Nakon što je "Jutarnji list" objavio vijest o zataškavanju policijske akcije iz 2013. kada je u zgradi usred Zagreba pronađen vojni eksploziv razorne moći, skriven u zidu više od 20 godina, glasnogovornica zagrebačke policije izjavila je da je u tijeku kriminalističko istraživanje vezano uz kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja izrade i nabave oružja i eksplozivnih tvari. Riječ je četiri ručne bombe M52 P3, pet kilograma eksploziva PEP500 i dva detonatora, a to je ispod kade uskladištio bliski suradnik Josipa Perkovića iz dana Jugoslavije i Udbe - Branko Traživuk, navodi u svojoj analizi Direktno.hr.

Branko Traživuk je jedan od članova KOS-ove terorističke skupine Labrador, koja je stajala iza eksplozije u zgradi zagrebačke Židovske općine 1991., te podmetanja eksploziva na židovskom groblju, koji je početkom 90-tih radio u zagrebačkoj Službi državne sigurnosti (SDS) i špijunirao za jugoslavensku tajnu službu.

Traživuk je povezan sa slučajem Stjepana Đurekovića, ubojstvom hrvatskog emigranta za koje je upravo počelo suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Muenchenu, a zanimljivo je kako je cjeli slučaj otkriven u jeku afere "Lex Perković" 2013. godine, ali odmah i zataškan zbog potreba vladajućih struktura na čelu s Ivom Josipovićem i Zoranom Milanovićem.

Branka Traživuka, nekadašnjeg zamjenika Josipa Perkovića na mjestu šefa II. odjela SDS-a RSUP-a SRH s cijelom pričom izravno povezuje činjenica da je početkom lipnja 1983. putovao s Josipom Perkovićem u Luxembourg na sastanak s Krunoslavom Pratesom, kada im je ovaj predao rezervni ključ od tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković, navodi u svojoj analizi Direktno.hr.

Ciljani Nobilovi pokušaji diskreditiranja svjedoka

Traživuk je u rujnu 1991. bio uhićen i potom razmijenjen. Neko vrijeme živio je u Vojvodini, a potom se preselio u Banju Luku. Prema pisanju potpukovnika KOS-a Ljubana Karana, člana komande KOS-a pri RV i PVO JNA u Zemunu, Traživuk se zaposlio u 'naftnoj kompaniji čije je sjedište u Švicarskoj, a vlasnik je Vanja Špiljak, biznismen iz Zagreba, sin nekadašnjeg partijskog čelnika Mike Špiljka, za koga svjedoci tvrde da je naručio ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Mika Špiljak, se na takav korak navodno odlučio kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u Ini, koji je prema tvrdnjama svjedoka Vinka Sindičića  bio umiješan u financijske malverzacije vezano za uvoz nafte. Zanimljivo je kako je Sindičića na vezi držao Josip Perković i on je jedan od ključnih svjedoka u slučaju ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, ali i meta odvjetnika Ante Nobila u pokušajima diskreditiranja.

“Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao po europskim tržištima nafte. Đureković je znao za Špiljkove malverzacije pa je bio nezgodan svjedok”, navodi direktno.hr, pozivajući se na svjedočenje Vinka Sidičiča.

Kako se krug istrage oko Vanje Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini, predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj partijskoj dužnosti ako bi mu sin završio u zatvoru zbog malverzacija.

Traživuk i Špiljak u Banja Luci

U istoj tvrtki u Banjoj Luci, u vlasništvu Vanje Špiljka, osim nekadašnjeg Perkovićevog zamjenika Branka Traživuka radi i Slavko Malobabić, vodeći član skupina 'Labrador' i 'Opera', vođen pod kodnim imenom 'Kondor', navodi Ljuban Karan u knjizi 'Bio sam oficir KOS-a', tiskanoj u Beogradu 2006. Godine.

Karan je djelomično u pravu. Malobabić je radio u tvrtki Vanje Špiljka, ali ne u onoj koja se bavi naftom, već proizvodnjom namještaja. Malobabić je radio kao predsjednik Skupštine poduzeća 'Standard AD' iz Prnjavora, u vlasništvu Špiljkove švicarske tvrtke 'Daccomet AG' iz Züricha, navodi Direktno.hr u svojoj analizi.

Špiljkova švicarska naftna kompanija zove se 'Mitan Handels AG' i također je bila vrlo aktivna u Banjoj Luci, kupivši udjel u tamošnjom 'Krajinapetrolu AD' koji je, kako piše na njegovim službenim mrežnim stranicama, «nastao kao pravni sljedbenik OOUR-a 'INA PLIN' Banja Luka i poslovne jedinice 'INA TRGOVINA' Banja Luka»

Vanja Špiljak svoje je dionice u Krajinapetrolu, nešto manje od 10-ak posto, 2005. godine prodao Ini za milijun eura, premda je INA u isto vrijeme vodila sudski spor s Krajinapetrolom za povrat cjelokupne, nezakonito oduzete imovine, navodi isti izvor.

Radenko Radojčić, u iskazu inspektorima SZUP-a nakon povratka početkom 1994. u Hrvatsku, potanko je iznosio svoje spoznaje o suradnicima KOS-a u Hrvatskoj.

Sin Josipa Broza i Herte Haas

Govoreći o suradnji sinova visokih jugoslavenskih vojnih i političkih dužnosnika s KOS-om, Radenko Radojčić, pored Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, spomenuo je još dva zvučna imena: Gorana Štroka i Mišu Broza.

„U kontekstu Malobabićeva kazivanja o svom prijateljstvu s Vanjom Špiljkom i oslonjenosti Špiljka na vojnu obavještajnu službu JNA, Malobabić je znao tu imenovati Gorana Štroka i Mišu Broza. O Goranu Štroku u Beogradu se poveo razgovor između mene i puk. Gligorevića iz Uprave bezbjednosti SSNO-a, koji je također kazao da je Štrok suradnik obavještajne službe JNA, i to u dugogodišnjoj vezi» - stoji u Radojčićevom iskazu.

Aleksandar Miša Broz, rođen u svibnju 1941. u Zagrebu kao sin generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita i njegove kurirke, slovenske komunistkinje Herte Haas. Studij pravnih znanosti završio je u Zagrebu i zaposlio se u Prvomajskoj kao direktor vanjsko-trgovinskog sektora, a potom i u Ini.

Miša Broz je, zajedno s dvojicom Vanja, spomenutim Vanjom Špiljkom, kao i Vanjom Ujevićem, također sinom «narodnog heroja», Mate Ujevića iz Krivodola kod Imotskoga, bio osumnjičen za malverzacije u Ini i stavljen pod tajno-policijsku istragu. Međutim, to je bio tek manji incident u njegovoj karijeri, nakon kojega je uslijedio uspon. U Ini je je ostao do 1993., postavši naposljetku član njezine uprave.

Miša Broz, nakon napuštanja direktorskog mjesta u Ini, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova RH, gdje je dobio visoki diplomatski status u rangu ministra savjetnika te je dugo godina proveo u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Moskvi i Kairu, a od 2004. do 2009. bio je hrvatski veleposlanik u Indoneziji.

Goran Štrok, sin Isidora Štroka

Drugi akter iz te Radojčićeve izjave, Goran Štrok, rođen je 1947. u Zagrebu, također kao sin «narodnog heroja», Izidora Štroka, rodom iz Podgore kod Krapine, predratnog člana KPJ i «španjolskog dobrovoljca», a koji je za vrijeme  Drugog svjetskog rata bio komandant partizanske brigade «Braća Radić» u Hrvatskom zagorju te 32. partizanske divizije.

Kao i Miša Broz, i Goran Štrok završio je Pravni fakultet u Zagrebu te se kratko nakon završetka studija zaposlio u vanjsko-trgovačkom sektoru u poduzeću «Velebit». Godine 1977.  preselio se u Veliku Britaniju, bavio se raznim posredničkim poslovima, a kasnije se specijalizirao za upravljanje i osiguravanje naftnih platformi. No početkom 90-ih godina okušao se i u novinskom biznisu,  i to u Hrvatskoj, pokrenuvši u Zagrebu dnevne novine Zapad. Naknadno upitan o tom projektu, rekao je: «Htio sam nešto pokrenuti u svojoj domovini. Dotad sam stvari promatrao s distance.»

Prema vlastitim riječima, Štrok je u «novinski biznis» ušao s Perom Zlatarom, poznatim zagrebačko-beogradskim novinarom čije se ime, sudeći prema Tadončićevim navodina, nalazi na više popisa nekadašnjih suradnika Udbe i KOS-a.

«Meni je pukovnik Rakočević 1993. g., kad je Pero Zlatar posredstvom novinara iz Beograda, tražio intervju sa mnom, o Zlataru ispričao sljedeće: Zlatar je završio ŠRO RV-a, i to prije 1959. g. Prvim pozivanjem u rezervu, vrbovan je za suradnju po službi sigurnosti RV i PVO. Kasnije ga je na vezu preuzeo puk. Rakočević i držao ga na vezi za vrijeme službovanja u Zagrebu. Predao ga je na vezu svom nasljedniku, kazavši ime tog oficira, noja sam zaboravio», navodi u svome iskazu Radončić.

Suradnja Štroka i Linića

Sredinom 90-ih godina Štrok se odlučio za investicije u hrvatsko hotelijerstvo. Najprije je kupio hotel «Bonavia» u Rijeci, a špekuliralo se da je to napravio u dogovoru s prijateljem Slavkom Linićem. Njihova povezanost ponovno je javno aktualizirana 2000. godine kad je Štrok, usprkos protivljenju ministrice turizma Pave Rusković Župan, prilično jeftino – za svega 1,2 milijuna DEM – kupio dubrovački hotel Excelsior. Linić je odluku Vlade RH, kojoj je bio potpredsjednik, pravdao riječima: «Financijska ponuda nije najvažniji kriterij.»

Uskoro je Štrok kupio još nekoliko dubrovačkih hotela i udružio ih u grupaciju «Jadranski luksuzni hoteli». Godine 2006. na velika vrata u Štrokovu hotelijersku grupaciju dolazi Rade Vuk Malobabić.

Poslovni dnevnik njegovo je imenovanje generalnim direktorom hotela Bellevuea popratio s nekoliko podataka iz njegova životopisa: «Rade Malobabić rođen je 1976. godine u Zagrebu i pripada novoj generaciji mladih menadžera u grupaciji Jadranski luksuzni hoteli koji su se školovali na prestižnim hotelijerskim institutima i s međunarodnim iskustvom u hotelijerstvu».

Mlađahni direktor iz Banja Luke sin nekadašnjeg Račanovog tajnika

Ovog «mladog menadžera», ne navodeći mu ime, spomenuo je Radenko Radojčić u svojoj izjavi (na str. 16): «Negdje u lipnju 1990..g., ne sjećam se datuma, meni je na Jarunu u gostionici zakazao telefonom sastanak Slavko Malobabić, napomenuvši da je neophodno da dođem jer da ima nešto važno sa mnom razgovarati. Prihvatio sam i došao sam u naznačenu gostionicu. U zakazano vrijeme, u tu gostionicu došao je Malobabić s malodobnim sinom, ali i s Čedomirom Kneževićem (op. a.: kapetan I. klase KOS-a u Zagrebu). Do tog susreta nisam poznavao Čedomira Kneževića, ali po načinu kontakta Knežević – Malobabić, a napose što je Knežević bio prisan s djetetom Malobabića, zaključio sam da se Malobabić već duže poznaje i prisan je s Kneževićem.»

Rade Vuk Malobabić, o kojem Poslovni dnevnik piše kao o direktoru Štrokovih hotela u Dubrovniku, jest zapravo sin Slavka Malobabića, nekadašnjeg šefa kabineta Ivice Račana, direktora predstavništava Vanje Špiljka u Banjoj Luci, dakle glavnog KOS-ova suradnika u subverzivno-terorističkim skupinama «Labrador» i «Opera», o kojem je Radenko Radojčić opširno svjedočio u svom iskazu operativcima SZUP-a.

>>Aleksandar Broz i Goran Štrok na obljetnici Kalničkoga partizanskog odreda

Nakon što je Goran Štrok prodao lanac svojih hotela hrvatskoj obitelji Lukšić iz Čilea, Rade Vuk Malobabić napustio je Dubrovnik i preselio se bliže Slavku Liniću – na Mali Lošinj, gdje je sredinom 2012. imenovan direktorom hotelske grupacije «Lošinj Hotels & Villas»

Slavko Malobabić, glavni „labradorac“ koji je bio šef kabineta trojice predsjednika CK SKH - Mike Špiljka, Stanka Stojčevića i Ivice Račana; Branko Traživuk, šef Drugog odjela u sjedištu SDS-a u Zagrebu; Milan Grković, šef sigurnosti u Hrvatskom saboru; Pajo Časić, šef voznog parka u Stručnim službama Hrvatskog sabora i Vlade RH; Ljubica Tintor, visokorangirana službenica Hrvatskog sabora i ljubavnica glavnog čovjeka mreže KOS-ovih suradnika u Zagrebu potpukovnika Ivana Sabolovića (a bila je navodno miljenica i Slavka Goldsteina); Mane Malobabić, zaposlenik MUP-a RH (inače brat Slavka Malobabića); Milan Martić, bivši milicajac u Zadru Miroslav Studen, službenik Centra SZUP-a Zagreb, koji je za vrijeme Jugoslavije često kontaktirao s „atomskim“ stručnjakom Hrvojem Šarinićem; ostali službenici Centra SZUP-a Zagreb Srećko Ožegović (danas navodno službenik tajne službe Republike Srbije), Mile Vasiljevski (danas navodno službenik tajne službe Republike Makedonije)...

Pored spomenutih suradnika KOS-a, Radojčić je u svome iskazu, naveo ime još jednog „prebjega“ iz Hrvatske u Srbiju – Dragice Knežević, nekadašnje osobne tajnice Ivice Račana. Za nju je Radojčić rekao: „Iselila iz Zagreba 1993.g. U Beogradu se smjestila privremeno kod Bosiljke Rajković, tel: 670-249. Zaposlila se privremeno u firmi, što su je osnovali bivši komunisti u Beogradu. U Beogradu, Dragica poznaje širok krug veza. Inače, rodom je s Banije“.

J. Zdunić