Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (VIII.dio)

Očekivana i predviđena obnova muslimanske ofenzive - nakon što su u travnički kraj tjednima polutajno stizala njihova pojačanja - uslijedila je početkom lipnja, kada su dijelovi osam brigada ABiH uz snage MUP-a te ostale islamističke paravojne postrojbe na travničkom području podlo i svom žestinom s leđa udarile na brojem višestruko inferiorne snage HVO-a, koje su se tada nalazile na crti obrane prema bosanskim Srbima. Shrader zaključuje da je ovakvim muslimanskim udarom u prvom lipanjskom tjednu ostvareno taktičko iznenađenje, pa su se hrvatske snage u Travniku i okolici, zajedno s tisućama uplašenih hrvatskih civila, kroz nekoliko dana morale ili predati ili se ponižavajuće probiti preko crte koja ih je dijelila od Srba pravo u njihove ruke, te su ondje mnogi završili u srpskim logorima. (Ipak, zaboravio je pripomenuti da se ovdje radilo o najtipičnijem i vjerojatno jednom od najbjednijih primjera "noža u leđa" u povijesti ne samo suvremenog ratovanja, odnosno o primjenjivanju nedostojne i prljave taktike koju će bosanski Muslimani primijeniti i na nizu drugih lokacija nad srednjobosanskim Hrvatima, kojima su priznavali saveznički status samo u razdoblju dok sami nisu dovoljno ojačali da ih pokušaju uništiti. Pritom je, smatram, žalosno da se hrvatsko vodstvo u Zagrebu nije znalo oštrije postaviti prema takvoj muslimanskoj zločinačkoj politici.)

 

Nakon što su u potpunosti zauzeli Travnik i osigurali si komunikaciju Zenica - Travnik preko Guče Gore, Muslimani su počeli sustavno ubijati (npr. u selu Maljine) i protjerivati žitelje iz više desetaka okolnih hrvatskih sela i uništavati ih, provodeći svoju otprije poznatu barbarsku kampanju oskvrnjivanja katoličkih svetinja, od kojih autor kao žalostan primjer ističe samostan u Gučoj Gori. Razbivši hrvatske snage na području Travnika, muslimanski su oružnici 9. lipnja krenuli u snažan napad na područje Novog Travnika, te su u slijedećih nekoliko dana, protjerujući stanovništvo, okupirali i razrušili niz hrvatskih sela u okolici, ali sam Novi Travnik nisu uspjeli u cijelosti zauzeti, jer su naišli na ogorčen otpor hrvatskih snaga, koje su u samom gradu i okolici uglavnom uspjele stabilizirati crtu obrane pa i vratiti manja područja, unatoč neprijateljskih napada koji su se nastavili i dalje, tako da su istureni hrvatski položaji južno od Novog Travnika ipak pali u muslimanske ruke krajem lipnja i tijekom srpnja. Autor je posebno upozorio na nekorektne, iskrivljene i pristrane prikaze muslimanske agresije u travničkom i novotravničkom kraju u pojedinim zapadnim medijima, kao i istodobnog incidenta s "Konvojem radosti" namijenjenog Muslimanima, čiji su veći dio tereta nasilno preuzeli ogorčeni i beznadni hrvatski civili uz pomoć pojedinih vojnika HVO-a. Toga tragičnog i krvavog lipnja 1993., još sredinom mjeseca, kako podsjeća autor, uslijedilo je muslimansko uništavanje hrvatskih snaga u Kaknju i okolici, pa su se ostatci brigade "Kotromanić" zajedno s tisućama i tisućama civilnih hrvatskih prognanika bili prisiljeni povući prema Varešu ili Kiseljaku. Muslimani su tada poklali veliki broj hrvatskih žena i staraca te uništili na desetke hrvatskih sela.

Autor također opširnije opisuje lipanjske i srpanjske napade na hrvatske snage na području Žepča, Zavidovića i Novog Šehera, pokrenute s muslimanske strane u nadi da će postići rezultate poput onih na travničkom, novotravničkom i kakanjskom području i povezati komunikaciju Zenica - Doboj, tim više kad se zna činjenica da su Muslimani nakon okupacije zeničkoga područja presjekli linije opskrbe prema Hrvatima na sjeveru, što je ove prisililo da se dobro spreme za predstojeće muslimanske napade i da započmu nevoljku suradnju sa Srbima na tom odsječenom području. Ipak, muslimanska procjena slabih točaka hrvatskih branitelja ondje se pokazala uglavnom krivom, jer je njihov napad naišao na čvrstu obranu i naspoljetku propao, što je tamošnjim hrvatskim enklavama osiguralo opstanak do Washingtonskih sporazuma. Zanimljivo je da su muslimanske napade na tom području čak i britanski mirovnjaci, pomalo nerado, ocijenili kao agresiju. Sam napad ABiH na područje Žepča, Novog Šehera i Zavidovića, nakon uvertire dan ranije mudžahedinskim napadom na selo Dolubinu, uslijedio je 24. lipnja, nakon dugotrajnih napetosti, incidenata i borbi za prevlast između dviju tamošnjih zajednica, koje su i ondje započele još u vrijeme osamostaljenja BiH, kada su Hrvati prepoznali velikosrpsku opasnost i pripremili se za nju, dok je muslimansko vodstvo kalkuliralo.

Toga dana ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada, u suradnji s lokalnim ekstremističkim paravojnim skupinama, krenuli su iz pravca Zenice i Kaknja prema Žepču - prisiljavajući hrvatski živalj s okolnih područja da izbjegne na ona pod hrvatskim nadzorom - i ubrzo opkolili Žepče i otvorili vatru s uzvisina. S obzirom da se grad našao u okruženju, a mjesni Muslimani napali i u gradu, HVO je smatrao nužnim očistiti sam grad, što mu je i uspjelo potiskivanjem muslimanskih snaga do južne obale Bosne i njihovim prisiljavanjem na predaju, i to nakon šestodnevne oštre bitke uz snažnu uporabu topništva s obje strane, pri čemu je grad doživio strahovito razaranje, a obje strane u civilima i vojnicima pretrpjele teške gubitke. Muslimanske snage na obali nasuprot Žepču uspjele su se održati sve do rujna, kada ih je HVO potisnuo od obale Bosne prema jugu, otklanjajući tako izravnu prijetnju Žepču. Istodobno Žepču, uslijedila je žestoka muslimanska agresija na Novi Šeher, gdje je bojišnica tekla kroz središte grada i gdje se nakon nekoliko dana borbi područje oko grada pod nadzorom HVO-a značajno suzilo. Muslimani su napali i Zavidoviće, gdje su se hrvatske snage uspjele u okruženju održati tjedan dana, ali su na koncu hrvatski vojnici i većina civila iz grada i okolnih sela, pretrpjevši teške gubitke, bili prisiljeni povući se prema Žepču, dok su sukobi istodobno zabilježeni i na maglajskom području.

Premda je glavni napad Muslimana na ključno područje Vitez - Busovača pokrenut još u travnju, bitke su se ondje različitim intenzitetom nastavile i kasnije, uz stalno muslimansko granatiranje civilnih i vojnih ciljeva te njihovu inicijativu prema hrvatskim položajima, ali i uz isto tako jaki hrvatski otpor. Ipak, HVO je tijekom svibnja i lipnja izgubio nekoliko važnih položaja sjeverno od Kaonika, ali je uspješno odbio dva jaka srpanjska neprijateljska napada na Vitez. Unatoč tome što je HVO bio dovoljno snažan da spriječi potpunu muslimansku prevlast na bojištu, gomilajući učinak brojnih žrtava, uloženih ratnih napora protiv višestruko brojnijeg agresora, gubljenja teritorija i utrošenih zaliha polako su, ali sigurno smanjivali hrvatsku sposobnost za djelotvornu obranu. Što se kiseljačkog područja tiče - koje je muslimanskim zauzimanjem Kaćuna potkraj siječnja, uz veoma otežane komunikacije, bilo gotovo posve odsječeno od Lašvanske doline - do ljeta 1993. glavnina se borbi s muslimanskim napadačima vodila na sjeveru oko Gomionice, osobito tijekom travnja i svibnja, da bi pri kraju tog mjeseca HVO uspio očistiti gomionički džep od muslimanskih snaga, što je izazvalo kasnije uporne pokušaje ABiH da vrati izgubljene položaje oko te žarišne točke sukoba u ovom kraju.

Osobito su teške i duge borbe u drugoj polovici lipnja vođene oko Tulice, komunikacijski izuzetno važnog mjesta u blizini crta svih triju zaraćenih strana, koja se koncem proljeća pretvorila u muslimansku enklavu, ali ju je krajem lipnja HVO uspio zauzeti i potom uz velike žrtve mjesecima odbijati uzastopne napade ABiH na nju. Izmorena pokušajima da silom probije prolaz kroz kiseljačko područje niz osovinu Tarčin - Toplica - Tulica -Han Ploča, ABiH je težište napada preusmjerila te je počela napadati i s juga, napredujući na zapad prema Fojnici i Kreševu, a sve s namjerom da osigura linije komunikacije i fizički poveže svoje sjeverne i južne korpuse. Teške su borbe oko Fojnice vođene od početka srpnja, nedugo nakon što je grad posjetio zapovjednik UN-a u BiH Morillon, obećavši da će "grad sačuvati kao oazu mira". Iako su se žestoko branile, crte hrvatskih snaga bile su 10. srpnja probijene pa Muslimani zaposjedaju Fojnicu i okolna sela, protjerujući tisuće Hrvata preko planina i divljački uništavajući njihovu imovinu. Muslimanska ofenziva na širem kiseljačkom području produžila se i tijekom kolovoza i rujna, pri čemu je defenzivni HVO na nekim mjestima uspijevao zadržati nadzor nad teritorijem, a na drugima ga izgubiti. Sličnu je sudbinu zapadno od Fojnice doživjelo Bugojno i okolica između 19. i 23. srpnja, kada su muslimanski oružnici uspjeli žestokim napadom uspostaviti nadzor nad gradom, poubijavši pritom mnogo hrvatskih vojnika i civila, te razbiti brigadu HVO-a "Eugen Kvaternik" i potom podvrći zarobljene Hrvate zločinačkom zlostavljanju islamističkih ekstremista.

Tijekom kolovoza 1993. došlo je do stanovitog zatišja na bojištima - jasno, uz već uobičajena granatiranja, provokacije i čarke - pa su obje strane iskoristile to vrijeme da obave pregled stanja svojih snaga nakon višemjesečnih teških borbi. Tako je pukovnik Blaškić u Mostar dojavio krajnje kritično stanje u postrojbama HVO-a u srednjoj Bosni, koje su pretrpjele teške gubitke u ljudstvu i opremi; osim što zbog odsječenosti nije imao precizne podatke o pola svojih brigada, u drugoj polovici stanje popunjenosti bilo je oko 60 posto, uz rastući broj slučajeva svojevoljnog napuštanja postrojbi. S druge strane, muslimanske vojne vođe sastale su se u Zenici kako bi razmotrile stanje svojih postrojbi nakon teških bojeva s hrvatskim snagama, ali i kako bi dodatno, u skladu s nastalim stanjem na bojištima, razradile plan o nastavku agresije na Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini. Promjene u korpusnoj organizaciji ABiH, kao i promjene među njihovim zapovjednicima, kaže autor, značile su dodatno jačanje tvrde frakcije među bosanskim Muslimanima, što je samo upozoravalo opkoljene bosanske Hrvate što ih čeka u najbližoj budućnosti.

Zaokružujući studiju o odvijanju muslimansko-hrvatskog rata u srednjoj Bosni, u najpovršnijem poglavlju pod naslovom "Operacije rujan 1993. - veljača 1994." (str. 228-238) Shrader najsažetije opisuje nastavak muslimanske ofenzive u jesen i zimu 1993./94., što je potrajala do prekida vatre krajem veljače 1994. kao uvoda u Washingtonske sporazume, a koji je za hrvatske branitelje HVO-a u srednjoj Bosni, naglašava, došao u krajnji čas jer su već bili na granici snaga bez izgleda za popunjavanje redova i popunu zaliha odnosno bez dovoljne potpore iz Hercegovine, pa je konačan muslimanski trijumf usprkos ogorčenoj hrvatskoj obrani za autora vjerojatno bio pitanje tjedana.

U tijeku rujna snažni napadi ABiH na hrvatske postrojbe i civile na širem području Viteza i Busovače, uz već uobičajene protunapade HVO-a, bili su i dalje usmjereni na zauzimanje tvornice eksploziva SPS i na presjecanje glavne ceste kroz Lašvansku dolinu s ciljem podjele preostale hrvatske enklave Novi Travnik - Vitez - Busovača u više izoliranih džepova i potom njihova konačna uništenja. Ne postigavši u rujnu svoje ciljeve, a nakon pregrupiranja u listopadu, Muslimani su nastavili s agresijom u studenom i prosincu, žestoko napavši pred Božić u smjeru Viteza sa sjevera i istoka, počinivši pritom strahovit masakr nad desetcima hrvatskih vojnika i civila u Križančevu Selu. Veoma je zanimljivo da je na prijedlog o božićnom prekidu vatre zapovjednik ABiH Rasim Delić, koji je osobno rukovodio tim napadima, tada pred britanskim časnicima izjavio da je on nemoguć jer ima "previše nedovršenog posla u srednjoj Bosni", pa je žestoka muslimanska agresija na viteškom području nastavljena i u siječnju (kad su Muslimani, između ostalog, počinili i masakr u Buhinim Kućama) i veljači 1994., prigodom čega je HVO uz teške gubitke krajnjim naporom ipak uspio odbaciti agresora i obraniti se do prije spomenutog prekida vatre, spriječivši presjecanje hrvatske enklave na njenu najužem dijelu pokraj Viteza.

Osim napada na tom području, autor je spomenuo i snažan muslimanski listopadski napad na Vareš sjeverno od Sarajeva te njegovo rušilačko i pljačkaško zauzimanje početkom studenoga, kada su hrvatski vojnici i civili bili prisiljeni izbjeći na jug prema Kiseljaku i kada su Muslimani uspjeli uspostaviti nesmetanu komunikaciju između svojih korpusa od Tuzle do Uskoplja. Pritom se zadržao samo na površnom opisu, ali je zato puno više prostora posvetio zloglasnom krvavom napadu HVO-a na taktički važno selo Stupni Do ponad Vareša u listopadu 1993., naglašavajući da je selo bilo i poznato krijumčarsko središte za obje strane te tražeći razloge napada upravo u tome.

 

Mislav Lukšić


Vezani članci:

 

Share
0