Logo

Osvrt na knjigu: Ante Pavelić, Liepa plavka – Roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, Uredila Višnja Pavelić, 3. izdanje, Domovina, Madrid, 1969.


Povijest, ma kakva god ona bila, ne može se izbrisati. Treba ju istraživati u svim njezinim protežnostima, kako bi razboriti ljudi izbjegli opetovanje zlodjela, promašaja, pogrješaka te gubitak individualne i nacionalne slobode. Ona se također ne može oblikovati po željama različitih režima, čime su ovi opravdavali svoje nečovječne postupke,  kako se to radilo tijekom svih sedam desetljeća postojanja dviju jugoslavenskih država.

Trebalo je proteći više od šezdeset godina da bi se na historiografskoj pozornici pojavila američka povjesničarka Esther Gitman, koja je svojim istraživanjem pobila prevladavajući interpretativni diskurs jugoslavenske i komunističke historiografije o genocidnosti hrvatskoga naroda. Gitman je, naime, utvrdila kako je uza svu tragediju židovskoga naroda tijekom Drugoga svjetskog rata, na području Nezavisne Države Hrvatske od sigurne smrti ipak spašena jedna trećina hrvatskih Židova te da su u njihovu spašavanju, a Gitman je i sama bila spašena, sudjelovali svi slojevi hrvatskoga naroda, ali i pripadnici različitih političkih pokreta, koji su, između ostaloga, i međusobno ratovali.

O ustaškom pak pokretu i hrvatskom nacionalnom otporu te borbi za stvaranje slobodne i nezavisne države historiografski su uglavnom sudile jugoslavenska, velikosrpska i komunistčka ideologija pa su kao nepomirljivi ideološki i državnopravni protivnici nastojali ozloglasiti sve što su napravili hrvatski nacionalni borci. Tako je gospođa Gitman uz američkoga povjesničara Jamesa Sadkovicha i francuskog Dominiqua Vennera među prvim auktorima, koji su višeprotežno zašli u složenu problematiku hrvatske povijesti 20. stoljeća. O nepomirljivosti hrvatskih narodnih boraca protiv monarhofašističke diktature kralja Aleksandra vrlo je dojmljivo iz vlastitoga iskustva pred sam početak Drugoga rata pisao HSS-ovac Ivan Bernardić u knjizi „Život iza željeznih rešetaka“.

Za drukčiji vid otpora velikosrpskoj diktaturi, dakle, silom na tiraninovu silu, nakon ubojstva hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj skupštini 1928., odlučio se utemeljitelj ustaškoga pokreta i bivši zastupnik u toj skupštini odvjetnik Ante Pavelić. Vrijeme organizirane nacionalne borbe protiv srpskoga kralja i njegove diktature sve do njegova smaknuća u Marseilleu 1934. Pavelić je literarno obradio u svom romanu „Liepa plavka“ (1935.).

Srž romana čini priča o odnosu hrvatskoga emigranta Krunoslava Dulibića s mladom stanodavkom, lijepom plavkom, inače službenicom jednoga bečkog poduzeća, koje se bavi uvozom i prodajom sirove kože. Radna vještina, povjerljivost i poznavanje jezika mladu će Bečanku odvesti na neizvjestan put u Zagreb. Redarstvena bezobzirnost prati je od prelaska tadašnje austrijsko-jugoslavenske granice pa sve do Zagreba. Posjeti pak zagrebačkom redarstvu u Petrinjskoj ulici, skinut će joj koprenu s očiju i otkrit svu okrutnost diktatorskoga režima prema zatočenicima. Zato se povezuje sa skupinom hrvatskih ilegalaca. Odbivši udvaranje sina bogatoga tvorničara, koji ju zbog toga žandarima optužuje za špijunažu, upast će kao bogati plijen u ruke karađorđevićevske policije. Uz pomoć članova pokreta otpora bježi u predvečerje samoga uhićenja te prije polaska iz zemlje polaže prisegu pa i sama postaje pripadnicom ustaškoga pokreta. Dvije godine provodi u konspirativnom radu izvan domovine te doprema naoružanje u Marseille, kojim je ubijen tiranin Aleksandar Karađorđević.

Auktor je oko kralješnice ove priče ispleo sudbinu hrvatskoga političkog emigranta tijekom cijeloga 20. stoljeća,  a karakter doušnika koji su uredovali po jugoslavenskim veleposlanstvima nije se mijenjao sve do stvaranja hrvatske državne nezavisnosti 1990. S druge pak strane naturalističke slike redarstva u Petrinjskoj te mučenja osumnjičenika predstavljaju položaj cijeloga hrvatskog naroda u karađorđevićevskoj državi, u kojoj prevladava tek primitivni duh nasilja i velikosrpstva. Na društvovnoj pak pozornici figuriraju moralno sumnjivi tipovi, koji su se preko noći obogatili u sprezi s diktatorskim režimom te se bahatim razbacivanjem novca uspinju na režimski poželjnoj društvenoj ljestvici. Epizodni pak likovi figuriraju kao kamenčići mozaika u strukturi opće slike nasilničke tvorevine, a njihova imena, pokreti, manire i ponašanje pravi su kontrast uljuđenim predstavnicima zaposjednuta i obespravljena naroda.

Vrlo je umiješno provedena karakterizacija likova, koji u romanu predstavljaju različite društvene slojeve. Živim dijalozima otkriva svu društvenu napetost, dok pak u pojedinim monolozima slika ne samo psihološki profil svojih likova, nego i onu tajnu stranu diktatorskoga režima. Jezik mu je jednostavan i razumljiv, nu ne i siromašan što ga stilski diže na višu razinu. Nekoliko esejističkih izleta kroz usta Krunoslava Dulibića romanu daje i svojevrsnu nit modernosti. Kompozicija romana ustrojena je s tijekom njegove radnje, a složeniji kompozicijski zahvat sukladan je tek konspirativnoj temi romana. Moglo bi se čak zaključiti da je auktor majstor prijelaza iz jedne radnje u drugu, a brza izmjena slika kao da podsjeća na slikopisni zaslon, što je u doba nastanka „Liepe plavke“ bila jedna od značajki većih proznih tekstova.

Tematski pak roman daje presjek života hrvatskoga društva u razdoblju od ubojstva skupine hrvatskih poslanika u beogradskoj skupštini 1928. do ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Slika surovoga i okrutnoga, jugoslavenskoga zločinačkog režima posvuda je nazočna, a njoj kao kontrapunkt figurira otpor cijeloga hrvatskog naroda, koji se bori za svoju slobodu.  Roman „Liepa plavka“, kao što je i razumljivo tijekom jugoslavenskih okupacija hrvatske države nije bio dostupan hrvatskoj javnosti, a o njem su ponešto znali tek hrvatski emigranti.

Premda se radi o relativno dobru, zanimljivu pa čak u hrvatskoj književnosti jedinstvenu romanu, o njem je malo pisano, a tek u jednom od kasnijih izdanja objavljen je kao predgovor tekst književnika Antuna Bonifačića. Nedostupnost romana širem krugu čitatelja i oblikovanje povijesti i zbilje za potrebe komunističkoga režima omogućili su, između ostaloga, i razvoj monstruoznih crnih mitova o hrvatskom narodu. „Liepa plavka“ skida jedan sloj te laži o Hrvatima.

 

Mate Kovačević

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.