Župa Šuica – 150. obljetnica, 1864. – 2014., skupina autora, urednik: fra Mate Logara, Župni ured s. Ante Padovanskog, Šuica 2014.


„Rodio sam se u ’predgrađu‘ ovog malog mista, koje se je na raskrižju cesta Kupres, Livno i Duvno poput lastavičjeg gnijezda uhvatilo za granje šuma i padina planine Želivodić s istoka, Malovana, koji jedva propušta ulaz u Kupreško polje sa sjevera, i Krug planine, koja ga okružuje sa sjeverozapada.“

dr. Franjo Nevistić

Knjiga Župa Šuica – 150. obljetnica, 1864. – 2014. je plod rada i ljubavi skupine Šuičana predvođenih župnikom fra Matom Logarom i nekolicine, smijem li reći „pridodanih“, suradnika. U knjizi se nalazi, uz provincijalovu čestitku, Biskupovo uvodno slovo i župnikov uvod, sedamnaest tekstova ovim redom: Rana povijest Šuice, Arheološki nalazi Šuice, Povijest stare župe Duvno, Župa Šuica – O stopedesetoj obljetnici osnutka, Domovinski rat u Šuici, Geološko i fizičko-geografske značajke područja Šujice, Škola i razvoj zdravstva u Šuici, Gospodarstvo Šuice, Kultura u Šuici, Zaklada dr. Franjo Nevistić, Sport i rekreacija, Tradicionalna kuhinja, Šuički dušobrižnici, Svećenici glagoljaši u Šuici, Svećenici i časne sestre podrijetlom iz Šuice, Iz župne kronike i Žrtvoslov župe Šuica, a tu je i obilje prekrasnih fotografija.

Teško je pisati o nečemu svome, nečemu što voliš, a zadržati mjeru. Mogu posvjedočiti nakon čitanja da nitko od autora nije prešao mjeru, ali se u svakom tekstu može osjetiti emocija, ali emocija koja daje draž čitanju. Zar o Domovinskom ratu, na primjer, može bez emocije pisati onaj tko ga je doživio? A emocija pridodana ovom tekstu obogaćuje doživljaj pročitanoga.

Ovdje nije napisano sve što se zna o Šuici, ali je napisano mnogo toga bitnoga. Nisu fotografirane sve ljepote Šuice, ali ono što je fotografirano prekrasno je.

Župa i njezini župnici

Biskup Ratko Perić je u uvodnom slovu ove monografije zapisao: „Sasvim je normalno da svoju župu najbolje pozna njezin župni upravitelj, svećenik. Poznaje je, što se kaže, u dušu, u savjest. Njegovo se pastirsko djelovanje i naziva ‘dušobrižništvo’: briga za spasenje duša kao vrhovni zakon Crkve“. I to je doista tako. Ali koliko župa poznaje svog župnika? Tog usamljenika kojemu je zadaća skrb za spasenje duša povjerene mu pastve. Njegovu odgovornost, njegove brige i nedoumice?

Župa Šuica je imala od svoga osamostaljenja dvadeset devet župnika, jednog duhovnog pomoćnika, jednog kapelana i jednog župnog vikara. Trideset dvije različite životne priče, a svaka je na svoj način obilježila ovu župu. Dvojici su ovozemni ostatci zauvijek ostali među njihovim župljanima. Fra Franjo Dobretić – Bašadur i fra Pio Knezović Bago preminuli su kao aktualni šuički župnici i pokopani su na Kolakovu groblju. Još je jedan svećenik pokopan na Kolakovom groblju – don Ivan Kolak, svećenik glagoljaš rodom iz Roška Polja, preminuo prije osamostaljenja župe Šuica.

Od dvadeset devet župnika dvojica su bila za turskog zemana, desetorica su bila župnicima u vrijeme austrougarske uprave, dvojica u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, jedan u vrijeme NDH, desetorica u vrijeme Titine Jugoslavije, a četvorica u vrijeme Domovinskog rata i daytonske BiH. Kako im je bilo to najbolje oni znaju. Iz šturih biografskih podataka se da iščitati sljedeće: jedan (fra Bono Šarić) je, prije dolaska za župnika u Šuicu, u vrijeme ustanka 1875. bio vojvoda na čelu 400 ustanika Prološke čete na Kamešnici, jedan (fra Leo Pandžić), nakon odlaska iz Šuice, „Postao je žrtvom svog uzvišenog zvanja. Idući po dušobrižničkom poslu po gotovo neprohodnim puteljcima, umaknuo se je s konja i nesgodno se udario, od šta mu se razvila bolest, koja mu tako rano (33 godine, pr. I.B.) prekinu život.“[1], jedan je (fra Filip Gašpar) zatvaran nekoliko puta po kraljevskoj žandarmeriji u vrijeme dok je bio župnikom u Šuici, a nakon odlaska iz Šuice partizani su ga 1945. ubili negdje kod Čitluka, u drugoj Jugoslaviji su šestorica župnika i jedan kapelan služili zatvorske kazne (fra Andrija Šoljić, fra Teofil Leko, fra Bonifacije Barbarić, fra Ferdo Majić, fra Ante Bašić i fra Martin Planinić) – od ovih šest nabrojanih župnika petorica su odvedeni u zatvor iz Šuice, neki zbog crkvene kapije, neki zbog „kvarenja mladeži“ u Šuici, a neki zbog razloga koji nisu u knjizi navedeni. Neki su jedva žive glave izvukli ispod komunističke torture.

Župnici su dijelili sudbinu svoga naroda, a najčešće im u prošlosti ta sudbina i nije bila naklonjena. U kakvim su uvjetima živjeli oni i narod najbolje kazuju oni sami. Tako budući šuički župnik fra Franjo Dobretić Bašadur na 14. svibnja 1889. iz Grabovice piše biskupu Paškalu Buconjiću: „Preuzvišeni gospodine, Molim Vas da u ovoj župi produljite vrieme uskrsnog pričešćenja do 20. lipnja ili barem najmanje 1. srpnja o. g. neka bi tako mogli svi župljani zadovoljiti crkvenoj zapovijedi od uskrsnog pričešćenje. Ova je molba potrebita zato što je zima bila vrlo zla, pa vrlo slaba i mala, marva vrlo patna, svitina se uz korizmu zabavila o sebi, i o marvi: od cvitnice počeli stoprom raditi o zemlji, i sobom na miesto volova; jer voli radi slabosti i glada nisu mogli, a još će im trajati naporna radja, stoga malo jih se je došlo ispoviedati...“[2]

Drugom jednom zgodom župnik iz Duvna moli da se „vjernicima potribitim od Rakitna i od svega Duvna dopusti u korizmi mliko kusat, jer neće moći do kraja korizmu pripostit s kruhom, jer ga ni deseti nejma u kući, a kupit ga nejmadu.“[3] Počesto su molitva, križ i blagoslovljena voda bili jedina obrana od zala.

Neka im dragi Bog da zasluženu nagradu za žrtvu koju su podnijeli i za duhovna dobra koju su učinili ovome narodu.

Župne (i ine) kronike

Da nije bilo male braće sv. Franje naša bi povijest bila kudikamo drukčija. Uvijek uz narod i s narodom, čuvajući vjeru, red i ćudoređe. Pomalo patetično, ali itekako istinito, Antun Gustav Matoš je zapisao: „...a u Bosni šest stoljeća ujak, samo ujak, gvozdenim disciplinama opasani franjevački fratar, junak i svetac, učitelj i mučenik, diplomat i svećenik, vojnik prosjačke crkve i zatočnik poprosjačenog naroda, mogaše izdržati vječnosti tih paklova.“[4] A uza svu tu muku našli su vremena i za pisanje. Kažu da je fra Petar, jedan od gvardijana kreševskog samostana, često znao reći: „Zapiši, pa će i Bog upamtiti“.

Da nije Ljetopisa sutješkog samostana fra Bone Benića, Ljetopisa kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića, Ljetopisa fra Nikole Lašvanina, Godišnjaka od događaja i promine vrimena u Bosni 1754. – 1882. fra Jake Baltića, Pregleda starina Bosanske provincije fra Filipa Lastrića, da nije tih i drugih kronika što bismo mi danas znali o našoj povijesti u ta zlokobna vremena kad ni pismenih, ni pisaca, ni papira, ni crnila, dovoljno bilo nije, a znati čitati i pisati bilo opasno po život? A zašto su se trudili najbolje objašnjava fra Filip Lastrić: „Što sam vidio i čuo to sam pobiližio. Što sam čuo od starih, to sam popiso. Zato samo, da potomstvu našem kolikogod koristan budem, da ove događaje tmine ne poždru.“[5],

Svaki je naš ljetopis, godišnjak, kronika, šematizam, neprocjenjivo blago povijesti, događaja, kulture, običaja i jezika. Takva je i Kronika župe Šuica u koju su vrijedni župnici i njihovi pomoćnici strpljivo, otkidajući od svog slobodnog vremena, bilježili što su čuli i vidjeli te na taj način sačuvali vrijeme koje je nepovratno prošlo, a koje svjedoči o nama i o onima prije nas. Tako će čitatelj ove Kronike, dijelove koje je fra Mate priredio za ovu knjigu, u njoj pronaći pregršt zanimljivih stvari: kad je (tri puta) od velike studeni smrzlo vino u kaležu (str. 457., 458., 464.), kako izvaditi zub 1926. i nije bilo tako bezazleno te je župnik fra Pio Knezović zbog toga preminuo (str. 457.), tko je u Bogdašiću 1927. umro od udarca kamenom u glavu dobivenog u tučnjavi (str. 457.), kad je u Šuičko polje sletio prvi „aeroplan“ (str. 458.), kad je uvedena prva autobusna linija Split – Travnik preko Šuice (str. 459.), zašto se na Okrajku skupilo 158 kosaca (str. 460.), kojeg je dana u srpnju mjesecu pao snijeg na Malovanu (str. 464., 26. 7. 1939.), tko je pobijedio na svjetskom nogometnom prvenstvu 1978. (str. 475.), i još mnogo toga. Pronaći će i što su župnici zabilježili o narodu u Šuici.

Ima tu i stvari koje se nisu do danas promijenile te tako 1931. župnik bilježi sljedeće: „Na 8. 11. bili su državni izbori. Od naših Hrvata nije nitko pristupio na glasovanje, nego samo koji su bili u kakovoj službi. (...) Glasovali nijesmo zato pošto je vlada izborni zakon taki dala, da Hrvati nijesu mogli staviti svojih vođa niti ih birati. (...) Od Hrvata stupili su samo oni koji su po službi morali i koji su gledali na vlastiti interes.“[6] Čini li vam se poznato? Povijest se često ponavlja.

Mitovi, predaje i legende

Kako je, ako je, Šuica mitsko mjesto, a ako i nije ona ima svoje mitove, predaje i legende (nažalost zbog kratkoće vremena za pripremu ove monografije nitko se nije pozabavio mitovima, predajama i legendama ovoga područja, nadat je se da će to netko jednoga dana zabilježiti). Dr. Marko Tokić u svojoj doktorskoj disertaciji veli da su povijesne predaje „...one koje imaju snagu istine. U njih se vjeruje. Na njih se naslanja, jer ako one nisu istina onda je čovjek bez pamćenja i zajednica bez sjećanja.“

Jednim od tih mitova/predaja pozabavio se don Ante Brajko. To je predaja o mjestu rođenja sv. Jeronima. Postoji naime više teorija o tomu gdje se rodio veliki crkveni naučitelj i prvi prevoditelj Svetog pisma na latinski jezik sv. Jeronim. Naime znano je da se sv. Jeronim rodio u Stridonu (oko 347. godine) na granici Dalmacije i Panonije. Do danas traju nesuglasice gdje se Stridon nalazio, kao moguće lokalitete neki istraživači, navode okolicu Akvileje, Emone (Ljubljane), Trsat, Međimurje, Grahovo Polje, ali i tvrđavu Stržanj ponad Šuice. Neke od tih autora spominje i don Ante u svome tekstu. Bez tvarnih pokazatelja i dokaza svaka od ovih priča je ili mit ili predaja, a u mitove i predaje se, kako kaže dr. Tokić, može vjerovati ili ne vjerovati, ne može ih se provjeriti. A dokle je tomu tako mi se ne trebamo odreći legende da se sv. Jeronim rodio u Stridonu koji je u stvari Stržanj. Ako se drugi narodi ne odriču svojih mitova (npr. o kralju Arthuru, Robinu Hoodu, Alamu...) zašto bismo se mi odricali svojih (o kralju Tomislavu, sv. Jeronimu, Kupresu...)?

A rasprave traju i trajat će. Primjera radi, don Ante navodi činjenicu da je još prije petsto godina „otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić vodio žustre rasprave s Talijanima o podrijetlu sv. Jeronima te navodi da je Marulić napisao i objavio traktat „Animadversio in eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt“ (Kritika onih koji ustvrđuju da je blaženi Jeronim Talijan).

A što je s drugim našim mitovima, legendama i predajama? Što je s našom istinom? Zaboravljamo li prebrzo i ono čega se svi još sjećamo? Hoćemo li se zamisliti nad tekstom o Domovinskom ratu, u kojem stoji zapisano: „Zar nije tužno da gradimo spomenike i prije nego smo ih završili zaboravljamo zašto smo ih gradili i zaboravljamo one zbog kojih smo ih gradili!?“

Arheološki nalazi i stećci u Šuici

Poznato je, a ta tema je i u ovoj knjizi obrađena, da na području Šuice nema puno arheoloških nalaza. A kad su u pitanju stećci neki autori navode, kako stećci u Šuici nisu lijepo ukrašeni kao na drugim lokacijama. Takvo je stanje danas, ali to nikako ne znači da nikad nije bilo ukrašenih stećaka, tako fra Grgo Lozić u svom rukopisu između 1864. i 1869. piše: „Mašata s običajnim bilizim, i zlamenjem, ima dosta, na sve strane iduć stermo Duvnu i berdu Kupresu. Vidio sam na jednom mašatu dvore izrizane viš groblja katoličkog.“[7] Ako ih je vidio fra Grgo onda ih je bilo. Gdje su nestali ti ukrašeni stećci? Ne treba zaboraviti da u prošlosti odnos prema tzv. kulturnim spomenicima nije bio kakav je danas. Talijan Alberto Fortis u svome „Putu po Dalmaciji“ iz 1774. bilježi sljedeće: „Morlački stanovnici Podgrađa nisu u prošlosti oštećivali ploče koje su nalazili orući ili kopajući zemlju zbog svojih potreba. Ali otkad su bez milosti bili prisiljeni da svojim volovima odvuku neke nadgrobne stupove sve do mora, zakleli su se na neprijateljstvo prema svim natpisima, pa ih razbijaju pijukom čim ih otkopaju ili ih barem ponovo zakapaju dublje nego prije. Pogriješio bi zacijelo svatko tko bi ih zbog toga optužio za barbarstvo.“[8] Austrijski arheolog Carl Patch je posjetio ovo područje pred kraj 19. stoljeća i zabilježio da je u Stržanju vidio korito napravljeno od antičkog stupa. Zabilježeno je i da su ovdašnji stanovnici do kraja 19. stoljeća kamenje s ostataka crkve na lokalitetu Crkvine na Barama upotrebljavali za svoje potrebe. Onda se ne treba čuditi da je malo toga sačuvano. No, treba se čuditi da danas nitko o tome ne vodi računa. Ova država nije u stanju zaštititi ni postojeće spomenike, recimo stari most u Šuičkom polju, kamo li da bi pronašla sredstva za iskapanja na Crkvini. Ali u svakom slučaju ne stoji teza da u Šuici nije bili ukrašenih stećaka niti da je Šuica siromašnija od drugih krajeva kad su u pitanju arheološki nalazi. A dokle će naša, kako bi to rekao Petar Zoranić, „rasuta bašćina“ biti izložena nebrizi, vidjet ćemo.

Naša zapretana prošlost

Ako itko, Šuica ima brojne odseljenike i malo u kojem od njih nije nostalgija za izgubljenim zavičajem. I malo koji od njih nije u stanju još uvijek fizički osjetiti neki dragi miris iz djetinjstva, miris koji vraća u djetinjstvo: miris bijele kave, miris vatre, božićne slame, krumpira pečenih pod guljom, kruha ispod sača, gnjecave bile pure, miris svima nama znanih „krmećih kumpira“ koje Vinko Pašalić spominje u svome. Ti mirisi više ne postoje, ali mi ih i dalje osjećamo, urezani su toliko duboko u naše sjećanje da ih možemo materijalizirati. Onim malo starijima ova knjiga će pobuditi neko sjećanje, neki miris, tražit će, i naći, u njoj neke davno zaboravljene stvari, sjetit će ih nekih ljudi i događaja. A onima mlađima, koji su rano otišli iz Šuice ili nisu uopće rođeni u njoj, ova knjiga će biti svjedokom da potiču iz prekrasnog i ponosnog zavičaja, a ako ikada dožive suvremenu bolest - krizu identiteta, ova knjiga će biti putokaz gdje se njihov korijen i korijen njihova identiteta nalaze. I shvatit će nakon čitanja zašto njihovi roditelji čeznu za Šuicom. Jer, tko ne zna odakle je krenuo taj vjerojatno ni na cilju ne će znati reći zašto je tu došao. Ova je knjiga, kako je to fra Mate napisao pri kraju knjige: „‘urežanj’ naše prošlosti i sadašnjosti i zalog za budućnost“.


Ivan Baković



[1] Župa Šuica, 150. obljetnica 1864. – 2014., Župni ured sv. Ante Padovanskog, Šuica 2014., str. 421.

[2] Ilija Drmić, Župa Grabovica – kroz 150 godina (1831. – 1981.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1981., str. 170. – 171. Dokument (pismo) nosi oznaku ABOM 79/1889

[3] Župa Šuica..., str. 78.

[4] A. G. Matoš, Sabrana djela, XVI, Zagreb, 1973, str. 130.

[5] Jako Baltić, Godišnjak od događaja i promine vrimena u Bosni 1754. – 1882., Synopsis, Sarajevo – Zagreb, 2003., sr. 5.

[6] Župa Šuica..., str. 459.

[7] Župa Šuica..., str. 67.

[8] Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Marjan tisak, Split, 2004., str. 26.



Kako si lipa, Šujico moja


Stricu don Anti, živom svjedoku svećeničkog života,

pastiru svoga naroda, uzoru dobrote i skromnosti,

u prigodi 50 godina misništva

Kako si lipa, Šujico moja,

k'o umiveno dite,

k'o počešljane kose moje kćeri

dok je mati k ranoj misi sprema.

Kao majčina suza, dok me na put prati,

kao ćaćina ruka na ramenu dječačkome

i riči: Čuvaj se, sine... i budi čovik...

Kako si lipa, Šujico moja,

polja tvoja i klanci i planine gorde,

kako je lipa rijeka moja!

Na obalama njenim još su stope moje,

koraci moje mladosti još uz tebe staze tkaju.

U meandrima tvojim naše tajne još se kriju,

još vali nose nade i puste ljubavi dah,

u vrbovim krošnjama još moje djetinjstvo spava.

Nemojte me budit'...

jer ja tad niz polje siđem pa milujem trave vlati,

cviće svetog Ante, kadulju, vrisak, gospine suze, kaćune, lale i jagluke

i sve to u moje srce stane pa miriše u meni,

liči u tuđini rane!

Kako si lipa, Šujico moja,

dome bure i zelenih dolina,

huka gordih planina,

tamo di živi vuk, ali i srna i ćuk,

plahi zeko i medvjed mrk.

U tebi su junačke pisme,

u tebi je ostala hrvatska krv na crtama prvim,

iz nje su izrasli križi kameni,

od njih beskrajna ljubav prema svome malom mistu,

dragom Bogu, Isusu Kristu!

Kako si lipa, Šujico moja, kad je u tebi ciča zima

i bili pokrivač prekrije planine i polja,

a pod led i rijeka se skrije,

kad pušanija vrati nas u iskon kao nekad prije i oko peći sve nas skupi,

nestane struje, a upale se sjećanja,

sviće svoj ples po licima i toploj sobi igrati krenu

i koga i čega, svak se ponečega sjeti

i eto zora već nam leti.

I mogao bih još ovako tisuću sati, ali ne ću...

reći ću: Fali ti, Bože, oče, mati,

što u mojoj duši Šujičko srce klati...

Kako, kako si lipa...

Šujico, moja

i tvoja...

 

Ante Brajko Antek