Što li je to nagnalo još uvijek aktualnog stanara na Pantovčaku da se počne baviti tako analitičkim poslom kao što je istraživanje javnog mnijenja, i to nakon što se zahvalio na uslugama svom glavnom analitičaru? Istina, svojim se poslom tijekom cijelog, ne baš kratkog predsjednikovanja rijetko kad bavio, pa što ne bi sad i „jariće krstio“!

Kako bi prikrio što (ni)je za mandata radio, sad će se, eto, moći pohvaliti da je barem nešto napravio u korist „ovog“, a ne susjednog i ne baš posve prijateljskog naroda, i još mu ponuditi obećanje kako ne će samo na tome stati. Izaberu li ga birači još jednom, ispunit će im, kaže, i preostale ponuđene im želje. A i vrijeme akcije je nesumnjivo pomno odabrano.

Pisamce predsjedniku Sabora poslano je neposredno prije početka neugodnog bavarskog procesa (ah, dodijavaju li te Švabe), a prezentacija rezultata istraživanja netom poslije. Srećom, ovaj put nije trebalo „hapsiti“ istaknute branitelje kako bi se „minhenski masakr sjekirom“ bacio u sjenu. Sada su,  da bi se prigušio taj nesnosan šum, institucije morale profunkcionirati na nadzvučnom „kapitalcu“.

Ipak, teško se oteti dojmu kako je ovo istraživanje javnog mnijenja potaknuto, hm …, pa upravo istraživanjem javnog mnijenja. Naime, onim istraživanjem koje ispituje rejting predsjedničkih kandidata. I to njegovim pravim rezultatima s kojima je novopečeni anketar naravno upoznat, no s njima nikako ne može biti zadovoljan. Ni blizu onoliko koliko s onima kakvima ih prikazuju razni „tapkaroši“ po zidovima svojih blještavih TV studija.

Očito, stvar je dogorjela do noktiju čim je saborsko vodstvo tako žurno, skoro pa unezvijereno, prionulo spašavanju svog isturenog vojnika, vojnika čuvara maršalova groba i još koječega maršalova. A da je stvar možda i pregorjela pokazuje izrazito kritička rasprava na tu temu od strane uvijek dobro obaviještenog zastupnika Pupovca, bez sumnje najinteligentnijeg u tom ešalonu.

Pripadnicima saborske većine „(melo)dramatično“ pisamce je poslužilo i kao izvrstan povod da narodu udovolje u području igara kad im već to nikako ne polazi za rukom kad je riječ o kruhu. Sad će narod odjednom procvjetati od sreće čim bude mogao izabrati Janka a ne Stanka, inače obojicu ponuđenu mu od Branka. Oni koji su nudili cjelovita rješenja izmjena izbornih pravila, a takvih nije bilo malo, uglavnom se ne bune previše protiv ovog navrat-nanos rješenja koje, kažu, smanjuje dramatičan jaz između vlasti i naroda. Iako se i oni koji ga predlažu i oni koji ga podupiru slažu kako će učinak ove izmjene biti nikakav ili simboličan. Sigurno je tek kako će jedini opipljiv efekt ovog udovoljavanja narodu biti ekološke prirode, nepotrebno posječen šumarak iskorišten za ispis prateće birokratske hrestomatije koja poslovično prati donošenje svakog saborskog akta.

Iz reda začaranih zaokruživanjem imena i prezimena protiv je tek onaj koji je „ovaj veeeliki problem“ nabacio zabrinutom anketaru na volej. Taj se sad čudi učeći na teži i bolniji način kako svaka revolucija (makar i ovako karikaturalna) jede vlastitu djecu. Da, riječ je o „narodu“ kako sebe pretenciozno naziva vodstvo navodno desne udruge čiji prijedlog promjene izbornih pravila promiče sve redom tradicionalno lijeve vrijednosti pri čemu se ne ustručava služiti argumentacijom i metodama karakterističnim za kulturni milje ljevice. Što drugo tu reći nego: tko hoda k'o patka, tko gače k'o patka …

Od samog početka ovom se igrokazu s elementima farse i groteske HDZ odbio priključiti. Niti je progutao mamac „zdesna“ koji u svom cjelovitom obliku smanjuje rezultat pobjedničke koalicije za nekih 10-15 mandata i čini je izrazito krhkom. Niti se „mačekovski“ sakrio ispod stola, pa djetinje zaklopio oči i usta u nadi kako će sve već nekako ispasti dobro. Niti se dao ugurati u stočni vagon „pobjedničkog“ vlaka hladnokrvno se suprotstavljajući trivijalnostima i opsjenama u funkciji predsjedničke kampanje protivničkog kandidata najboljom izlikom - istinom.

Kako bi aktivno odgovorio na pritiske zdesna i slijeva, u situaciji u kojoj nema mogućnosti utjecati na konačno zakonsko rješenje, HDZ inteligentno i hrabro uvjetuje prihvaćanje preferencijalnog glasovanja omogućavanjem pristupa glasovanju i pravičnom zastupljenošću Hrvata izvan Hrvatske u Saboru. Iako, čisto racionalno gledano, ovo pitanje nema značajan utjecaj na sastav Sabora (radi se o najviše 2 mandata), nikako ga se ne može zanemariti iz perspektive skorih predsjedničkih izbora.

Naime, u 2.krugu prethodnih izbora Milan Bandić je među hrvatskim državljanima u BiH dobio oko 86 000 glasova više od Ive Josipovića. Dakle, radi se o skoro 4% ukupnog izbornog tijela što u uvjetima tijesne izborne utrke može odlučiti o pobjedniku. Stoga je Partija u predvečerje izbora nakanila poslati u saborsku proceduru zakon po kojem se način ostvarivanja biračkog prava na predsjedničkim izborima usklađuje s onim na parlamentarnim. Time se bitno otežava (praktično onemogućava) pristup biralištima većini birača u BiH u odnosu na situaciju s prethodnih predsjedničkih izbora.

Zanimljivo, dok se u referendumskom prijedlogu zalaže za olakšavanje pristupa izborima Hrvatima izvan Hrvatske putem dopisnog glasovanja (a u svim drugim točkama predlaže izmjene koje idu na štetu najjače stranke i(li) koalicije), „narod“ se baš ne protivi preglasno ovom prijedlogu vladajuće većine. I dok ostale zahtijevane referendumske izmjene djeluju trenutno i bezuvjetno, kad je u pitanju konačan efekt olakšavanja ostvarivanja biračkog prava Hrvata izvan Hrvatske, „narod“ iznenada počinje „mudro“ taktizirati nudeći rješenje u trokoraku. Pa će se, nakon što se na izborima pokaže kako glas Hrvata izvan Hrvatske vrijedi manje podnijeti zahtjev Ustavnom sudu, pa će Ustavni sud odlučiti, pa će Sabor promijeniti Ustav … Uglavnom, sve na dugom štapu !

Koliko god otežano glasovanje Hrvata izvan Hrvatske utjecalo u manjoj ili većoj mjeri na izborne rezultate, neizmjerno je važnija odaslana HDZ-ova poruka kojom se osvješćuje potreba za zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske. Doista, sve veliko i vrijedno učinili smo zajedno, od pobjede u ratu (Odakle Šušak i Gotovina? A tek logistika i oružje?) do uspjeha u miru (hrvatska nogometna reprezentacija). Realno, nogomet je jedina ozbiljna stvar u kojoj smo ostali zajedno i u kojoj smo stalno u svjetskom vrhu ili pri samom vrhu. Da to nije slučajno, uočila je i „crvena neman“ pa neumorno radi na rascjepu jedinstva hrvatskog srca i duše. Da bi se protuprirodno „bratstvo i jedinstvo“ (znamo s kim) moglo opet izgraditi, zajedništvo svih Hrvata treba potvoriti, ismijati ga ili u najmanju ruku razvodniti. U tom smislu, u nepreglednom nizu uspjelih podvala posebno se ističe famozna „dogma“ o „izbornom pravu samo onih koji u Hrvatskoj plaćaju porez“, „dogma“ koju su baš kao i ostale sladunjave (post)udbaške bombone halapljivo „pocuclali“ i mnogi koji se desnima vole zvati, „dogma“ koja nema nikakvog uporišta u Ustavu. Naprotiv, posve je u suprotnosti s njim.

Točno je, Hrvati izvan Hrvatske (baš poput mnogih u Hrvatskoj) uglavnom ne plaćaju porez u RH, ali još uvijek šalju devizne doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj uravnotežujući tako njezinu nepovoljnu platnu bilancu s inozemstvom i pozitivno utječući na gospodarsku aktivnost uopće. Uz to, vrijedi imati na umu kako je BiH jedina zemlja s kojom RH ima značajan suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, i to u iznosu od nekoliko stotina milijuna eura godišnje. Nije teško utvrditi kako u tome ključnu ulogu igraju tamošnji Hrvati. O jednom i drugom, naravno, ovise brojna radna mjesta pa i količina uplaćenog poreza u Hrvatskoj. A što je tek s liječnicima, profesorima i inženjerima, književnicima i umjetnicima, svećenicima i časnim sestrama, pravnicima i poduzetnicima koje Hrvati izvan Hrvatske nesebično daruju matici strmoglavljenoj u demografskom bezdanu. Hoćemo li zaista vampirima dopustiti da nam srce hrvatskog nacionalnog bića rascjepe na klijetke i pretklijetke? Takvo srce više ne tuče!

Zato je važno da HDZ koristi priliku pokazati kako se ne boji igre i na tom prevažnom ali skliskom terenu, toliko skliskom da je na njemu ustuknuo čak i beskompromisni „narod“. Samo takav HDZ može srušiti u ovom stoljeću instalirane vladajuće „dogme“ (inače tekovine glasovite detuđmanizacije), ali i strukture što su ih nametnule. Samo takav HDZ, samosvjestan i siguran u sebe, može povesti narod (sada bez navodnika) kao što ga je poveo kad je zadnji put bilo „biti il' ne biti“.

Ne, ne može to onaj HDZ koji će svakom demagogu, svejedno dolazio on slijeva ili zdesna, oportunistički „jesti iz ruke“. Niti onaj koji će gugutati Butkoviću na uho i u pero, još manje onaj koji će se boriti za glas Jelene Lovrić. Najmanje onaj HDZ koji će intervenirati u privatne sudske sporove zauzimajući stranu jugoslavenskih intelektualaca (slučaj M.Pešorda-Matvejević), ili možda iz državnog proračuna financirati propala ljevičarska „jugo-glasila“ (Feral). A bome ni onaj HDZ koji će se u jezičnim prijeporima svrstavati uz rješenja u duhu jezične tradicije srpskih „govedara i svinjara“ („piši kako govoriš“) nasuprot hrvatskom načelu: „Piši za oči, govori za uši!“. Doista, „detuđmanizator“ Sanader je u području kulture, u kojem je bio stručnjak, nanio neusporedivo više štete nego kad se zbroji sva ona za koju ga se sudski tereti.

Sanaderova oktroirana nasljednica, gđa Jadranka Kosor definitivno je „izašla iz ormara“ tek tijekom referenduma o braku, i to nakon što nije prošla demokratsku provjeru u stranci. Obrušavajući se na inicijativu zaključila je s nevjerojatnim cinizmom kako referendumski prijedlog definicije braka diskriminira obitelji udovica branitelja poginulih u domovinskom ratu. Odgovor jedne od njihovih udruga koji potpisuje gđa Rozalija Bartolić zavređuje naći se obveznim štivom u školskom programu, naravno nađe li se u njemu mjesta i za domovinski odgoj nasuprot raznim zdravstvenim i građanskim (pre)odgojima. I na ovom području mjerit će se uspješnost današnjeg HDZ-a.

A dosadašnja izvedba Karamarkovog HDZ-a obećava. Taktički je odigrao sve kako treba. Počevši od redoslijeda i tajminga sklapanja sporazuma s koalicijskim partnerima, preko posvećena rada na terenu umjesto prodavanja zjaka u Saboru, pa do izbora izgledne predsjedničke kandidatkinje i intenzivne aktivne podrške stožernoj koaliciji hrvatskog naroda tijekom izborne kampanje u BiH. No, upitnik iz naslova ovog teksta moći će se ukloniti tek nakon što se pokažu koraci iz pozicije vlasti. Pritom je iznimno važno osvojiti čelna mjesta na oba zagrebačka brijega. U tom smislu ohrabruje i prognoza Zorana Milanovića kako će obje te institucije i nakon slijedećih izbora ostati u rukama trenutnih vršitelja. S obzirom da „visoki izvor“, otkad je na tom mjestu, „nepogrešivo“ promašuje rezultate svih izbora, vrijedi mu poželjeti da ostane ustrajno „uspješan“ u svojim prognozama, baš kao i u svemu drugom čega se dohvati.

Grgur S.