Ideja novoga jugoslovenskog areligioznog i nadnacionalnog čovjeka naišla je na punu potporu Velike Britanije, koja je zbog svojih političkih interesa uvijek nastojala na Balkanu podupirati višenacionalne tvorevine. Paradoks je povijesti da je Micićev Barbarogenij, koji je trebao izliječiti izopačeni Zapad, zapravo poslužio engleskim lordovima da dominiraju cijelim područjem te razore tradicionalne kršćanske i nacionalne matrice kod naroda s ovih prostora


Globalni projekt duhovnog i političkog preporoda čovječanstva jedan je od ključnih mitskih, ali i paradoksalnih trenutaka razdoblja moderne 20. stoljeća. Taj preporoditeljski projekt, koji je snažno prisutan u europskim umjetničkim avangardama, naišao je također na plodno tlo u ideološkom pojmu „novog čovjeka“, pojmu utopijskog i mesijanskog marksizma, utopijskog socijalizma te vitalističkog diskursa njemačke konzervativne revolucije. Mitska i modernistička priča o „novom čovjeku“ nastaje kao kritička reakcija na kartezijanski model čovjeka, koji se shvaća kao rob instrumentaliziranog razuma. Ista filozofija navješćuje i zagovara nastanak emancipiranog „iracionalnog“ čovjeka koji se suprotstavlja društvenom uniformiranju i novoj eri masa. Metafizika se tu suočava s akutnom duhovnom krizom te ekscesima industrijske revolucije i znanosti koji izopačuju ljudsku slobodu i kreativnu osobnost. Umjetničke su avangarde, kao i totalitarne ideologije moderne, trebale ne samo iznjedriti dekadentnu dijagnozu bolesne, hiperracionalističke i dehumanizirane zapadne civilizacije nego i predložiti alternativnu terapiju faustovske izgradnje „novoga čovjeka“, kao spasonosni projekt komunističkih, fašističkih i nacističkih laboratorija. I na ovim prostorima nastale su i djelovale umjetničke avangarde koje su prema predlošcima talijanskoga futurizma i ruskoga konstruktivizma, sanjale i promovirale stupanje na pozornicu novoga čovjeka, demijurga, kao paradigme povratka iskonu, povratka onom „izvornom čovjeku“, figuri suprotstavljenoj dekadentnom i iskvarenom građanskom Zapadu.

Ljubomir Micić, ideolog „jugoslavenskog novog čovjeka“

U tom kontekstu i idejnom ozračju nastaje zenitizam, avangardistički pokret pod vodstvom Ljubomira Micića, pjesnika i urednika časopisa Zenit. (Zenit se pojavio i na retrospektivnoj izložbi Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti u Klovićevim dvorima 2007). Taj časopis, koji je izlazio pet godina, okupljao je razne pripadnike tadašnje europske avangarde – talijanske i ruske futuriste, čija su djela bila izložena na izložbi u Beogradu 1924. Vlasti Kraljevine Jugoslavije pak zabranjuju časopis u kojemu se naglašavaju zajedničke osobine marksizma i zenitizma. No paradoksalno je da je tadašnja zabrana Zenita zbog prokomunističkih ideja zapravo prikrivala stvarnu idejnu podlogu Zenita i Micićeve rasne ideje. Micić je, naime, jugoslavenskoj monarhiji zamjerao propagiranje jugoslavenstva kao ideologije štetne za interese superiornoga srpskog naroda i duha. Naime, iako je bio u sukobu s jugoslavenskom monarhijom, Micić nije mogao izbjeći velikosrpskom atavizmu, pa je kralju Aleksandru zamjerao promicanje jugoslovenstva i slabljenje srpstva, u čemu posebno optužuje „ponizne i servilne“ Hrvate i Srbe koji su se Kralju priklonili. Micić sa Zenitom nije izumio ništa novo na područje političke pa ni umjetničke teorije, nego je na neki način srbizirao špenglerovsku poznatu razliku između kulture i civilizacije kako bi objasnio dekadenciju civiliziranoga Zapada, koji je svojom potrošenošću i klonulošću glavni krivac za izbijanje Prvoga svjetskog rata. Naravno, kao alternativu toj duhovnoj bolesti, on predlaže utemeljenje nove duhovnokracije, koja će omogućiti povratak izvornom čovjeku, tzv. Barbarogeniju, koji se nalazi na Balkanu, čovjeku koji će svojom duhovnom snagom pomoći Europi da obrne civilizacijski proces i vrati se izvornom barbarstvu.

Dvosmislenost Barbarogenija

Barbarogenij kao središnji zenitistički koncept označava novovjekovnoga heroja prirodne, rasne čistoće i sirove muževnosti koji – budući da je sačuvao vitalnost zahvaljujući žilavoj snazi svojih hajdučkih predaka – treba iznova barbarizirati, odnosno balkanizirati, a time i ozdraviti bolesni Zapad. Taj je koncept s vremenom mijenjao značenje, evoluirajući prema sve većem protuzapadnom i velikosrpskom stajalištu. No pozivanje na mitske figure preporoditeljskih barbara i ideju „svježe krvi“ pronalazimo i prije zenitizma, u svim ruskim euroazijskim i panslavističkim tezama. Primjerice, u tekstu Skify Sergeja Mstislavskija i Ivanov-Razumnika veliča se orijentalistička figura azijskog konjanika, stepskoga Skita, nomada-osvajača, kojega autori suprotstavljaju liku konformističkog zapadnog malograđanina kao simbola izopačene civilizacije. No, kao i sve ideološke konstrukcije, Micićev Barbarogenij, taj kontrapunkt ničeanskoga Nadčovjeka (Der Übermensch), Marinettijeva futurističkog „multipliciranog čovjeka-mašine“, Mussolinijeva „uomo nuovo fascista“, a poslije i sovjetskoga komunističkog Stahanova, nailazi na proturječne interpretacije koje su sklone raznim idejnim i značenjskim manipulacijama. U zapadnom imaginariju, koji je još pod utjecajem određena stereotipnog orijentalizma, figura balkanskoga barbarina ostaje paradigmatična transpozicija neiskvarenog i vječnog stepskog slobodnog nomada, dok za orijentalistički i balkanski diskurs on ostaje i dalje simbol primitivizma i kulturne zaostalosti. Dvosmislenost i kulturološka sinestezija iste figure poslužila je komunizmu za propagiranje ideala socijalističkoga novoga čovjeka, materijalističko-darvinističkog tipa lišena svake religioznosti i tradicije.

Ideja novoga „jugoslovenskog“ eksperimentalnog a-religioznog i nad-nacionalnog čovjeka te državnoga poretka, također je naišla na punu potporu i pokroviteljstvo Velike Britanije, koja je zbog svojih geopolitičkih interesa na Balkanu uvijek nastojala podupirati višenacionalne ili nadnacionalne tvorevine, bile one monarhističke ili titoističke naravi. Paradoks je povijesti da je Zenitov Barbarogenij, koji je trebao decivilizirati i izliječiti izopačeni Zapad, zapravo poslužio engleskim lordovima da putem mentalnog inženjeringa „pacificiraju“ cijelo područje i njime dominiraju. Tako je balkanski jugoslavenski Barbarogenij poslužio za englesku mentalnu higijenu na ovim prostorima, a posebno kao trojanski konj u službi sprečavanja širenja germanskog utjecaja, kao i za unutarnje razaranje tradicionalne kršćanske i nacionalne organske matrice naroda s tih prostora. Paradoks je i da je zenitizam bio zabranjen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a da je istovremeno imao sve idejno-političke pretpostavke da postane unitaristička matrica integralnog jugoslavenstva. U tom je smislu Micićev Barbarogenij mogao postati kultna središnja antropološka figura „jugoslavenskog novog čovjeka“ kao eksponenta eksperimentalne umjetne jugoslavenske nacije koja je trebala nadići „plemenske podjele“ između Srba, Hrvata i Slovenaca.

Barbarogenijske elemente pronalazimo i kod Vladimira Dvornikovića u knjizi Karakterologija Jugoslavena (1939) i u cijelu sliku savršeno se uklapaju njegove rasne teze o nužnosti izgradnje nadnacionalnoga jugoslavenskog karaktera. Zanimljivo je i povući paralelu između Dvornikovićeva psihologizma (bio je pod snažnim utjecajem pozitivista i materijalista Spencera i Haeckela) te anglosaksonskih evolucionističkih i psihologijskih pristupa ljudskom biću koji negiraju duhovnost i transcendenciju.

Pod patronatom Velike Britanije

Barbarogenij je u komunističkom obliku homo sovieticusa trebao biti pedagoški model čovjeka i društva, u skladu s novim materijalističkim i ateističkim socijalističkim normama, dok je partija trebala odgajati mase za bolju znanstvenu spoznaju marksizma. Novo je trebalo zamijeniti staro. Teoretičari i alkemičari mesijanskoga marksizma Pavlov, Mičurin i Lisenko izradit će znanstvene, biološke i psihološke, teze nužne za provođenje totalnoga društvenog inženjeringa. Ždanov u ime intelektualaca promiče ideju mobilizacije inteligencije u službi države i ideologije. Sovjetski Nadčovjek utjelovljen je u urbanoj i radničkoj sredini u udarniku Stahanovu, koji postaje novi vitez rada, neka vrsta radnika-monaha u službi partije.

Takva je prisilna mobilizacija dovela do karikaturalnih dimenzija orvelovskoga društva koje se temelji na uvjetovanim refleksima i pasivnom pristanku na izvanjske norme. Nije ni čudo da je novi sovjetski čovjek bio mješavina Rousseauova dobrog divljaka i monstruma Golema te da je ujedno privlačio Zapad i izazivao njegov strah. Tu ne treba zaboraviti da barbarogenijske i rasističke teze pronalazimo u marksističkom gledištu prema slavenskim narodima i južnim Slavenima, i to pod utjecajem Hegelove političke filozofije iz djela Enciklopedija filozofskih znanosti (1817), koje se zasniva na podjeli između „povijesnih, vrijednih“ i „nepovijesnih, nevrijednih“ naroda. Hegel je Bugare, Srbe i Albance izričito nazvao „slomljenim ostacima barbara“, koji su „posredničko biće između azijatskog i europskog duha“ i nemaju značenje u „postupnom duhovnom napretku“. Prema Friedrichu Engelsu, Česima, Slovacima, Hrvatima, Srbima i Ukrajincima nedostaju „povijesni, zemljopisni, politički i industrijski preduvjeti samostalnosti i životne sposobnosti“. Poslije će vrlo sličan rasistički pristup prema Slavenima imati i nacistička ideologija.

Također, nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, koja je bila britanska kreatura, obnova Jugoslavije bila je prioritetni strateški cilj Velike Britanije, koja je podupirala i stvaranje plana o balkanskoj konfederaciji, u koju bi pored Jugoslavije ušle Grčka i Bugarska. Poznato je također kako su u Kraljevini Jugoslaviji dominirale monopolističke financijske grupe Krupp, Morgan i Rockefeller. Nakon što je za vrijeme Drugoga svjetskog rata odlučila prekinuti potporu Draži Mihailoviću i četničkom pokretu, Velika Britanija pružala je veliku financijsku i vojnu pomoć komunističkim pokretima u Grčkoj, Bugarskoj i Albaniji, a posebno Titovu partizanskom pokretu. Partizansko-britansko savezništvo i suradnja (o kojoj piše britanski političar Julian Amery) odvijali su se posredovanjem Williama Deakina i poslanstva koje je vodio Fitzroy Maclean, koji je osobno držao na vezi Josipa Broza Tita. Treba podsjetiti kako su se tijekom Drugoga svjetskog rata komunistički progoni i likvidacije pripadnika njemačke manjine provodili na temelju rasnih zakona i nacionalne pripadnosti. Titoistički režim naslijedio je i djelomično promovirao tradicionalnu velikosrpsku albanofobiju (Jovan Cvijić, Vasa Čubrilović, Ivo Andrić), sa svim negativnim stereotipima, predrasudama i diskriminacijom prema pripadnicima albanskoga naroda.

Civilizirani genocidi

Ideja superiornoga zapadnog civiliziranog čovjeka koja je proizašla iz prosvjetiteljskoga idejnog inkubatora u 18. stoljeću i londonskih masonskih loža te eugeničkih intelektualnih kružoka potkraj 19. stoljeća legitimirala je engleske kolonijalističke pothvate i osvajačke ratove diljem svijeta. Burski rat (1899–1902) pokazao je pravo lice divljaštva tadašnje kolonijalističke Velike Britanije, kada su pod okriljem rasističke ideologije Cecila Rhodesa i velikih korporacija poput De Beersa istrijebljeni domorodački seljaci iz Transvaala u Južnoj Africi i kada su izumljeni prvi koncentracijski logori u kojima je umrlo više od 30.000 Bura. Prisjetimo se i Bokserskih ratova u Kini, američkoga genocida nad Indijancima, američkih kolonijalnih pothvata diljem Pacifika i Atlantika te njemačkoga gušenja pobune Hererosa 1904. u koloniji Tanganjika (više od 55.000 ubijenih). Kriminolog Cesare Lombroso u tom je smislu istaknuo kako je moderno barbarstvo okrutnije od primitivnoga, pogotovo kada to barbarstvo odražava dekadenciju zemalja koje se hvale da šire civilizaciju i bore se za ljudska prava. Većina tih masovnih zločina počinjena je u ime širenja moderne zapadne civilizacije koju je trebalo donijeti primitivnim narodima, a suvremena neoliberalna ideologija i danas nastavlja legitimirati neoimperijalne pothvate diljem Bliskoga istoka. Talijanski povjesničar Emilio Gentile u djelu Apokalipsa moderne izlaže dekadentističke teze s biblijskim naglascima i traži spas u ratu shvaćenu kao legitimno sredstvo za uništenje loših navika i snaga te kao povod za preporod „zdrava uma i tijela“. Prisjetimo se da je Friedrich Nietzsche na rat gledao kao na opću nacionalnu pedagogiju koja je trebala proizvesti novu vrstu čovjeka oslobođena osjećaja krivnje i morala, dok je talijanski futurist Marinetti slavio rat kao nužnu povijesnu higijenu svijeta. Eugeničke teze i ideje o nadmoći bijele rase pojavile su se prije nacističke Njemačke na sveučilišnim krugovima Velike Britanije, među intelektualcima kao što su Margaret Sanger, Ellen Key, Ellis Havelock, Sir Francis Galton, te među socijalističkim utopistima poput H. G. Wellsa, Georgea Bernarda Shawa i Juliusa Hammera. Treba naglasiti kako su ti isti konzervativni engleski krugovi (a poslije i njemački nacizam) izopačili i krivotvorili Nietzscheove teze o Nadčovječanstvu i Nadčovjeku koje nisu imale biološke ni rasne temelje, nego isključivo duhovne. Naime, ideja Nadčovječanstva nastala je u 17. stoljeću kod Herdera i vidljiva je u romantičarskoj literaturi kao nedostupni ideal ljudske egzistencije, i to kod Lorda Byrona (Manfred), Giacoma Leopardija (Zibaldone) te Goethea (Faust). Nietzscheov Nadčovjek idealan je tip koji treba nadići suvremeni materijalistički nihilizam i omogućiti egzistencijalnu preobrazbu.

Između straha i žudnje za barbarima

Projekt Barbarogenija kao projekt moderne mutirao je u razdoblju neoliberalnoga kapitalizma u projekt genetski kodirana poslušnoga potrošača koji proizlazi opet iz zapadnih financijskih krugova, koji ostaju uvjereni kako društveni inženjering i formatiranje društva mogu proizvesti novi model homo numericusa, umreženih, adaptiranih, bezličnih i konformističkih humanoida. Ta ista pasivna ili aktivna potpora zapadnih civiliziranih sila lokalnim balkanskim barbarogenijima, sila koje su prešutjele ili dopustile masovne zločine diljem svijeta pa i na našim prostorima (Bleiburg, Vukovar, Srebrenica) zapravo služi kao izgovor za stigmatiziranje Barbarogenija kao ostatka zločinačkih genetskih kodova kod primitivnih naroda koje još treba preodgajati kako bi jednoga dana bili pozvani i spremni za ulazak u klub „civiliziranih“.

Zenitizam nije u ono vrijeme percipirao kako je barbarogenijski diskurs instrumentaliziran kao protuteža zapadnom modernom i postmodernom barbarstvu, koje ne treba de-civilizirati jer je postalo a-civilizirano. Geopolitička kao i etnonacionalna povijesna projekcija Balkana u zapadnoeuropskoj percepciji ostaje i dalje opterećena različitim stereotipnim kompleksima. Međusobna percepcija i simbolična interakcija između Europe i Balkana funkcionirala je kao zrcalo koje izobličuje onoga koji promatra, ali ujedno i kao komplementarni protusvijet. Utopiji Zapada, prema kojoj je Europska Unija i zapadna civilizacija spasonosno mjesto, nešto poput nove Obećane zemlje, odgovara, kao suprotna distopija, barbarogenijski Balkan, zamišljen kao jezgra neiskvarenih naroda, mlade rasne snage koja bi trebala regenerirati trulu, birokratiziranu i licemjernu Europu. U tom bi smislu Barbarogenij trebao postati dvolični prototip zapadne identitetske distorzije: geopolitički i kulturni pojam od kojega se treba udaljiti jer ga prethodno treba iznova civilizirati i europeizirati, ujedno treba poslužiti kao model dinamične kulturne hibridizacije koji umorna i konformistička Europa podsvjesno priželjkuje. Prozaično gledano, Balkan se, a posebice onaj turistički dio Jadranskoga primorja, sve više doživljava kao egzotična destinacija, neka vrsta ležerne boemske ljetne rezidencije za umorne europske birokrate koji u Bruxellesu, Parizu ili Berlinu ne mogu pronaći lakoću življenja kakvu mogu naći u Beogradu, Sarajevu pa i u Zagrebu.

Barbarogenij kao imaginarni konstrukt istovremeno objedinjuje balkanski rasni diskurs i nadnacionalni i znanstveni diskurs Zapada, koji tretira područje Balkana kao pokusni laboratorij političkih eksperimenata. To i bolje pojašnjava povijesnu činjenicu da su mnogi poznati barbarogeniji ovih prostora, uključujući i Josipa Broza Tita, često služinski trčali u London po upute i voljeli izigravati uglađene i glamurozne jugoslavenske lordove.

 

Jure Vujić / Vijenac