuzetne vrijednosti.

Nakon vojno-političke intervencije mađarskog kralja Ladislava, Hrvatska 1102.g ulazi u državnu zajednicu s Ugarskom. To vremensko razdoblje (12.-15.st.) karakteriziraju česte promjene suvereniteta nad gradom, od hrvatsko-ugarskih vladara i domaćih knezova preko Bizanta i srednjevjekovne bosanske države, do Venecije u više navrata. Usprkos tomu, razvoj i širenje grada napreduje. 1298. papa Bonifacije VIII. izdaje bulu kojom Šibenik proglašava gradom i naređuje da se u njemu uspostavi biskupija. Godine 1409. Ladislav Napuljski prodao je Šibenik, kao i cijelu Dalmaciju Mlečanima za 100.000 dukata. Dalmatinski gradovi nisu dragovoljno pristali na Mletačku vlast. Šibenčani su, čim su čuli za prodaju Dalmacije započeli pripreme za obranu obnavljajući zidine grada. Iste godine Mlečani stižu pred Šibenik i traže predaju. Grad odbija ultimatum i pune 3 godine odoljeva mletačkim napadima. 30. listopada 1412. iscrpljen opsadom, grad je prisiljen obustaviti otpor i priznati vlast Venecije. Dolazak Šibenika pod 400 godina dugu Mletačku vlast potvrđen je sporazumom s duždom Micheleom Stenom. Iz tog razdoblja potječe i najznačajniji kulturno-povijesni spomenik Šibenika, Katedrala sv. Jakova, građena u 15. i 16. stoljeću.

Pod vladavinom Venecije, Šibeniku je priznat status autonomne gradske komune. No autonomija je sustavno ograničavana. Slobodan izbor gradskog kneza Mlečani ukidaju i imenuju ga iz redova svoga plemstva. Velikom vijeću Šibenika oduzimaju političke i zakonodavne ovlasti i podređuju ga gradskom knezu. Od 15 st. gradu ozbiljno prijete Turci i njihova ekspanzija prema zapadu. Zbog bolje zaštite s morske strane, u 16. stoljeću na ulazu u kanal sv. Ante izgrađena je tvrđava sv. Nikole. Turci su pokušavali osvojiti Šibenik u više navrata, točnije 1570., 1647. i 1659. godine, ali bez uspjeha.

Godine 1608. Šibenik tiska svoj statut koji je nastao početkom 15 stoljeća. 1649. godine pojavljuje se najveća epidemija kuge koja je pokosila tri četvrtine gradskog stanovništva.

Slomom mletačke države 1797. gradska uprava donosi odluku o prestanku mletačke vlasti u gradskoj komuni i njezinu stavljanju pod vrhovništvo Franje II., hrvatsko-ugarskog kralja i cara Austrije. 1797. Šibenik ulazi u sastav Habsburške monarhije (uz kratkotrajnu vlast Francuske u vrijeme Napoleona) sve do 1918. Šibenik je i pod vlašću Austrije zadržao status općinskog i kotarskog središta. Porazom Austrije u ratu s Francuskom završena je njezina vlast u Dalmaciji koju je morala prepustiti Francuzima.


Početkom 19. stoljeća Šibenik je bio mali primorski gradić. Brojni težaci obrađivali bi svoje vinograde ili crkvenu i gospodarsku zemlju na plodnim susjednim poljima. Na glavi su nosili crvene kape s crnim vezom. Francuska vojska u Šibenik ulazi 18. veljače 1806. Nakon Napoleonova poraza kod Leipziga, austrijska vojska kreće u zauzimanje južne Hrvatske i 1. studenoga 1813. ulazi u Šibenik. Pod austrijskom vladavinom, kao dio Kraljevine Dalmacije, Šibenik je kotarsko središte s općinskom upravom i načelnikom. Grad raste i razvija se.

 

Novija povijest Šibenika

1860. u Šibeniku je živjelo oko 5300 stanovnika. 1879. pušten je u rad vodovod, 1883. bolnica, 1898. na Krki je podignuta hidroelektrana Jaruga-Skradinski Buk, 1907. HE Manojlovac i 1910. HE Roški slap. 1900. godine grad ima 10 000 stanovnika. Od osobite je važnosti za razvoj grada bio početak rada značajne industrije, poput Tvornice kalcijeva karbida (1900.) ili Tvornice glinice i aluminija u Lozovcu (1939.). Najveći težački grad na Jadranu postaje industrijsko i pomorsko središte ovoga područja. Početkom 1. svjetskog rata, austrijske vlasti uvode strogi vojni režim koji traje do raspada Austro-Ugarske 1918., kada gradski odbor Narodnog vijeća proglašava okončanje austrijske vlasti i pristupanje Šibenika u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca.

U razdoblju između dva rata jača uloga Šibenika kao tranzitnog centra, naročito nakon otvaranja željezničke pruge prema Zagrebu 1925. godine. U travnju 1941. Njemačka i Italija napale su i okupirale Kraljevinu Jugoslaviju. 15. travnja 1941. jedinice talijanske fašističke armije bez otpora ulaze u Šibenik i okupiraju čitavo njegovo područje. Nakon uspostave talijanske fašističke vlasti provode se mnoge mjere denacionalizacije i talijanizacije Šibenika. U gradu i okolnim selima se javlja otpor i antifašistički pokret. Za vrijeme drugog svjetskog rata Šibenčani su većinom bili u partizanima. Mnogo ih je poginulo na bojišnicama diljem bivše Jugoslavije, a najviše u Hrvatskoj i BiH. Nakon kapitulacije Italije 1943., Šibenik zauzimaju njemačke snage držeći ga pod svojom upravom četrnaest mjeseci. Šibenik je oslobođen okupacije 3. studenog 1944. godine. Drugi svjetski rat te posebice talijanska i njemačka okupacija, nanijeli su Šibeniku velike ljudske i materijalne gubitke, no po završetku rata grad se razvija još intenzivnije.

Nakon 2. svjetskog rata Šibenik je u sklopu Jugoslavije sve do 1991. Sredinom 60-tih godina postaje jedno od središta industrijske proizvodnje i velika jadranska luka. 1961. broji 24.800 stanovnika. Zahvaljujući ljepotama šibenskog akvatorija i rijeke Krke izgrađeni su veliki turistički kompleksi u Primoštenu, Vodicama i Solarisu pa dolazi do brzog turističkog napretka grada i okolice.


Slom komunističkog sustava u Europi ubrzao je i raspad Jugoslavije. Hrvatski Sabor nakon referenduma 25. VI. 1991. proglašava samostalnost Hrvatske. Raspadom komunističkog poretka te osamostaljenjem Hrvatske, Šibenik je 16. rujna 1991. godine ponovno napadnut. Hrvatska vojska i narod Šibenika s okolicom, iako slabo naoružani, dali su velik doprinos Domovinskom ratu, a u kolovozu 1995. godine, briljantnom akcijom “Oluja” oslobodili područje Šibensko-kninske županije. Tako su stvoreni uvjeti za poslijeratni razvitak grada.

Kulturno-povijesne znamenitosti

Na komadiću hrvatske zemlje koji stoljećima nosi ime Šibenika, čovjek je stvorio spomenik ljudskom stvaralaštvu. Poseban ugođaj nude uske šibenske ulice koje se spuštaju prema glavnoj luci. Nad gradom dominiraju stare srednjovjekovne tvrđave kao što su sv. Mihovil i Šubičevac. S ovih utvrda pruža se predivan pogled prema staroj gradskoj jezgri.

U povijesnu gradsku jezgru pristup je moguć sa svih strana. Glavni je s Poljane koja ima značenje središnjeg prostora Šibenika. Na jugozapadnoj strani Poljane su do 1864. stajala glavna gradska vrata. S lijeve strane ulaza su ostaci gradskog bedema s gotičkom skulpturom sv. Mihovila, zaštitnika grada. S lijeve strane je neorenesansna zgrada kazališta, za javnost otvorena 1870. godine. Na većim ili manjim “pjacama” ili trgovima nalazi se velik broj sakralnih i profanih spomenika iznimne vrijednosti. Među njima je, nesumnjivo, najpoznatija čuvena Šibenska katedrala sv. Jakova, jedna od najoriginalnijih građevina europskoga kasnog srednjovjekovlja, ponajviše vezana uz čuvenoga domaćeg majstora Jurja Dalmatinca. 1431. godine položen je kamen temeljac ovom jedinstvenom spomeniku, ne samo šibenske, već europske sakralne arhitekture.

Ne zna se tko je izradio nacrt velebne građevine. Nakon majstora Bonina iz Milana, gradnju katedrale preuzima Juraj Matejev Dalmatinac. Temperamentni Juraj u gradnju unosi nove oblike i daje građevini ljepši izgled. Podiže krstionicu, sakristiju, likove Petra i Pavla, anđele, dva dječaka s natpisom o gradnji, brojne ukrase i niz od 34 lavlje i 71 ljudske glave. Svaka glava je različita čime je Juraj ovjekovječio ljude svoga vremena koji su s raznih strana dolazili u Šibenik. Gledana iz zraka, djeluje kao salivena u jednom komadu.

Svoju savršenu cjelovitost duguje činjenici da je jedina građevina u Europi izgrađena isključivo od kamena. Nisu korištena nikakva vezivna sredstva već su montirane pomno isklesane kamene ploče, međusobno sastavljene pomoću žljebova i ispupčenja. Izgradnja ove velebne građevine trajala je od 1431. pa sve do 1536. godine, a posvećena je 1555. godine. Rukovodeći gradnjom katedrale, Juraj Dalmatinac je okupio u Šibeniku mnogo suradnika. Nažalost, nije uspio dovršiti svoje remek-djelo. Na trgu ispred katedrale, Šibenik mu je podigao spomenik, rad našeg velikog kipara Ivana Meštrovića. Nakon Jurjeve smrti, protomajstor gradnje Šibenske katedrale bio je Nikola Firentinac ( 1477. - 1505. ). On je, držeći se konstrucijskog postupka Jurja Dalmatinca, nastavio gradnju u stilu čiste renesanse. Nakon Nikole Firentinca radove na katedrali vodili su mletački graditelji Bartol i Jakov iz Mestre i zadarski majstor Mestičević. Šibenska katedrala je danas jedna od najvrijednijih građevina ovog dijela Europe. 2001. godine uvrštena je u svjetsku baštinu UNESCO-a.


U 15. stoljeću, Šibenik je dobio definitivnu prostornu organizaciju urbane cjeline. U vremenu od 1540. do 1650. ojačan je fortifikacijski sustav Šibenika izgradnjom tvrđava sv. Nikole, sv. Ivana i Šubićevca.

Barokno razdoblje (17. i 18. st.) nije bitno promijenilo sliku gradske cjeline, premda je ostavilo tragove u sakralnoj i stambenoj arhitekturi.

Šibenik je svojim zemljopisnim smještajem imao važno vojnostrateško značenje na istočnojadranskoj obali. U obrambenom sustavu grada veliko su značenje imali gradski bedemi, kule i tvrđave koje su najsačuvaniji dio fortifikacijskog graditeljstva. Tako je Šibenik okružen sa četiri tvrđave. To su tvrđava sv. Mihovila, sv. Nikole, sv. Ivana (poznata i pod nazivom Tanaja), te tvrđava Barone (odnosno "Forte Barone Degenfeld", ali je danas Šibenčani zovu imenom “Šubićevac” ili “Vidikovac”.

Tvrđava sv. Mihovila uzdiže se na uzvisini 70 m nad morem i najstarija je šibenska tvrđava. Iako je najvjerojatnije građena prije samog spomena Šibenika 1066. godine, prvi povijesni podaci o postojanju ove utvrde su tek iz 12. stoljeća. Iz do sada poznatih arhivskih podataka, nesumnjivo je da je nekoliko puta doživjela djelomična ili potpuna uništenja. U sjeveroistočnom dijelu pronađeni su ostaci materijalne kulture iz željeznog doba pretpovijesti, pa je gotovo sigurno da su Hrvati svoju utvrdu podigli na mjestu gdje je nekoć postojala gradina starih Ilira. Tvrđava je dva puta (1663. i 1752.) stradala od eksplozije barutane, nakon čega je popravljena. U 19. stoljeću, za vladavine Austrije dolazi do sustavnog rušenja jednog dijela zidina koje su okruživale grad. Naime, 1864. uklonjene su zidine (s kulama i glavnim kopnenim vratima) koje su opasavale grad sa sjeverne i jugoistočne strane. Od njih su danas sačuvani samo fragmenti; segment sa sjeverne strane na Gorici, mali dio gradskog zida pokraj Poljane, dio zida kroz park prema obali te ostaci bastiona iz 17. stoljeća iza hotela “Krka”.


Tvrđava sv. Nikole, izgrađena radi zaštite šibenske luke od turske opasnosti s mora sredinom 16. stoljeća, nalazi se na ulazu u kanal sv. Ante. Sazidana je prema nacrtima mletečkog vojnog graditelja Sanmichellia i spada u red najjačih pomorskih fortifikacijskih objekata na hrvatskoj obali Jadrana.

Tvrđava sv. Ivana se nalazi na sjevernoj strani povijesne gradske jezgre, na 115 m visokom brdu. Podignuta je 1646. g. prema projektu mletačkog vojnog inženjera Antonija Lenija. Oko nje su se vodile teške borbe s vojskom turskog paše Tekelije 1647. godine.

Tvrđava Šubićevac izgrađena je 1646. godine, nekoliko stotina metara jugoistočno od tvrđave sv. Ivana na malo nižoj uzvisini. Dugo se nazivala Degenfeld, po imenu zapovjednika obrane Šibenika 1647., Nijemca u mletačkoj vojnoj službi.

Medu objektima stambene arhitekture ističu se palače šibenskog gradskog plemstva.

Središnji gradski trg, današnji Trg Republike Hrvatske, nekadašnja Plathea communis, stoljećima je bio središte javnog i društvenog života srednjevjekovnog Šibenika. Njegovo formiranje i uređenje dovršeno je u 15. st. Oko trga nalaze se nareprezentativniji objekti šibenskog graditeljstva: katedrala, vijećnica, mala lođa, kneževa i biskupska palača te sklop kamenih patricijskih palača. Gradska vijećnica je skladna i prozračna renesansna građevina podignuta u razdoblju od 1533. do 1536. godine. U prosincu 1943. potpuno je razorena prilikom savezničkog zračnog bombardiranja. Nakon rata je restaurirana u izvornom obliku i izgledu.

Od Kneževe palače sačuvana su samo dva krila nekoć mnogo većeg zdanja, u kojem je uredovao i boravio najviši predstavnik mletačke vlasti. 1975. dovršena je adaptacija Kneževe palače za funkciju Muzeja grada Šibenika.

Urbani kompleksi Dolac i Gorica nastali su na najstrmijem dijelu uzvisine, zapadno od Grada. Karakteriziraju ih male i vrlo uske, većinom stepeničaste ulice koje se granaju u svim smjerovima. Nad kompleksom Dolca dominira crkva sv. Križa. izgrađena 1605.-1608. godine.

U Šibeniku se po sačuvanosti svoje arhitektonske cjelovitosti i osebujnostima stilskog izraza, osim Katedrale ističu i drugi objekti sakralne arhitekture.

Crkva svetog Ivana je gotičko - renesansna građevina iz druge polovice 15. st. Uz južnu stranu podignuto je stubište čiji je nadvratnik ukrasio šibenski graditelj Ivan Pribislavić, a balustradu je izradio renesansni majstor Nikola Firentinac.

Crkva svetog Krševana prvotno je, u 12. stoljeću, bila izgrađena u romaničkom stilu. Pregradnjom u 15. stoljeću crkva je dobila mnogo gotičkih stilskih karakteristika. U 2. svjetskom ratu jako je oštećena. Nakon restauratorskih zahvata postala je izložbeni prostor Muzeja grada Šibenika, a danas je u njoj galerija Sveti Krševan. Pokraj crkve postavljeno je najstarije zvono u Hrvatskoj izrađeno 1266. g., pronađeno u moru kod otoka Silbe.

Crkva i samostan svetog Lovre sagrađeni su u 17. stoljeću za potrebe franjevačkog reda. Na njoj su radili mnogi majstori domaćih dalmatinskih klesarskih radionica. Nasuprot crkvi je franjevački samostan iz 1650.g., a njegova glavna zgrada je Foscolova palača, najljepši primjerak šibenskog stambenog graditeljstva iz vremena cvjetne gotike.

Nova crkva je renesansni hram iz prijelaza s 15. na 16. stoljeće. Istočno od crkve je gotička dvorana bratovštine. Izmedu crkve i bratimske dvorane je malo dvorište okruženo gotičko-renesansnim trijemom. Na južnom zidu zvonika, u dvorištu, Nikola Firentinac je postavio renesansni reljef Kristova polaganja u grob. Stropne slike u crkvi izradili su domaći umjetnici Mondella, Sisanović i Bojković.

Crkva svetog Grgura nalazi se u najstarijoj šibenskoj ulici Jurja Dalmatinca. Nakon restauratorskih zahvata Muzej grada Šibenika u njoj postavlja stalnu tematsku izložbu Juraj Dalmatinac i njegovo djelo izvan Šibenika.

Crkva i samostan svetog Frane smješteni su na jugoistočnom, rubnom dijelu povijesne gradske jezgre. Crkva je građena u drugoj polovici 15.st. i predstavlja jednobrodnu gotičku građevinu bez dekorativnih arhitektonskih elemenata. 1674. u crkvi je postavljen drveni kasetirani strop ukrašen radovima venecijanske barokne radionice Giovannia Battiste Volpata.

U kapeli sv. Križa smještene su orgulje koje je 1762.g. izradio glasoviti hrvatski graditelj orgulja Petar Nakić. S južne strane, uz crkvu je samostan iz 14 stoljeća. Samostan sv. Frane imao je važnu ulogu u kulturno-društvenom životu Šibenika, a posebno u njegovanju upotrebe hrvatskog jezika. U njemu je pohranjen veliki dio spomeničke baštine grada. Samostanska knjižnica se ističe rijetkim knjigama i zbirkom od 140 inkunabula. Posebna je vrijednost zbirka rukopisnih kodeksa iz 11. - 15.st., koji se ističu bogatstvom i visokom umjetničkom kvalitetom iluminacija. U jednom od tih kodeksa nalazi se Šibenska molitva, jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i književnih spomenika, napisan latinicom oko 1375.g. U samostanskoj riznici čuvaju se vrijedni primjerci crkvenog ruha, posuda, relikvija te zbirka slika.

Crkva svetog Nikole sagrađena je u 17.st. u baroknom stilu. Nalazi se na obali, na mjestu gdje se nekada nalazilo brodogradilište. Sagrađena je 1617. godine. Unutrašnjost je građena dorskim stilom. U crkvi se nalaze modeli starih jedrenjaka te grobnica šibenskog graditelja i klesara Antuna Nogulovića, koji je izgradio ovu crkvu.

Crkva svetog Dominika je bila renesansna do pregradnje 1911., kada je dobila pseudogotičke stilske karakteristike. Od elemenata renesansnog stila sačuvan je portal. U unutrašnjosti su dva vrijedna drvena oltara, grobnica biskupa Arrigonia te orgulje majstora Gaetana Moscatellia.

Crkva Uspenie Bogomatere građena je u 17. i 18. stoljeću, baroknim stilom. Do 1808. godine bila je katolička crkva sv. Spasa a nakon 1808. pripada episkopiji srpsko-pravoslavne crkve. Atraktivnost crkve čini Ikinostas Aleksija Lazovića iz 1827. godine

Crkva svetog Duha je kasnorenesansnog stilskog izražaja, građena u prvim desetljećima 17.st. prema nacrtu Šibenčanina Antuna Nogulovića. Posebnosti crkve su polukružni zabat kojim završava pročelje, te stubište s kasnogotičkom balustradom.

Crkva svete Barbare gotička je jednobrodna građevina iz prve polovice 15. stoljeća. U unutrašnjosti se nalazi muzej sa vrijednim slikarskim, kiparskim i drvorezbarskim djelima umjetničkog obrta. Ostale atraktivnosti su kip sv. Nikole, djelo Bonina iz Milana, barokni zvonici te gotički prozor.

 

U Šibeniku su djelovali brojni umjetnici, koji su iza sebe ostavili djela trajne vrijednosti. Uz Jurja Dalmatinca i Nikolu Firentinca djelovali su i graditelji i kipari: Andrija Aleši, Ivan Pribislavić i drugi, te slikari: Juraj Čulinović, Nikola Vladanov, Andrija Medulić, pa književnici, povjesničari i znanstvenici: Juraj Šižgorić ( autor prve tiskane zbirke pjesama jednog hrvatskog pjesnika, 1477. ), Dinko Zavorović ( prvi hrvatski povjesničar ), Franjo Divnić, Ivan Tomko Mrnavić i najveći od svih Antun Vrančić, najobrazovanija ličnost svog vremena te njegov nećak Faust Vrančić ( izumitelj, pisac i fizičar).


Zahvaljujući velikom broju kulturno-povijesnih spomenika te ljepoti priorode, uz industriju, trgovinu i promet, šibensko gospodarstvo uvelike određuje i turizam. More, najveće bogatstvo ovoga kraja, mediteranska klima, slikovita obala s brojnim otocima, NP Krka i NP Kornati, izvrsni su turistički potencijali. Nacionalni park “Krka” nalazi se 15 km od Šibenika a smješten je na području od 118 km2. Sa svojih 7 vodopada ukupnog pada od 272m, rijeka Krka je prirodni fenomen. Ulaz u NP Krka je brodom iz Skradina ili autobusom iz Lozovca. Krka je jedna od najljepših rijeka u ovom dijelu Europe a njeni vodopadi i brzaci oduševljavaju posjetitelje na prvi pogled.

Turizam i prometna povezanost

Grad Šibenik ima izuzetno značajan prometni položaj. Okosnica je Jadranska turistička cesta sa odvojcima prema Drnišu, Kninu i Splitu. U lipnju 2005., dovršetkom nekoliko dionica autoceste Zagreb-Split, Šibenik je povezan sa Zagrebom autocestom. Novoizgrađena “Dalmatina” je još kvalitetnije povezala Šibenik s ostalim dijelovima Hrvatske kao i s Europom. Značajna je prometnica i željeznička pruga koja preko Perkovića vodi prema Zagrebu i Splitu. Zračni se promet odvija preko zračne luke “Split” u Kaštelima i zračne luke Zemunik, nedaleko od Zadra.

Šibenik raspolaže s jednim hotelom, no obližnje hotelsko naselje “Solaris”, spremno je za prihvat velikog broja gostiju. U sastavu kompleksa nalaze se bungalovi, autokamp, lučica te ponuda raznovrsnih sportskih sadržaja na moru i kopnu. U hotelskom i motelskom smještaju ima oko 1510 soba i apartmana sa oko 3110 ležaja. Tri kampa sadrže 880 kamp pozicija. Na području grada i okolice također ima oko 1200 objekata u privatnom smještaju, s mogućnosti smještaja više od 3000 osoba. Najviše turista koji ljetuju na šibenskoj rivijeri odsjeda upravo u hotelima naselja Solaris ili pak u nekoliko kilometara udaljenim Vodicama te u sve popularnijem Pirovcu.

Brojne šibenske restauracije i svakodnevni kulturno-zabavni programi, među kojima se ističu Međunarodni dječji festival i Večeri dalmatinske šansone, upotpunjuju već bogatu ponudu turističkih i društvenih sadržaja. Međunarodni dječji festival koji počinje krajem lipnja i traje dva tjedna redovito se održava od 1960. i najveći je kulturni događaj u Šibeniku. Okuplja plesne, dramske, likovne i druge umjetnike i društva iz cijeloga svijeta.


Dalmatinska šansona šibenski je festival prepoznatljiv po mnogočemu, a ponajprije po samoj kvaliteti kako u organizacijskom tako i umjetničkom pogledu. U kratkom vremenu stekao je značajan status među vodećim hrvatskim kulturno glazbenim festivalima. Termin održavanja festivala je druga polovica mjeseca kolovoza. Kao uvod u festival tradicionalno se organiziraju i prigodne izložbe slika u raznim šibenskim galerijama, kao i koncerti klasične i sakralne glazbe.

Turizam se u Šibeniku posljednih godina stalno razvija i broj gostiju iz godine u godinu sve više raste. Takav podatak ne začuđuje s obzirom da je riječ o gradu čija je arhitektonska, kulturna i umjetnička vrijednost neupitna. No, kako bi vaš posjet Šibeniku bio zanimljiviji, prepustit ćemo da sve detalje njegove ljepote otkrijete sami uz pjesmu sunca, mora i kamena. Poseban je taj prekrasni Krešimirov grad, a tko ga jednom vidi, uvijek mu se ponovo vraća.

piše: Tamara Vrdoljak

HRsvijet