Osvrt na knjigu: Božidar Prosenjak, Prva kravata, Academia cravatica, Zagreb, 2013.

Ivan, hrvatski vitez, vratio se iz boja s Turcima i sprema se vjenčati sa svojom odabranicom Maricom. Međutim, bubnjar obznanjuje vijest da on i drugi mladići moraju u rat, za cara. Opet. Započeo je tzv. Tridesetogodišnji rat (1618. - 1648.). Podrazumijeva se da ne znaju hoće li se vratiti. Marica na kraju oproštaja veže Ivanu maramu oko vrata govoreći mu da joj je donese živ natrag ili da joj bude vraćena ako se zaljubi u drugu ili ako pogine. On joj obećaje da će joj je živ vratiti. I počinje teći priča ovoga romana, lagana kao rijeka što protječe svojim koritom, a teška kao područje kojim to čini. Zbog toga se ovaj roman slobodno može ponijeti negdje i na odmor. Ne će umoriti, dapače opustit će nas iako će zahvatiti duboko u naše dubine. Isprazno nas, naime, ne zabavlja, nego nam priča o nama samima pobuđujući u nama dostojanstvo i ponos prema onome kroz što smo prošli.

Ivan, glavni lik u romanu, oličenje je istinskog Hrvata, onakvog kakvog poznajemo iz priča naših pređa. Sposoban je u svakodnevnim poslovima, ali i kao ratnik kada to treba. Ipak, ne žudi za slašću i vlašću, nego sve prosijava kroz ćudoredno sito. Odan je svojoj domovini, svojoj vjeri i svojoj zaručnici. Nije mu to uvijek lagano, ima trenutaka u kojima se lomi, ali ipak odlučuje ići svojim putem i kada mu se čini da su mu sve nade slomljene. Možemo se zapitati koliko ovakvih likova živi u suvremenoj hrvatskoj književnosti? Nažalost malo. Pisci su popustili sirenskom zovu raznoraznih gospodara, stavivši se u njihovu prljavu službu za šaku slave i novca. Tamo pri kraju romana Prosenjak opisuje slične okolnosti. Francuski kralj zaželio je u svojim redovima imati slavnu i nepobjedivu hrvatsku laku konjicu. Piće i novci teku potocima. Ivana na sve moguće načine, pa i prijevarom, pokušavaju postaviti na čelo tog odreda. Ne uspijevaju, ali on uspijeva raskrinkati njih. I klizne nam tada misao prema sadašnjosti. Potpuno iste spletke, potpuno isti igrači. A Ivan i bojovnici vraćaju se kućama čuvati svoj dom do kojega su nekada dojahali njihovi pređi.

Roman je temeljen na povijesnim događajima koje pisac vješto rabi kao podlogu svoje priče. Ona, pak, osvjetljava našu mirnodopsku i ratničku narav. Ljubav spletena oko marame na vratu hrvatskog vojnika pobijedila je sve nedaće. Od pojedinca proširila se na njegove sudrugove, da bi se na kraju proširila i na tuđince. Jer, ti divlji Hrvati, kako su ih predstavljali, tako su samosvjesno i prekrasno obučeni, s očaravajućom maramom ispod vrata, stupali u mimohodu pariškim ulicama. Svi su zastali zadivljeni. Nadmašili su sve druge ratnike pa su i oni i gledatelji zaželjeli biti im slični noseći poput njih tu maramu oko vrata. I tako se zače priča o kravati što traje do danas. Pobijedio je viteški hrvatski duh. Možda ponajbolje u romanu pisac ga opisuje u događajima oko opsjedanja Heidelberga. Nije išlo. Carska vojska se nemilice mučila. Grad je bio izuzetno učvršćen, na čelu sa sposobnim nizozemskim kapetanom koji ništa nije prepuštao slučaju. Međutim, iznenada buknu plamen usred grada, kapetana i njegove zarobiše Hrvati. Na njegovu zamolbu »kako« otkriše mu tajnu. U punoj opremi,na konjima, preplivaše ledenu rijeku Neckar i odmah stupiše u borbu. Za vojnu doktrinu dotada nezamislivo. Dostojno najvećih kolajni. Ipak, one su redovno mimoilazile hrvatske čete. Uvijek bi se umiješala politika. Mogao bi Hrvat dobiti na važnosti, a to nije dobro po carske probitke. Radije neka živi od slave svoje lake konjice i neka krvari. Ali, razumjeli su to Hrvati, razumio je to Ivan. Zahvaljujući djedovu nauku pripitomio je strašnog vranca i s njime jezdio kroz razne bojeve. Pobijedila je tradicija, ona hrvatska. Hrvati su dojahali do samih sebe.

Pomalo je i suvišno govoriti da je Prosenjak roman dotjerao i jezično. On odavno spada u red velikih hrvatskih književnika. Sada je samo potrebno govoriti o romanu i time širiti ideje kojim je on tako bogat. Stoljeće o kojem pripovijeda nije iz Srednjeg vijeka, to je naše stoljeće, u mnogim stvarima. Uzmimo roman u ruke pa ćemo to vidjeti.

Miljenko Stojić