U civiliziranom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, još jednom je obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. I dok u svijetu vlada konsenzus kako treba osuditi svaki totalitarizam koji u svojoj biti gazi dostojanstvo i slobodu čovjeka, dolazio on sa desne ili lijeve strane, u Hrvatskoj još uvijek ima onih koji misle kako je njihov diktator bio manji diktator od najvećih diktatora.


Još uvijek ima onih, ne samo da ih ima nego drže sve uzde javnog života u Hrvatskoj, koji tvrde kako krv Hrvata nije crvena kao krv Židova, Palestinaca, Armenaca ili Poljaka. Među nama i danas hodaju ljudi koji će bez ustezanja zaključiti kako su partizanski pokolji po završetku Drugog svjetskog rata bili opravdani. Neke smo čak izabrali i za predsjednike. Taj nedostatak empatije prema vlastitom narodu, čudovišni sustav javnog mnijenja koji relativizira stradanja cijelih generacija mladih ljudi, žena, djece i staraca može se nazvati samo zločinačkim. Jer veći je zločin, danas nakon 70 godina negirati zločine i omalovažavati žrtve nego počiniti zločin.

Krvnicima možemo pripisati ideologijsku zaluđenost, ispiranje mozga i hranjenje mržnjom, ali čime danas, nakon 70 godina, možemo opravdati zločin negiranja hrvatskog holokausta. Svi podaci su pred nama, sve se zna, otvorili smo na tisuće rovova i jama iz kojih probijaju zarobljeni posljednji krici nevinih žrtava. Ne možemo tvrditi kako nemamo informacija, kako nismo znali.

Pa opet i danas čitamo naslove u medijima u kojima se relativizira zločin i s čuđenjem poručuje javnosti kako je moguće da danas, usred svih gospodarskih problema, oporba spominje, kao krvnika, Josipa Broza Tita. To je stara taktika poklonika zločinačke politike koji će spremno svakoga tko dovodi u pitanje već utvrđene partijske istine nazvati nazadnjakom koji svađa narod i unosi razdor, ali kada bi tim i takvima postavili pitanje o naravi režima J. B. Tita, dobili bi smo spreman odgovor o najvećem sinu naših naroda i narodnosti.

Osobno smatram kako Hrvatska nema pravo na bolji i sretniji život sve dok se ne svijetlo dana ne puste i posljednji krikovi i vapaji zarobljeni u raznim jamama i rudnicima. Jer, njima je pravo na budućnost, život, djecu i unuke ukradeno puščanim zrnom ili jednim potezom noža. Na krvi pravednika nemoguće je graditi bilo kakvo normalno društvo, jer je sjeme zla preduboko posijano u tkivu ove države i naroda. Tek kada svatko od nas postane svjestan razmjera prolivene krvi oko nas moći ćemo krenuti naprijed, do tada, propadat ćemo u onaj isti rov ili rudnik u koji smo pospremili nacionalnu savjest i empatiju prema krvi pravednika.

 

Željko Primorac