Posljednjih dana vrlo je aktivan predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, ili je oštro ušao u kampanju ili ga očito nešto muči. Premda su njegove službe zacementirane, ipak negdje procuri komadić armiranog željeza pa se pokaže hrđa i informacije procure.

A petu kolonu očito ne može ni kontrolirati, jer to su igrači za naprijed i nazad. Tko im više plati, igraju za nj!  Sve više ih se okuplja i iz katoličkih krugova, uprežu su u Josipovićeva kola, vodaju ga od Pape, preko sv. Duje, do guranja u medijski prostor kao profinjenoga i pravednoga gospodina.

Očito smatraju kako su, posebno pojedinci doktori znanosti, drugi su doselili izvana pa im se vjeruje, treći su se etablirali u kaptolske institucije… Zanimljivo je da su mnogi iz katoličkih krugova pokretali određene inicijative, naravno koji su bliski ideji predsjednika, dovodili ih blizu kraja a nikad ih nisu dovršili... (poput medicinski pomognuta oplodnja, antidiskriminacijski zakon i sl.)

Katoličke aktiviste s Josipovićem povezuju očevi

Analizirajući ih u političkoj stvarnosti, očito su Josipovićev suport, poglavito sada kad se želi odvući pozornost od suđenja Josipu Perkoviću i kompaniji. Svatko, pa i Josipović osjetljiv je na svoje roditelje, kao i pojedinci iz tzv. katoličke skupine kod čijih je očeva, npr. redovito svake nedjelje u Argentini dolazio jugoslavenski konzul na ručak…  Logično se nameće zaključak da su im poveznica očevi.

Kako stoji u biografiji Predsjednikova oca, Ante Josipović (Baška Voda, 1925.), hrvatski političar, komunist i pravnik, otac je hrvatskoga predsjednika dr. Ive Josipovića. Rođen je u Baškoj Vodi 1925. godine. Za vrijeme Drugog svjetskoga rata priključio se partizanima na Biokovu kao član maloga partizanskoga odreda, koji je godinu dana kasnije prerastao u poznatu 11. dalmatinsku brigadu, koja je bila dio 26. dalmatinske divizije NOVJ-a. Bio je član SKOJ-a. Nakon Drugog svjetskog rata, obnašao je velik broj dužnosti u raznim političkim institucijama poput člana Kotarskog komiteta SKH Makarska. Preselio se u Zagreb s obitelji 1956. Godine. Na vrhuncu političke karijere bio je član Izvršnog komiteta Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske 1971. godine za vrijeme Hrvatskog proljeća. Bio je na čelu komisije koja se bavila ispitivanjem pojave nacionalizma unutar Saveza komunista Hrvatske.

Odgovornost Ante Josipovića?

Svaki spomen lustracije nailazi na velike otpore kod Josipovića i njegovih istomišljenika. Činjenica je da su sve progone i druge nečasne radnje pored djelatnika Udbe dobro  poznavali visoko pozicionirani službenici komunističkoga režima, osobito članovi Komunističke partije iz samih vrhova na republičkim razinama. Bez njihova dopuštenja i odobrenja, te znanja teško se mogao ijedan progon učiniti.

Iz primjera koji navodi Igor Omerza u knjizi „HRB, FENIX i UDBA - Slučaj Stjepana Crnogorca" između ostaloga stoji: „Istoga dana, 13. srpnja 1972., dok se pod Titovim vodstvom odvijala sjednica saveznoga Savjeta za poslove državne sigurnosti, u Ljubljani se u zgradi centralnoga komiteta slovenskih komunista sastao sekretarijat CK SKS u proširenom sastavu te raspravljao 'o aktualnim pitanjima neprijateljske aktivnosti te naše organizacije te djelovanje u vezi toga". Nadalje, stoji u knjizi: „Prisutni (Andrej Marinac, Lojze Briški, Milan Kučan…) barem s obzirom na autorizirani zapisnik o problematici upada mogućih novih diverzanata…". Sjednica se odnosila na Bugojansku skupinu „FENIX" koja je početkom srpnja 1972. ušla u tadašnju Jugoslaviju s nakanom oslobađanja od komunističkoga režima i stvaranja samostalne Hrvatske. U skupini je bilo 19 članova, od njih je jedan preživio Ludvig Pavlović, dok je ostalih 18 ubijeno ili osuđeno na smrt. Uputstvo Udbe obavljeno u knjizi Romana Leljaka „Naruči ubojstvo u Ljubljni, pravilnici Udbe, ubojstva po zakonu" koje se moralo čuvati isključivo u kasi, između ostaloga donosi postupak oko pripremanja i plasiranja informacija i dezinformacija kako bi opravdali svoje progone i nečasne radnje. Tako između ostaloga stoji: „Shodno Pravilima službe vršenje plasiranja informacija i dezinformacija je jedan od metoda koji služba državne sigurnosti primjenjuje u svom radu u cilju 'pomnijega uvida' i uspješnijeg suprotstavljanja djelovanju stranih obavještajnih službi i ekstremnog djela jugoslavenske emigracije". Na temelju dokumenata i pravilnika o djelovanju Udbe, kako se ne bi raskrinkao njihov rad, pod sumnjivim okolnostima dogodilo se Pavlovićevo ubojstvo koji je odrobijao 20 godina, te pušten iz zatvora tek 1991. Kako je bio jedini preživjeli svjedok iz skupine FENIX, ubojstvo nikad nije razriješeno.“

U svojim metodama Uprava državne sigurnosti (Udba) kako navodi Roman Leljak u knjizi „Naruči ubojstvo u Ljubljani – pravilnici Udbe, ubojstvo po zakonu“ imala je poseban odjel za praćenje tzv. neprijatelja u inozemstvu. Kako stoji u dokumentu koji donosi informacije o osnivanju posebne jedinice „Grupe A“, od 15. ožujka 1968. kojoj je zadaća „Sledenje u inostranstvu“, unatoč današnjem poricanju i bijegu od odgovornosti za ubojstava i otmice od strane Udbinih agenata u zemljama Zapadne Europe, posebno Njemačke i Austrije, jasan cilj je bio, prema pravilniku koji je načinjen na načelima zastrašivanja od mogućeg napada na komunistički režim. Posebna bojazan bila je hrvatska emigracija koju je komunistički režim nastojao razbijati, kontrolirati, ucjenjivati, a pojedince likvidirati.

Po svojoj poziciji i obnašanju nekadašnje dužnosti Ante Josipović predodređem je za izlet u Munchen.

Milan Vidić