Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (VI.dio)









Napad HVO-a na selo Ahmiće i pokolj koji je uslijedio nad tamošnjim Muslimanima, naglašava pisac, zahvaljući promidžbi zasigurno je najozloglašeniji incident u muslimansko-hrvatskom ratu u srednjoj Bosni, postavši jednom od glavnih točaka optužnica protiv više vojnih i političkih vođa srednjobosanskih Hrvata pred haaškim sudištem, uključujući i samog zapovjednika OZSB generala (tada pukovnika) Blaškića, i bivajući svojevrsnom paradigmom i krunskim dokazom njihova navodnog "zločinačkog pothvata" protiv Muslimana u srednjoj Bosni. No, nasuprot uvriježenom tumačenju da su nevini i nenaoružani žitelji sela bili izloženi ničim izazvanom zločinačkom napadu snaga za posebne namjene HVO-a, istraživač dokazuje da su Ahmići tada bili apsolutno legitiman vojni cilj, selo u kojem su se - unatoč često ponavljanim niječućim lažima visokih oficira ABiH i lažnim muslimanskim svjedočanstvima na suđenjima u Haagu - stalno nalazile dobro naoružane, ukopane i utvrđene (uključujući džamiju i osnovnu školu) muslimanske snage, a koje je, po spoznajama hrvatskih obavještajaca, upravo tada služilo za njihovo okupljanje.

One su ga upravo 16. travnja ujutro trebale iskoristiti kao najpogodnije polazište za daljnje napredovanje prema obližnjem Vitezu iz pravca istoka, jer se selo nalazi na veoma važnoj uzvisini s koje su Muslimani još od listopada 1992. nadzirali tuda prolazeću glavnu cestu Travnik - Busovača, otežavajući, a povremeno i sprječavajući prolazak hrvatskim snagama. Upravo je stoga, smatra Shrader, postrojba Vojne policije zajedno s mjesnim pripadnicima HVO-a s pravom u zoru toga dana, nakon nekoliko oružanih provokacija s muslimanske strane, poduzela neočekivani napad na selo, suočivši se sa žestokim muslimanskim otporom i pretrpjevši značajne gubitke, što je sve u jednom trenutku, pretpostavlja autor, dovelo do toga da odgovorni hrvatski zapovjednici izgube nadzor nad situacijom, pa se jedna apsolutno legitimna akcija aktivne obrane izopačila u uništavanje sela i nepromišljeni divljački pokolj velikog broja muslimanskih civila.

Pritom Shrader smatra sasvim upitnom odgovornost viših zapovjednih razina, jer zapovijed za napad bijaše potpuno legitimna. Premda je, kaže, razvoj događaja dostigao razinu koja u neposrednih počinitelja odgovara krivnji za ratni zločin, tragedija se nije zbila kao rezultat plana zapovjednika HVO-a, već kao plod posljedica straha, bijesa, mržnje i ludila što se pojavljuje u takvim krvavim bliskim borbenim operacijama između ogorčenih neprijatelja. Pritom Shrader to uspoređuje s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Lai 1968. (Međutim, treba naglasiti da su Amerikanci tamo bili kao neprijeporni agresori i okupatori, dok su srednjobosanski Hrvati branili svoj opstanak na vlastitoj zemlji.)


Da su događaji tijekom neočekivanog napada na Ahmiće bili samo teško zastranjenje, a ne sustavna politika, pokazuje po analitičaru uzorna vojna operacija čišćenja koju je HVO proveo od 16. do 18. travnja u miješanom selu Donja Večeriska, smještenom na ključnom brdu ponad tvornice eksploziva kraj Viteza, kako bi spriječio započeti muslimanski pokušaj da preuzme nadzor nad cijelim selom, a time i ozbiljnu prijetnju tvornici. U ogorčenim borbama s dobro naoružanim Muslimanima hrvatske su snage na koncu uspjele preuzeti cijelo selo bez većih kolateralnih šteta. Slična je uzorna operacija čišćenja, nakon uzastopnih oružanih provokacija tamošnjih Muslimana i očekivanog napada ABiH, a nakon ponuđene im prilike za predaju, provedena od strane hrvatskih snaga u razdoblju od 16. do 19. travnja i u obližnjem miješanom selu Gaćice, koje se također nalazi na brdu iznad rečene tvornice, i to iako su muslimanske snage, kao i u Ahmićima, pri bijegu iz sela ostavile na cjedilu svoje tamošnje civile, namjerno ih prije zadržavši u zoni borbi.

Veoma je zanimljiva autorova stručna ocjena ovih zbivanja, čiji jedan dio doslovno prenosim: "Snage HVO-a imale su pravnu i moralnu obvezu provesti svoje vojne operacije u skladu s prihvaćenim zakonima kopnenog ratovanja i međunarodnim ugovorima o vođenju vojnih operacija i nisu imale nikakvu obvezu ostati pasivne i dopustiti muslimanskim snagama da ih nekažnjeno napadnu. Stoga, kad je saznao za planirani muslimanski napad, pukovnik Blaškić priprema napadajni plan aktivne obrane, kako bi osujetio muslimansku ofenzivu. S izuzetkom bijedna, odbojna i nedopustiva ponašanja njegovih podčinjenih u Ahmićima, način na koji je pukovnik Blaškić uporabio slabašne snage kojima je raspolagao zaslužuje pohvale. On je točno procijenio glavne prijetnje i rasporedio svoje najjače snage da im se suprotstave. ... Dakle, s izuzetkom Ahmića, sve su te operacije izvedene u granicama očekivanih normi. Gubici su bili teški, ali proporcionalni legitimnim vojnim ciljevima koje je trebalo postići."

I premda su se glavni ciljevi muslimanske ofenzive u travnju 1993. nalazili na području Viteza, napad se - kao što su predviđale hrvatske obavještajne procjene - proširio i na područja Busovače, Kiseljaka, Zenice i Kaknja (ali i područja Konjica, Jablanice, Rame... ) dok je u zoni Travnika, Novog Travnika i Vareša ABiH zasad odlučila izbjeći opći napad kako bi svoje napadačke snage usredotočila na kritična ciljana područja. HVO je pokrenuo snažnu aktivnu obranu i odbio napade na Busovaču i Kiseljak, ali su muslimanske snage u Zenici i okolici uspjele uništiti tamošnji HVO te protjerati hrvatsko pučanstvo iz grada i okolnih sela. U ofenzivi što je, dakle, započela 15./16. travnja topničkom i minobacačkom vatrom s muslimanskih položaja, a kojoj su prethodila višetjedna povremena puškaranja i incidenti u okolici grada unutoč siječanjskom prekidu vatre, Busovača i ključno čvorište kod Kaonika bili su za Muslimane prevažni ciljevi, pa su se ondje vodile žestoke i ustrajne borbe, obilježene naizmjeničnim muslimanskim napadama i hrvatskim protunavalama, što su se prelijevali u jednom pa u drugom smjeru preko nesretnih sela sjeverno i istočno od ceste između Viteza i Busovače, od kojih su mnoga tada uništena i napuštena.

Znakovito je da su i na ovom području, poput slučaja Viteza, Hrvati optuživali britanske "unproforce" da krijumčare oružje i strjeljivo muslimanskim snagama pa im se stoga zaprječivao prolaz preko nadzornih točaka. Za razliku od branitelja u području Viteza, koji su se morali braniti od muslimanskih napadaja na širokoj fronti, ali samo iz jednog smjera (uz muslimanske džepove u Vitezu i u pozadini), busovački su branitelji brigade "Zrinski" i ostalih pridruženih snaga morali postaviti kružnu obranu gotovo u svim smjerovima. Brojnije agresorske snage ABiH polagano su osvajale teren trpeći velike gubitke, ali i nanoseći još teže gubitke brojčano slabijim hrvatskim braniteljima i civilima, uključujući i masakre hrvatskih civila u pojedinim selima na području Kubera sjeverno od grada, o čemu je obaviješten Međunarodni Crveni križ te strani mirovnjaci i promatrači. Ipak, kaže Shrader, nemilosrdna muslimanska ofenziva u području Busovače - što je jenjala 21./22. travnja, iako su se povremene borbe i čarke nastavile još danima, uključujući i snažne muslimanske napade na području Kubera i Kule krajem mjeseca - nije uspjela postići svoje temeljne ciljeve kao ni u napadu na viteškom području. Ustrajna i odlučna aktivna obrana HVO-a nije dopustila ABiH da zauzme kaoničko raskrižje i sam grad. Međutim, Muslimani će ubrzo ponovno u napad.


Mislav Lukšić


Vezani članci:

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (I.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (II.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (III.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (IV.dio)

Mislav Lukšić: OSVRT NA ZNANSTVENU STUDIJU O MUSLIMANSKOJ AGRESIJI NA HRVATE SREDNJE BOSNE 1992.-1994. (V.dio)

OSVRT ILIJE ZOVKA: Istina o Ahmićima i Trusini