Malo tko je ozbiljno doživljavao zajedničke sastanke predsjednika parlamenata tzv. regije na kojima su se sastajali predsjednici parlamenata Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske. Uz asistenciju predsjednika vanjskopolitičkih odbora parlamenata i ministara vanjskih poslova tada se, sada to znamo, kovao plan za stvaranje, ili bilje reći obnavljanje, prvih zajedničkih institucija regije.


Hrvatska, pod tim mislim na ideju samostalne i suverene Hrvatske, u toj podjeli karata jednostavno nije imala šanse. Na čelno mjesto ministarstva vanjskih poslova zasjela je Vesna Pusić, a predsjednik vanjskopolitičkog odbora sabora postao je Milorad Pupovac. Životna misao vodilja ovog dvojca, uz obilatu pomoć Ive Josipovića, bila je obnova nekog oblika propale države. Iako je Hrvatska tada već bila jednom nogom u EU, oni se nisu dali smesti, uložili su silnu energiju i vrijeme kako bi cijela država, svi mediji i javnost više pričali o regiji, regionalnom pristupu nego o europi i europskim poslovima. Zanimljivo je kako ministrica i predsjednik vanjskopolitičkog odbora nisu uložili toliko truda u stvaranje primjerice srednjoeuropske, podunavske, regionalne asocijacije.

Ne, kovao se i stvarao Balkan, a svi koji su upozoravali na pogubnost ove politike proglašavani su ratnim huškačima, nazadnjacima i nacionalistima. Pokazalo se kako su oni koji su upozoravali na poražavajući smjer hrvatske vanjske politike bili u pravu. Vanjskom, kao i unutarnjom politikom, zavladali su jugoslavenski integralistički elementi koji pod plaštem ušteda žele stvoriti zajednička vanjskopolitička predstavništva od svih zemlja bivše Jugoslavije.

Prijedlog je službeno došao iz Beograda, a u Hrvatskoj mu se, izgleda, nema tko suprotstaviti. Štoviše, pozdravlja se kao iskorak u tzv. normalizaciji odnosa i racionalizaciji troškova. Međutim, da bi pojedini zemlje, kao što to je to slučaj sa skandinavskim zemljama, imale zajednička predstavništva između tih zemalja ne smije biti otvorenih pitanja. U slučaju naše tzv. regije, odnosno odnosa između država, više je nejasnoća nego čistih računa. Počevši od tužbe za agresiju i genocid, sukcesijske imovine, sporne granice i različitih pogleda na događaje iz vremena raspada SFRJ. Pametnije bi bilo da otvaraju zajedničke institute po svijetu u kojima bi ih stranci proučavali kao zamorce, nego da usiljeno forsiraju regionalnu ljubav.


Željko Primorac