Prikaz knjige: Krešimir Miron Begić, HOS 1941.-1945.  – Hrvatske Oružane Snage u borbi za obranu Nezavisne Države Hrvatske, slobode i obstanka hrvatskog naroda, Laus, Split, 1998.


U hrvatskoj historiografiji tek se u zadnje vrijeme počinju javljati rijetki radovi o vojnoj povijesti, nu istraživanje vojničkoga razdoblja Drugoga svjetskog rata na hrvatskom području pod tolikim je ideološko-političkim pritiskom propagandističkoga nauka bivšega jugokomunističkog režima da je znanstveni pristup događajima, bitkama i njihovim posljedcima još uvijek nemoguć. Ta nemoć se očituje ne samo u totalitarističkoj paski dežurnih higijeničara bivše okupacijske države i njezina boljševičkoga režima, nego i u nedostupnosti glavnoga dijela arhivske građe, koju su jugoslavenske okupacijske snage u razdoblju poslije 1945. opljačkale iz Hrvatske i prenijele u srbijanske ustanove, a koliko je poznato, povratak te građe do sada još nisu zatražile ni demokratske vlasti hrvatske države. Tu prazninu i danas znatnim dijelom pokrivaju publicistika i povijesna istraživanja poratnih hrvatskih emigranata.

Cjelovitiji i sintetičan prikaz ratnih djelovanja Hrvatskih oružanih snaga od proglašenja NDH 10. travnja 1941. do njezina sloma u svibnju 1945. napravio je Krešimir Miron Begić (1931.-1993.) objavivši u Buenos Airesu 1985. knjigu  „HOS 1941.-1945.“. U uvodnom dijelu knjige Begić navodi kako su Hrvati iskoristili prigodu raspada jugoslavenske države i svojim pothvatima sprječavali vojsku srbijanskoga kralja da pri povlačenju iz Hrvatske ne čini masovne zločine nad hrvatskim narodom. Tako je u Čakovcu već 7. travnja proglašena hrvatska državnost, a Hrvati vojnici otkazali su poslušnost u Bjelovaru pa je i tamo 8. travnja proglašena hrvatska vlast, a skupina sveučilištaraca u Zagrebu je pak zauzela radio postaju. Slično se događalo i po drugim dijelovima Hrvatske – Zagrebu, Đakovu, Sinju, Mostaru, Šibeniku, Splitu. Prigodom zauzimanja vojarni Hrvati su razoružavali vojnike i slali ih njihovim kućama, nu većinu oružja jugoslavenske vojske zaplijenili su Nijemci i Talijani. Za osvetu Hrvatima srpske su snage odmah počinile pokolje civilnoga pučanstva kao što je to bilo u Mostaru i Mitrovici, a u Makedoniji su smaknuli cijelu postavu pilota Hrvata. Okosnicu hrvatskih snaga činila je Seljačka zaštita, naoružana tek drvenim palicama i s nešto lovačkoga i trofejnog oružja.

Kako u Hrvatskoj nije postojala tvornica oružja i streljiva, Nijemci su nakon novačenja isporučili nešto lakoga pješačkog naoružanja, a skupina ustaša s Antom Pavelićem, naoružana također lakim oružjem, stigla je poslije proglašenja NDH. Jugoslavenska okupacija hrvatskih zemalja i masovni velikosrpski zločini približili su muslimane u BiH hrvatskoj državnoj ideji, što je kod vodećega muslimanskog sloja tijekom dva desetljeća terora probudilo čak i svijest o etničkoj i nacionalnoj pripadnosti hrvatskom narodu. Upravo zato su u Mostaru i Sarajevu u proljeće 1941. bile snažne dobrovoljačke skupine koje su pristupale hrvatskoj vojsci. Za razliku od jednostrane slike jugoslavenske historiografije, Begić je ušao u puno složenije vojne odnose, koji su vladali na području NDH, ali i širem prostoru, na kojem su operirale različite vojničke i paravojne skupine. Naime, dok su četničke i skupine razbijene jugoslavenske vojske, na poziv kraljevske vlade da se odupru Nijemcima, ratovale protiv hrvatskoga civilnog pučanstva, komunisti su, poštujući sporazum Ribbentrop-Molotov, bili blagonakloni prema Nijemcima i Talijanima sve do njemačkoga napadaja na SSSR. Na poziv iz Moskve digli su ustanak, surađujući zajedno s Dražom Mihailovićem. Rezultat te suradnje bili su brojni pokolji stanovništva na području NDH, a kad je na dnevni red došlo pitanje prevlasti počeli su i njihovi međusobni sukobi. Četničko-partizansko zajedništvo zbog ideje o održanju Jugoslavije trajalo je, unatoč međusobnim sukobima te Mihailovićevu povezivanju s Nijemcima. Uostalom, postojala je i partizanska suradnja s Nijemcima u trenutku kad su Saveznici još razmišljali o mogućoj invaziji na hrvatsku obalu.

Kako su pak Nijemci prepustili četnicima, u dogovoru s Milanom Nedićem, istočne dijelove NDH, tako su hrvatske postrojbe, zbog pokolja i progona muslimanskoga stanovništva vojnički branile to područje. Kolikogod bilo međusobnih četničko-partizanskih protimba već su potkraj 1941. svoje gerilske pothvate prebacili na područje NDH, odnosno uz zonu pod talijanskim utjecajem, gdje su Talijani branili pristup hrvatskim postrojbama. Dok je u prvom razdoblju rata Italija okupirala znatne dijelove hrvatske obale, a zaleđe podijelila u još dvije okupacijske zone te, radi slabljenja Hrvatske, podupirala četničke pothvate, a partizanima omogućavala bijeg od izravnoga sukoba s hrvatskim snagama, Italija je nakon kapitulacije najveći dio oružja predala jugoslavenskim partizanima, a znatan dio svojih snaga uključila u jugoslavenske redove. Uostalom, združene snage Talijana (divizija Bergamo) i partizanske vojske zajednički su se opirali na povijesnom Klisu prodoru hrvatskih snaga u Split. Kad je pak riječ o Nijemcima, Hrvati su im za ono malo oružja morali troškove nadoknađivati u hrani, a nekoliko postrojba poslati i na Istočno bojište. Kako bi pak zaobišli talijansku zabranu o postroju Hrvatske ratne mornarice, hrvatske su snage oformile nekoliko brodskih posada koje su na Istočnom bojištu ophodile po Crnom moru, a nakon kapitulacije Italije te su snage formirale HRM na hrvatskoj obali, kao što su i zrakoplovci s istočnoga bojišta pojačali Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

HRZ je raspolagao zastarjelim zrakoplovima pa se nad Hrvatskom rijetko upuštao u zračne dvoboje sa savezničkim letjelicama, nu oborene pilote nije izručivao Nijemcima, nego ih je nakon liječenja i oporavka puštao natrag Saveznicima. Dvojica od njih, jedan Amerikanac i jedan Britanac, čak su bili u diplomatskoj misiji koja je nosila poruku vlasti NDH za prijelaz i predaju savezničkim snagama. Komunističku sliku o Hrvatima kao slijepim njemačkim saveznicima pobija, kako navodi Begić, skupina visokih časnika, koja je odmah nakon osnivanja razjurili Nacističku stranku te niz vojnih sukoba hrvatskih snaga s arogantnim Nijemcima, jer su ovi zbog svoje balkanske politike štitili i podupirali različite velikosrpske oružane skupine. Begić je obradio i cijeli niz borbi na području NDH – uz granicu na Drini, Fazlagića Kulu, Kupres, Kozaru, Neretvu, Sutjesku, Drvar, Travnik, Gospić, Bilogoru, Viroviticu, borbe u Slavoniji, Srijemsku frontu, povlačenje hrvatskih snaga, proboj na Bleiburg i predaju te bitku za Odžak. Kratkotrajna hrvatska država srušena je u svibnju 1945., premda je američki predsjednik Roosevelt još 1942. isticao kako je nepotrebno  Hrvate i Srbe, ta dva toliko različita naroda, spajati u jednu državu. Osim jugokomunističkoga pogleda na događaje u razdoblju od 1941. do 1945. pa i sve do 1990. nije moguće drukčije gledati na povijest, a nedostupnost arhivske građe vjerojatno će još dugo zamagljivati javni obzor.

Takav totalitaristički pogled urodio je nakon demokratskih promjena 1990. i ponovnom velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i BiH, a srpske pobune potaknute iz Beograda, koje je pomagala JNA usredotočene su upravo na područjima na kojima je četrdesetih godina operirala četnička i partizanska „pravda“. Jedino što je činjenica, a koju nije teško utvrditi, jest to da bi broj žrtava na svim stranama bio znatno manji da jugoslavenski komunisti, poput svoga učitelja Lenjina, nisu iskoristili još jedan veliki rata da izvedu svoju boljševičku revoluciju, čije žrtve i danas vape za grobnim spokojem.

Mate Kovačević