Predgovor knjizi: Udbini tajni popisi »državnih neprijatelja«, Središte HSK za istraživanje komunističkih zločina nad Hrvatima – Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Mostar – Zagreb, 2014.

Sukladno rezoluciji Europskog Parlamenta »O europskoj savjesti i totalitarizmu« iz 2009. te »Rezoluciji Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima« pozivamo da u Republici Hrvatskoj i BiH napokon otpočne dubinski proces suočavanja s komunističkim prošlošću obilježenom mnogobrojnim zločinima počinjenim u borbi protiv klasnih neprijatelja i kritičara komunističkog sustava.

U tom kontekstu, apeliramo na institucije EU-a da zahtijevaju otvaranje policijskih i vojnih dosjea bivših jugoslavenskih represivnih službi koji su raspadom Jugoslavije ostali u Beogradu, kao i onom dijelu koji je nakon raspada Jugoslavije ostao u nekadašnjim republičkim središtima.

Kao građani i članovi europske demokratske obitelji, ali i drugih useljeničkih zemalja, imamo pravo na potpuno, i na međunarodnim konvencijama utemeljeno,  razjašnjavanje ubojstava koja su nad hrvatskim političkim emigrantima na teritorijima drugih zemalja izvršile jugoslavenske tajne službe koje su u vrijeme postojanja Titove Jugoslavije djelovale unutar tadašnjih ministarstava – unutarnjih poslova, obrane i vanjskih poslova, a sve pod političkim nadzorom Komunističke partije Jugoslavije i njezinih filijala po nekadašnjim republikama.

Kao najmlađa članica Europske unije upućeni smo na pomoć europske demokratske javnosti. Poglavito što u današnjoj Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, zbog otvorenog izbjegavanja suočavanja s komunističkog prošlošću i neprovedene lustracije, nije moguć objektivan i pravedan sudski postupak.

Neosporna je i lako dokaziva činjenica da je komunističko vodstvo nekadašnje Jugoslavije u Beogradu svojim političkim neistomišljenicima, među kojima su se posebno isticali hrvatski politički emigranti, zbog njihova političkog uvjerenja nijekala osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na život. Tako je komunistička Jugoslavija izvršila cijeli niz nerazjašnjenih političkih ubojstava na prostorima drugih država, u čemu je nadmašila čak i nekadašnji SSSR i njegove satelite iz sastava bivšeg istočnog bloka. Svoj krvavi trag ta je totalitaristička država ostavila po cijelom svijetu, pogotovo u zapadnim državama, i pri tome pokazala neviđenu okrutnost i svirepost.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenske tajne službe (OZNA, UDBA, SDB, KOS, SID) u razdoblju 1945. – 1989. umorile stotinjak političkih emigranata diljem svijeta. Također treba uzeti u obzir više od 20 pokušaja ubojstva, kao i nekoliko otmica i nestalih, tako da je komunistička Jugoslavija likvidirala približno dvostruko više svojih emigranata nego sve države Istočnog bloka zajedno. Samo u Njemačkoj ubijeno je najmanje 37 hrvatskih emigranata, šest u Italiji, po pet u Francuskoj, Kanadi i SAD, a u Argentini troje. Zločinačka Titova mašinerija smrti harala je također i Austrijom, Velikom Britanijom, Španjolskom, Švedskom, Belgijom, Danskom, Švicarskom, Južnoafričkom Republikom i Australijom.

Osim nekoliko sudskih procesa, npr. u Njemačkoj i Škotskoj, do sada još ništa nije učinjeno kako bi se barem donekle rasvijetlilo to mračno poglavlje ne samo hrvatske nego i europske, pa prema tome i svjetske povijesti. Jugoslavenski državni terorizam je postao toliko očit da je libijski predsjednik Gadafi, inače Titov bliski prijatelj i suradnik, braneći se svojevremeno od optužbi za organiziranje međunarodnog terorizma, u interwievu njemačkom SPIEGEL-u rekao: »Tito šalje svoje izvršitelje u Njemačku, gdje ubijaju njegove hrvatske protivnike. Ali Titov ugled u Njemačkoj nije bio narušavan. Zašto Tito to smije činiti, a ja to ne bih smio?«

Likvidacije političkih disidenata u inozemstvu koji su se suprotstavljali komunističkom jugoslavenskom režimu, dovodeći tako u pitanje legitimitet jugoslavenske države i njezine totalitarne komunističke stranke, u toj i takvoj državi smatrane su »legitimnim sredstvom« u svrhu očuvanja vlasti, a samu kritiku tog sustava komunistički aparat i njegovi sateliti proglašavali su terorizmom.

Da bi se dospjelo na crnu listu jugoslavenske Komunističke partije, u većini slučajeva je bilo dovoljno javno kritizirati tadašnji komunistički režim, biti istaknutiji član neke emigrantske udruge ili skupine, makar one djelovale potpuno u skladu sa zakonom dotičnih država, ili se pak zauzimati za neovisnu, demokratsku i slobodnu Hrvatsku. Svoj život su stavljali na kocku i svi oni koji su bilo što javno govorili ili objavljivali o masovnim komunističkim zločinima, Bleiburgu, Golom Otoku, pljački i bogaćenju komunističke oligarhije, o načinu na koji je ugušeno »Hrvatsko proljeće«, ili su na bilo koji način dovodili u pitanja zadane partijske dogme, uključujući i onu o »jednopartijskom sustavu i socijalizmu kao idealnom društvu«.

U svojim obavještajnim i oružanim akcijama, uperenim protiv hrvatskih iseljenika, jugoslavenski se vojni i policijski aparat služio brojnim sredstvima: uhođenjem, infiltracijom, prisluškivanjem, praćenjem, otmicama, prijetnjama, ucjenama, krivotvorinama, podmićivanjem, insceniranjima, kao i svim oblicima promidžbe i provođenja psiholoških operacija, nastojeći se obračunati sa svojim političkim neistomišljenicima, što je za posljedicu imalo činjenicu da je gotovo cijela hrvatska politička emigrantska scena bila infiltrirana UDB-inim doušnicima. Stoga je među Hrvatima koji su pobjegli na Zapad vladao veliki strah i veliko međusobno nepovjerenje, pogotovo obzirom da se UDBA nije oslanjala samo na jugoslavenska diplomatsko-konzularna predstavništva, nego i na jugoslavenske klubove i udruge, predstavništva jugoslavenskih gospodarskih subjekata, voditelje i namještenike jugoslavenskih turističkih agencija i medijske izvjestitelje tadašnjih jugoslavenskih medija koji su najčešće bili instrumenti u rukama UDB-e i drugih jugoslavenskih tajnih službi.

Kod izvršavanja ubojstava jugoslavenska je tajna policija sustavno koristila i usluge kriminalnih krugova, prethodno infiltriranih na područja države domaćina, što samo po sebi ovako organiziranom državnom teroru daje oblike međunarodnog terorizma. S obzirom na ubilačko haranje jedne državne mašinerije u službi jednopartijskog totalitarnog sustava, i većinom uskraćene zaštite i samo ograničene volje za istragama sa strane zapadnih država domaćina, nekoliko pojedinih protivnika tadašnjeg jugoslavenskog režima bili su prisiljeni također odgovoriti nasiljem. Na žalost, do dana današnjeg nije uslijedila gotovo nikakva zadovoljština za žrtve komunističkog državnog terora, odnosno njihove obitelji. Unatoč europskim rezolucijama o osudi totalitarnih režima, u Hrvatskoj i BiH do sada nije bilo niti jedne osude, a ubojice i njihovi nalogodavci slobodno šeću, obnašajući istodobno značajne javne dužnosti u suvremenom hrvatskom društvu.

Utjecajni politički krugovi iz vremena komunističke vladavine inkorporirani u današnje  sustave na sve moguće načine onemogućavaju depolitizirano suočavanje s ovim zločinima i objektivno istraživanje vremena totalitarnog komunističkog  sustava, kakvo se provelo u drugim državama bivšeg komunističkog istočnog bloka. Samo nekoliko dana prije hrvatskog pristupanja Europskoj uniji Hrvatski je sabor, u kojem prevladavaju zastupnici vladajuće stranke SDP, pravnog nasljednika nekadašnje Komunističke partije, po žurnom postupku donio posebni zakon kojim je ograničena primjena europskog uhitbenog naloga (»Lex Perković«). Nakon te »teške povrede pravne stečevine EU«, kako je taj čin nazvala Viviane Reding, dopredsjednica Europske komisije zadužena za pravosuđe, temeljna prava i građanstvo, slijedio je ozbiljan politički sukob aktualnih hrvatskih vlasti s EU koja je čak najavila pokretanje sankcija.

Postkomunističke strukture u političkim strankama, sudstvu, medijima, gospodarstvu i državnim institucijama ne žele da istina o komunističkoj prošlosti dođe u javnost, jer bi to značilo kompromitaciju njihovih očeva, kako ideoloških tako i bioloških. Vladajući socijaldemokrati, kao pravni nasljednici bivše komunističke stranke ondašnje SR Hrvatske (CKSKH), morali bi u tom slučaju računati s javnim obznanjivanjem nalogodavaca tih ubojstava, kao i s plaćanjem visokih odštetnih iznosa, a na svojevrsnom bi testu bila i temeljna načela njihovih političkih odredbi, kao i cjelokupna imovina stranke koju su baštinili od svojih prethodnika. Potpuno ista situacija je i u BiH, gdje živi skoro pola milijuna Hrvata, koji su ulaskom Hrvatske u Europsku uniju postali najveća oaza građana EU izvan njezinih službenih granica.

Jedina nada za hrvatski narod su Europska unija odnosno zapadna civilizacijska uljudba, koja se jasno odredila prema nacional-socijalizmu, komunizmu i fašizmu kao totalitarnim sustavima. Postavljajući stvari na ovakav način jasno treba odvojiti institucije sustava od očitih pokušaja zlouporabe i manipuliranja istima, osmišljenih od strane interesne skupine stasale u vrijeme jugoslavenskog komunističkog sustava.

Objavom ovog dokumenta nipošto se ne želi, ni na koji način, naštetiti Republici Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini.  Nego, naprotiv!  Želi se dati doprinos na putu prema punoj demokratizaciji društva, za što su temeljni preduvjeti – znanstveno utemeljeno istraživanje ovog razdoblja, puna dekomunizacija društva i materijalna odšteta žrtvama komunističke represije i državnog terora. Ne može biti pomirenja, a kamoli oprosta među Hrvatima, niti normalnog suodnosa Hrvata s drugim narodima, dok se ne istraže, procesuiraju i kazne svi nalogodavci i izvršitelji zločina počinjenih za vrijeme komunističke diktature, a svaka žrtva dobije potrebnu satisfakciju i punu pravnu rehabilitaciju.

Komunizam je, zajedno sa nacional-socijalizmom i fašizmom, najveće zlo suvremenog doba, u vrijeme čije vladavine su počinjeni daleko najveći zločini. Hrvatski narod je doživio najveći pokolj u svojoj povijesti baš od tih istih jugoslavenskih komunista, pa je red da i te ubojice i njihovi nalogodavci i zaštitnici odgovaraju pred licem pravde.

Hrvatsko društvo mora smoći snage i raščistiti s ostavštinama komunističke prošlosti. Raskrinkavajući i danas aktivne ostatke nekadašnjeg represivnog komunističkog sustava, hrvatski će narod napokon doživjeti potpunu katarzu, koja mu je i te kako potrebna.

Na povjesničarima i istražiteljima je izazov da ovaj dokument koriste u cilju utvrđivanja povijesnih činjenica, što bi u konačnici trebalo dovesti do utvrđivanja pune istine o jednom razdoblju i potpuna suočavanja s prošlošću, kako žrtava i njihovih obitelji tako i njihovih progonitelja. Podvlačimo,  to je jedan od temeljnih preduvjeta stvaranja samoodrživa društva

 

Damir Šimić

 

Vezani članci:

-Izišla knjiga Udbini tajni popisi 'državnih neprijatelja'

-Knjigozori Miljenka Stojića: U njihovim očima