Dok Udbin dvojac Josip Perković i Zdravko Mustač u münchenskom zatvoru Stadelheim odbrojava posljednje dane uoči 17. listopada i početka suđenja pred Visokim zemaljskim sudom, njemački istražitelji nastoje prikupiti što više dokaznog materijala kako bi mogli rasvijetliti i najsitnije detalje okrutnog ubojstva Ininina direktora Stjepana Đurekovića 1983. godine u Wolfrathausenu.



Očito je da su ovaj put istražitelji, sudstvo, ali i njemačka politika odlučni ne samo ići u rasvjetljavanje Đurekovićeva ubojstva, već i u istrage drugih likvidacija Udbinih agenata, te konačno staviti točku na sva politička ubojstva koja su počinjena na njemačkom teritoriju u drugoj polovini 20. stoljeća, tvrdi Slobodna Dalmacija.

>>Miljenko Manjkas: Dok se mi bavimo Udbom bivši pripadnici KOS-a drže sinekure na Pantovčaku i Prisavlju

I dok se ovih dana nagađa s koliko Udbinih tajnih dokumenata raspolaže njemačko sudstvo i zbog čega Hrvatska nije dovoljno kooperativna u isporuci tajnih dokumenata koji svjedoče o djelovanju tajne jugoslavenske policije na njemačkom tlu, upravo emitirani četrdesetpetominutni film “Mord in Titos Namen” (“Ubojstvo u Titovo ime”) koji je prikazan na njemačkoj televiziji “ARD”, najbolje oslikava jedan dio okrutnih likvidacija hrvatskih političkih emigranata koji su ubijani samo zato jer su bili politički neistomišljenici.

Robert Zagajski glavni lik filma

Dokumentarni film autora Philipa Grülla i Franka Hofmanna zorno objašnjava pozadinu ekzekucija hrvatskih emigranata u Njemačkoj, gdje se javnost polako senzibilira za nadolazeće suđenje Udbinim čelnicima. Ta ubojstva događala su se u civiliziranoj zemlji čiji su građani o tome znali malo ili ništa.

O tome je pred kamerama svjedočio i jedan od Udbinih beogradskih obavještajaca Božidar Spasić koji ističe kako je Udba za svoje likvidacije hrvatskih emigranata angažirala i razne kriminalne skupine koje su okrutna ubojstva provodila po kratkom postupku, bez ikakvih emocija: naručeno, plaćeno, odrađeno.

Glavni lik njemačkog dokumentarca koji se snimao i pripremao godinu dana je Robert Zagajski, sin ubijenog emigranta Zagrepčanina, Đure Zagajskog. Robert Zagajski bio je sedamnaestogodišnjak kada mu je otac mučki ubijen 1983. godine u Münchenu. Njegova priča o ocu koji odlazi u mrklu noć, ne ispivši šalicu čaja koja je ostala na stolu, više je nego potresna. Sutradan su Đurin leš pronašli prolaznici u münchenskom parku “Vrt fazana”.

Robert Zagajski nikada nije prekinuo svoju privatnu istragu o ubojstvu oca Đure i to neće učiniti sve dok ubojica i njegovi suradnici ne budu izvedeni pred lice pravde. Ne krije kako zna tko mu je ubio oca i vjeruje da je sada kucnuo pravi trenutak da javnost dozna istinu. On ističe da su mu oca izdali najbolji prijatelji, što je otkrio dok je razgledavao Udbinu dokumentaciju u arhivi u Zagrebu.

Njegov susret sa slijepim Lukom Kraljevićem hrvatskim emigrantom na kojega su Udbini agenti pokušali izvršiti atentat u njegovu restoranu u Münchenu, daje dodatnu težinu ovom dokumentarcu. Meci Udbinih agenata pogodili su ga u razini oba oka i doživotno oslijepili. Luka puno zna o svojim ubojicama i spreman je strpljivo čekati dok se ne dozna prava istina tko su oni i tko ih je poslao.

Ipak, najzanimljiviji kadrovi filma “Ubojstvo u Titovo ime” smimljeni su prilikom posjeta Roberta Zagajskog i autora filma jednom od Udbinih agenata koji danas živi u Fürthu, a riječ je o Milanu Doriću, s kodnim imenom Hanzi, koji je bio dvostruki špijun i koji to s ponosom ističe pred kamerama, posebno naglašavajući kako nitko nedužan nije ubijen od Udbe. Dorić je na početku razgovora priznao da je dobro poznavao ubijenog Đuru i njegova sina Roberta, da bi na kraju, opravdavajući se, tek kazao kako su bili samo gosti njegova restorana.

Obilje dokaza

Pozornost u filmu je dobio i jedan od najtraženijih udbaša iz BiH Ivan Lasić, kojega su autori posjetili u rodnoj Hercegovini i tajno snimali u mjestu Uzarići pokraj Širokog Brijega. Agent kojega Nijemci žele vidjeti u Münchenu, zbrisao im je u svojem tamnoplavom mercedesu ispred nosa, ali vjeruju da ovaj put neće zbrisati njemačkom pravosuđu, te da će ga BiH uskoro biti prisiljena izručiti, bez obzira na njegovo skrivanje u Mostaru i mogućnost da se skloni kod kolege Stanka Čolaka u Srbiju.

U filmu se spominje i hrvatska politička vrhuška za koju autori kažu kako je pogodovala Perkoviću i Mustaču te da su pred sami ulazak Hrvatske u EU izmijenili zakon kako bi onemogućili njihovo izručenje Njemačkoj. Autori su intervjuirali i Josipa Perkovića, koji poriče svoju umiješanost u ubojstva emigranata i kaže kako je o hrvatskim visokim političarima do sada uglavnom šutio, ali da ne zna hoće li tako ostati do kraja, te da sve ovisi o situaciji.

To ukazuje da Perković i danas o visokorangiranim hrvatskim dužnosnicima zna puno, no ako ne bude potrebno, o tome neće govoriti. Radi se, dakle, o sasvim neuvijenoj prijetnji.

Dobro obaviješteni kažu kako Nijemci imaju već toliko dokaza da bez problema mogu rasvijetliti sva Udbina ubojstva na njihovu teritoriju, jer u suprotnom - da nemaju kvalitetnih dokaza i svjedoka - njemačko sudstvo ne bi ni podizalo optužnicu protiv udbaša.

A što se tiče Perkovića i Mustača, ako se na sljedećem münchenskom procesu odluče za šutnju, posve je jasno da im ne gine doživotna robija - kažu njemački mediji, jer poznato je kako je prošao u cijelom procesu Krunoslav Prates samo zato što je ključeve garaže u kojoj je kasnije ubijen Stjepan Đureković predao Josipu Perkoviću, a ovaj Udbinim egzekutorima.

 

M.M.