U tom otužnom ozračju, nasuprot vladajućem hrvatskom nagodbenjačkom legitimizmu i oporbenjačkom pravaškom traženju trijalističkog rješenja za Monarhiju, Napredna omladina, pod budnom prismotrom masonstva, odbacuje svaku nacionalnu „hrvatsku uskogrudnost“ te strastveno zastupa tezu kako je svejedno jesmo li Hrvati ili Srbi, glavno da se oslobodimo od Austrijanaca i Mađara. Mladi književnici, budući pisci i političari pokreću mnoštvo listova radi promicanja južnoslavenskog jedinstva. U Hrvatskoj su to Ujedinjenje, Jug, Val, Zastava, Novi život, Napredak, Nova riječ, Narodno jedinstvo, Vihor i dr., dok se u inozemstvu pokreću Zora u Beču, Vila u Ženevi, Jugoslavija u Pragu. Pored toga Napredna omladina razvija izrazitu političku djelatnost gdje u Beču javno proklamira da više nije ni za Beč, ni za Peštu, već isključivo za Beograd kao historijski Pijemont Južnih Slavena. (Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, Knjiga prva, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 85. i 87.)

U inozemstvu je najveći utjecaj slobodnih zidara na hrvatsku inteligenciju bio u Pragu, gdje je većina hrvatskih intelektualaca nastavila studiranje nakon spaljivanja mađarske zastave 16. listopada 1895. godine na Trgu bana Jelačića. Naprednjaci su došli pod izraziti utjecaj slovačkog filozofa i političara Tomaša Garriguea Masaryka i češkog sociologa i političara Edvarda Beneša. Obojica su bili poznati svjetski masoni, poglavito Masaryk koji se u masonskim krugovima smatra najvećim svjetskim „masonom bez pregače“ toga vremena. Tomaš Masaryk će 1918. godine postati prvi predsjednik Čehoslovačke Republike koja je nastala na razvalinama Austrougarske Monarhije, a skrojena je u masonskim ložama tako da joj je pripao teritorij Sudetska oblast, nastanjen isključivo njemačkim pučanstvom

Masaryk je pragmatski osuđivao negativnu austrijsku i mađarsku politiku prema Hrvatima, ali samo zato što je podupirao srpske hegemonističke pretenzije prema Hrvatskoj. Zanimljivo je da je Masaryk u  svom dugogodišnjem bavljenju južnoslavenskim pitanjem ispočetka sugerirao hrvatskoj sveučilišnoj mladeži ideju slavenske solidarnosti i austroslavističku realističku politiku, da bi pod integralističkom iluzijom čehoslovakizma naprasno počeo poticati nacionalnu jednorodnost južnoslavenskih zemalja, otvoreno stajući na platformu Velike Srbije. Njegov doprinos u stvaranju zloglasne Kraljevine SHS jednako je mjerljiv kao i doprinos britanskih srbofilnih masona  Seaton-Watsona i Steeda.

Svakako je nužno spomenuti dio te nemirne jugoslavenske nacionalističke mladeži koja se hranila na djelima „ arhitekata kulture smrti“, Mazzinija, Sighelea, Byrona, Renana, Georgesa Sorela, Barresa, Schopenhauera, Nietzschea, Krapotkina, te drugih masonskih mislitelja i ruskih anarhista i revolucionara. Najveći ideolog Skerlićevog jugoslavenstva u Dalmaciji i Primorju bio je hrvatski književnik, političar, a potom i filmski djelatnik, slobodni zidar Milan Marjanović (1879.-1955.). Poznat je kao antiklerikalac i buntovnik koji je zbog protumađarskih demonstracija istjeran iz karlovačke gimnazije te u Pragu polazi trgovačku školu. U Pragu sluša predavanja T. G. Masaryka, te od 1903. godine učestvuje u ilegalnim političkim borbama. Uređivao je poznata glasila, Crvenu Hrvatsku, Novi list, Pokret i dr. U Beogradu mu je 1943. godine u organizaciji Srpske književne zadruge objavljena knjiga masonskog izričaja Savremena Hrvatska. Kao zaslužni mason poslije Prvog svjetskog rata bio je član mirovne delegacije Kraljevine Jugoslavije u Parizu, a nakon Drugog svjetskog rata, kao krunu svoje karijere, obnašao je dužnost predsjednika Jadranskog instituta JAZU.

Nije slučajno da se u Dalmaciji, kolijevci hrvatske državnosti, u najčišćoj hrvatskoj zemlji, u ognjištu hrvatske književnosti, iz koje je zbog stoljetnog političkog sužanjstva i ekonomske iscrpljenosti stotine tisuća Hrvata iselilo u prekooceanske zemlje, a tisuće njih su prekrstili pravoslavni popovi koji su uz to i doveli tisuće novih bizantinskih došljaka na dalmatinski krš, stvorilo središte unitarističke hrvatske mladeži. Upravo se u Splitu, pod vodstvom tri dalmatinska slobodna zidara i gnusna antiklerikalca, hrvatskih književnika, Oskara Tartaglije, Vladimira Čerine i Nike Bartulovića, 1911. godine osnovala Hrvatsko-srpska radikalna omladina. Radikalna omladina, kao preteča fašističkoj Orjuni (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) koja je imala usku suradnju s Udruženjem četnika, gajila je neskrivenu mržnju, ne samo prema katoličkom kleru, već i prema frankovcima, separatistima, Radiću, Trumbiću itd. Prema nekim procjenama, npr. jednog od čelnika Radikalne omladine, Milostislava Bartulice, Hrvatsko-srpska radikalna omladina imala je prije Prvog svjetskog rata oko stotinjak omladinskih nacionalističkih organizacija s više od deset tisuća članova, te je tiskala trideset i dva lista i časopisa. Među njima su po radikalizmu i aniklerikalizmu najpoznatiji bili masonski časopisi  Vihor i Val.

U organizaciji Čerine i Tartaglije u proljeće 1912. godine skupina od 156 zagrebačkih sveučilištaraca posjetila je Beograd, javno manifestirajući cilj Radikalne omladine, Ujedinjenjem oslobođenju. Nacionalističke sveučilištarce su primili srpski ministri, braća iz lože Ujedinjenje, članovi četničke organizacije Crne ruke, člankopisci Piemonta itd. Prema pisanju Oskara Tartaglije, najdirljiviji mu je susret bio s Brankom Božovićem koji mu se hvalio kako je on prvi katolik, Hrvat i Dalmatinac koji je postao član Crne ruke.

Masonski prvak Oskar Tartaglia, kako je i sam za sebe govorio, od kada je počeo politički misliti, oduvijek je antiklerikalac i srbofil - još više Srbin, i nikada nije pravio razliku između Srbina i Hrvata. Tartaglia je o sebi isticao i to da je čitao ateističku i anarhističku literaturu, a čak je i preveo i tiskao knjigu Omladini ruskog anarhista Petra A. Kropotkina. Tartaglia je zajedno s Čerinom donio cjeloviti program nacionalističke omladine poslije svog posjeta Srbiji. Program je imao jasan cilj da se kulturno u masonskom, politički u južnoslavenskom duhu, na način talijanskog ujedinjenja kojemu su predvodili masoni, ostvari ujedinjenje Južnih Slavena. Ta unitaristička omladina, u svojoj borbi za zajedničku državu Srbo-Hrvata, tjerala je u tu borbu i starije političare. Niko Bartulović, također jedan od masonskih prvaka unitarističke omladine, konstatirao je slijedeće: „Gospodar ulice, gospodar širokih raspoloženja, nisu bili ti političari, već omladina. Ona je stvarala štimunge, izazivala namjerno incidente, organizirala demonstracije, palila austro-ugarske zastave, dizala javno mišljenje, i stariji su morali da je slede“. ( Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 87., 89.i 91.)

Između „slavnog“ splitskog hrvatskog književnog trolista, Tartaglije, Bartulovića i Čerine, svakako Čerini pripada orjunaška perjanica hrvatskog herostrata, najvećeg mrzitelja svog Hrvatskog roda. Kao neprepoznatljiv i oskudan književnik i poeta, nikada ne bi doživio ni najmanji spomen na svoj minorni književni rad – rad u kojemu nema ni zrnce estetske i umjetničke vrijednosti, jer on je kao i sva nacionalistička jugoslavenska omladina u svemu politizirao pa tako, na njenu štetu, i u književnosti – ali ostat će itekako zapamćen u masonskom ozemlju. Ostat će upamćen kao vođa Hrvatsko-srpske radikalne omladine, kao silnik bogohulnih uradaka u masonskim glasilima, kao organizator atentata na hrvatskog bana Slavka pl. Cuvlaja, kao izdajnik svoga naroda, kao tekstopisac najsablasnije besramne poruke upućene 1914. godine Zagrepčanima u njegovu Vihoru, koja glasi: „Ako u Zagrebu ima 80 000 stanovnika, 50 000 njih bi trebalo povesti u klaonicu, 5 000 njih da odnese Sava, 5 000 da potopi kakav nerazmišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostelih dvadeset hiljada trebalo bi u kakav moralni i nacionalni (jugoslavenski) purgatorij... Ovom gradu cinika treba silom dati dušu i mozak onoga grada heroja, koji se zove Beograd“. ( Nedjeljko Kujundžić: Hrvati u stoljeću smrti, H. P. P., Zagreb, str. 32.)

Zanimljiva je bila sudbina svih troje čudovišnih splitskih Hrvata, hrvatskih masonskih „velikana“, Tartaglije, Bartulovića i Čerine. S Oskarom Tartaglijom sudbina se gorko poigrala. Taj srboljubac, ili bolje rečeno klonirani Srbin, umro je pod represijama svoje toliko ljubljene države, ali one Titove komunističke Velikosrbije. Niko Bartulović, koji je Dražu Mihajlovića opisivao kao srce i mozak oslobodilačke akcije, poginuo je u četnicima 1943. godine. Vladimiru Čerini je Bog namijenio znakovitu smrt. Duševno rastrojen u nemiru mezafizičkog glavinjanja i kaosu južnoslavenskih tlapnji, napokon je, u dubokom razočarenju u novu južnoslavensku državu zbog kojeg se javno ispričao za sva zlodjela koje je učinio hrvatskom narodu, umro u umobolnici u Šibeniku 1932. godine.

Zagreb je također imao svog slavnog pjesnika koji je slijedio iluzije Napredne omladine. Bio je to Vladimir Vidrić, rođen u imućnoj građanskoj obitelji slovenskog podrijetla. Prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je spalila mađarsku zastavu. Međutim, taj Vidrićev čin nikako nije bio hrvatsko domoljublje, već radikalna južnoslavenština. Vidrić je u svojim pjesmama  izraziti impresionist s naglašenim likovnim segmentom, u kojima se isprepliću slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta. Taj zamagljeni svijet jasno razotkriva Vidrićevo lutalaštvo po onostranom. U uronjenoj umjetničkoj dubini jasno se nazire masonski duh, poglavito u pjesmama Dva levita i Gonzaga koje su uperene protiv isusovaca. Slobodni zidari su prepoznali neslućeni Vidrićev „talent“ (recitirajući svoje stihove privlačio je impresionirano mnoštvo idealističkih obezglavljenika), te je primljen 1909. godine u masonsko bratstvo. Masonstvo je od Vidrića mnogo očekivalo, imalo je za njega velike planove, ali Vidrić u svom halucinogenom mističnom rastrojstvu umire iste godine u duševnoj bolnici u Vrapču.

Napredna omladina odgajana u masonskom duhu i jugoslavensko-unitarističkom radikalizmu uništavala je hrvatsko nacionalno biće. Dobar dio tih vodećih mladih ljudi su postali masoni. Spomenimo još neke: Antu Tresić-Pavičića, Ljubu Leonića, Ivu Andrića, Antuna Barca, Krešimira Kovačića, Ivu Tartagliju, Jurja Demetrovića, Mirka Deanovića, itd. U političkom smislu naprednjaci su bili golema poluga stvaranja budućih srpskih država u hrvatskim zemljama. U duhovnom smislu oni su masonizirali hrvatsku inteligenciju i dobar dio radništva. Većina njih su u svojoj mladosti bili idealisti, a svoju su religioznu potrebu za savršenošću postupno nadomjestili vjerom u znanost, okultizam i južnoslavensku mistiku, kojoj je Vidovdanski hram gradio Ivan Meštrović. ( Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001. str. 88. i 92. i 95.).

Zanimljivo je da je pod velikim utjecajem Napredne omladine bio i najpoznatiji hrvatski kipar Ivan Meštrović koji je još u mladosti bio sklon južnoslavenstvu. Svjetsku slavu je stekao već 1911. godine kada je na Međunarodnoj izložbi u Rimu izložio u Srpskom paviljonu fragmente svojih epohalnih zamisli, monumentalni Vidovdanski hram i Kosovski ciklus koji razvidno simboliziraju integralistički južnoslavenski romantizam. Danas se njegovi uradci čuvaju u Narodnom muzeju u Beogradu: Miloš Obilić, Srđa Zlopoglava, Kraljević Marko, Kosovska djevojka i Udovica. Očito se po nadahnuću i u njegovim kasnijim djelima može jasno vidjeti Meštrovićev politički i masonski svjetonazor. Među najpoznatijim velebnim ostvarenjima treba istaknuti spomenik neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu, Grguru Ninskom u Splitu, Nikoli Tesli u Zagrebu i dr. Kao svjetski priznati umjetnik, djelatni mason te član Jugoslavenskog odbora nedvojbeno je Meštrović imao znatan doprinos u stvaranju zloglasne Kraljevine SHS.

Za razliku od okorjelih masonskih okultista i radikalnih južnoslavenskih unitarista, Meštrović je uvidio svoju mladenačku zabludu o utopiji jednorodnog južnoslavenskog naroda u zajedničkoj pravednoj državi. Svoje potpuno otrežnjenje doživio je stvaranjem Titove Jugoslavije. Na Meštrovićev prigovor Josipu Brozu Titu zbog stravičnih zločina komunističkih kohorti i masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila diljem Jugoslavije, Tito je sa zapanjujućom iskrenošću bez imalo stida odgovorio: „Moralo se pustiti Srbima da se izdovolje“. Na to je Milovan Đilas taj kompleks vlastitih zločina Meštroviću malo načelnije i suptilnije pojasnio: „Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela“. ( Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 90.).


Mladen Lojkić


Vezani članci:

-Mladen Lojkić: Geneza današnjeg političkog jugoslavenstva (I.dio)

-Mladen Lojkić: Geneza današnjeg političkog jugoslavenstva (II.dio)

-Mladen Lojkić: Geneza današnjeg političkog jugoslavenstva (III.dio)

Share
0