Osvrt na knjigu Sanje Nikčević, Što je nama hrvatska drama danas?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

 

 

»No mene ne plaši ići protiv struje, boriti se za ono što volim i u što vjerujem.« (str. 12.) Ovo je rečenica iz uvoda u knjigu. Ali ne bilo kakva, nego ključ koji nam sve objašnjava. Ostalo je samo nadogradnja i ništa više.

A autorica se zaista smjelo uhvatila u koštac s događajima oko sebe. Teatrolog je i kazališni kritičar, ali ne onakav koji poput noja zabija glavu u pijesak svoje materije. Ona sve to promatra i u suodnosu s društvom u kojem živi. To, pak, daje onaj poseban ukus njezinim radovima.

U ovoj knjizi Sanja Nikčević ne pokušava iznijeti zaokružen pogled na kazalište i umjetnost. Uglavnom je ovo zbirka tekstova koje je pisala za razne kazališne skupove. Ipak, u njihovoj je srži uvijek bila hrvatska drama i to je ona nit koja ih skladno povezuje u jednu dobru cjelinu. Knjiga se zbog toga čita pitko i daje lijep uvod ne samo u hrvatsku dramu, nego općenito u umjetnost.

U knjizi je naoko sve postavila jednostavno, kao što joj je jednostavna i posveta: mami, koja ju je uvijek podržavala. Krenuvši s tog polazišta »nemilosrdno« propitkuje stanja i donosi svoje zaključke.

U prvom poglavlju postavlja pitanje »Kazalište u društvu ili što je nama politika?«. I počinje izdaleka. Govori o Zrinskim i Frankopanima, o postavljanju te drame, životne i umjetničke, na kazališne daske. Na kraju zaključuje da su hrvatski povijesni junaci, naročito Zrinski i Frankopani, barometar hrvatske slobode. »Kad god se Hrvatska ponada slobodi i povjeruje u mogućnost vlastite samosvojnosti, odmah posegne za njima. Svaka ih vlast u fazi opozicije, odnosno dok se bori za vlast, osjeća kao svoje glasnogovornike, ali kada se učvrsti, počinje se osjećati ugroženom. Tema zrinsko-frankopanske urote, tema je pobune protiv vlasti, pa nije uputno dopustiti puku poistovjećivanje s mitskim junacima toga tipa.« (str. 38. - 39.) Da i mi postavimo pitanje: Što je s tim danas? Nije sjajno, zar ne?

Drugo i treće poglavlje više su strukovnog usmjerenja nego prvo i četvrto. Razmatra se na temu »Dugovi u kazalištu ili što je nama komedija?« te »Dramatičari u kazalištu ili što je nama stvarnost?«. Podrazumijeva se da ni ovdje autorica nije suhoparna. Potezom vrsnog majstora oslikava suvremena događanja u hrvatskom kazalištu i označuje što bi moglo biti dobro, a što loše. Na taj način onima koji ne poznaju dostatno kazalište ta materija postaje blizom i razumljivom.

»Polemičke teme ili što su nama predstave?«, naslov je četvrtog i zadnjeg poglavlja. U njemu su tri zanimljiva teksta. U prvom govori o Slobodanu Šnajderu. Između ostaloga spominje njegove uspone i padove. Kad je Partija bila jaka, odnosno u Jugi, bio je dizan u nebesa, iako su ga ogovarali po hodnicima. Nestalo Partije, nestalo i njega. Ona se vratila ponovno u grad Zagreb, vratio se i on. Slika i prilika kako stvari ne bi trebale i smjele ići. O »Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja« Ive Brešana govori također zanimljivo. Stava je da ona i danas može biti privlačna, bez obzira što se okolina, kao, promijenila. Pa se na jednom mjestu pita što je nama komunizam danas? Što reći o otvorenom pismu Mati Matišiću, trećem tekstu? Jednom riječju kaže mu da je sposoban pisac, ali da joj nije jasno zbog čega stvari prikazuje na taj način na koji ih prikazuje. I onda se retorički pita: »Tko će prikazati prave vrijednosti«? Odgovora nije dobila. Samo su u našoj duši trpko odjeknule njezine riječi: »Reći na sceni da su Hrvati stradali ili pokazati časnog vojnika iz Domovinskog rata, to je nacionalistički... jer se politika mijenja, lijevo – desno – gore – dolje i nekako je najsigurnije pljunuti na sebe. A nosi se i vani. Onaj koji prikazuje grijehe svoje zemlje može dobiti i Nobelovu nagradu! Eto Elfride Jelinek, to joj je pisalo u obrazloženju nagrade.« (str. 271.)

Sanja Nikčević se ne šali. Navedimo još nekoliko rečenica iz knjige da bismo time završili ovaj osvrt i podvukli tezu o njezinoj izvrsnosti. »Suvremena teorija je u čudnom procjepu. S jedne je strane dokinula odnos društva i umjetnosti jer je dokinula realnost društva (sve je virtualno) pa je umjetnost uvela u dijalog sa samom sobom nametnuvši joj autoreferentnost i intertekstualnost kao osnovni prosede, čime je umjetnost dovela u izoliranu poziciju. S druge strane svaki prigovor protiv suvremenih trendova u umjetnosti pobija se prokušanim odgovorom ali život je takav. Činjenica da nam uz pomoć toga argumenta mogu »prodati« i najgore književno smeće samo potvrđuje kako su jake veze društva i umjetnosti.« (str. 15.) Dobro, zar ne?!

 

Autor: Miljenko Stojić

 

Vezani članci:

U Zagrebu predstavljena antiglobalizacijska knjiga "Nova europska drama ili velika obmana"

ANTIGLOBALIZACIJSKA TRIBINA U ZAGREBU: Zašto i kako ustati protiv trendova