Logo

Manipulacije brojkama ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata u komunističkoj Jugoslaviji imale su više ciljeva. Jedan od njih, možda najvažniji, bio je u službi osporavanja prava hrvatskog naroda na vlastitu neovisnu državu. U tu svrhu, s jedne strane, višestruko su preuveličavane žrtve djelovanja vlasti NDH, posebice protiv Srba i Židova, a s druge strane, zločini nad Hrvatima, naročito poslije rata, potpuno su prešućivani.

Politička ekonomija Žerjavićeve demografije

Kao simbol režimskog zločina u NDH bio je inauguriran logor Jasenovac, a oko broja žrtava u njemu vladala je prava licitacija – od nekoliko tisuća do gotovo dva milijuna. Simbol poslijeratnih stradanja hrvatskog naroda postali su događaji koji su u povijest ušli pod nazivom Bleiburška tragedija. Spominjana brojka žrtava u njoj, o kojoj se pisalo u hrvatskom iseljeništvu gdje je to jedino bilo moguće, kretala se od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća. Premda se u oba slučaja očigledno radilo o špekulativnim podatcima, s obzirom na političke okolnosti, između njih je postojala osnovna razlika – broj jasenovačkih žrtava mogao se, ali se nije htio egzaktno utvrditi, dok se u slučaju broja bleiburških žrtava to htjelo, ali se nije moglo.

Kao stručnjak koji je trebao dokrajčiti manipulacije brojkama ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, pojavio se Vladimir Žerjavić, rođen 1912. u Križu, po struci ekonomist, koji je neko vrijeme nakon rata radio u raznim republičkim i saveznim državnim institucijama u Zagrebu i Beogradu, a potom većinu radnog vijeka proveo kao činovnik UN-a u Africi, Aziji i Srednjoj Americi. Žerjavić se nakon umirovljenja 1982. nastanio u Zagrebu i krajem 80-ih počeo baviti problematikom „gubitaka stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu“. Nešto ranije afinitet prema toj problematici pokazao je Bogoljub Kočović, Srbin rođen 1920. u Sarajevu, stipendist i zaposlenik američke i francuske vlade, stalno nastanjen u Parizu. Žerjavić i Kočović, kako su tvrdili, neovisno jedan od drugoga, došli su do podjednakih rezultata o „jugoslavenskim“ žrtvama II. svjetskog rata i poraća (Bogljub Kočević: „Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji“, London 1985.; Vladimir Žerjavić: „Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu“, Zagreb 1989.).

Izgleda da se glavni smisao istraživanja Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića nalazio u potrebi određenih središta moći da balansiranjem broja žrtava na strani Hrvata i Srba u II. svjetskom ratu i poraću preduhitre eskaliranje međunacionalnih antagonizama koje bi mogla izazvati ta problematika i tako ozbiljno destabilizirati jugoslavensku državu. Tako su se rezultati istraživanja Kočovića i Žerjavića svodili na zaključak da tih ukupnih tzv. jugoslavenskih žrtava nije moglo biti više nego što ih se na Zapadu htjelo maksimalno priznati, a da je među njima bilo manje Srba nego što su tvrdili velikosrbi  i više Hrvata nego što je komunistički režim priznavao, ali svakako znatno manje nego što se tvrdilo u hrvatskom iseljeništvu.

Goldsteinovi balansirani mrtvaci

„Istraživački“ interesi Vladimira Žerjavića naišli su na podršku Slavka Goldsteina već u prijelaznom razdoblju stvaranja hrvatske države, nakon što njegovo „balansiranje“ ukupnih ratnih i poratnih žrtava u bivšoj državi nije značajno doprinijelo njezinu očuvanju. Sad se Žerjavić fokusirao na proučavanja dvaju „mitova“ – jasenovačkog i bleiburškog, prvog kojemu je prijetilo nestajanje i drugog koji je bio u nastajanju. Trebalo je spriječiti i jedno i drugo, pa se ponovno ukazala potreba za Žerjavićevom stručnošću „balansiranja“ žrtava.

Žerjavić je još jednom opravdao povjerenje, a rezultate novih istraživanja objavio je u knjizi „Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga“ (Zagreb 1992.). Vezano uz jasenovačke žrtve Žerjavić je zapisao: „Već sam ranije rekao da se iz moje knjige 'Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu' moglo zaključiti kako približan broj svih ubijenih u Jasenovcu može iznositi oko 100 tisuća. Smatrao sam da nije toliko bitno kojih desetak tisuća više ili manje...“. U impresumu Žerjavićeve knjige stoji napomena: „Ova je knjiga objavljena uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, tehnologije i informatike Republike Hrvatske.“

Ujedno, prednost i nedostatak Žerjavićevih procjena leže u činjenici što se do daljnjega ne mogu ni dokazati ni opovrći, jer mjerodavni uporno ne žele provesti istraživanja potencijalnih masovnih grobnica na području nekadašnjeg logora Jasenovac. Do sada je bilo započeto nekoliko antropoloških istraživanja na tom području, ali se od njih ubrzo odustajalo. U rujnu 1964. istraženo je nekoliko potencijalnih masovnih grobnica te su ekshumirana 193 kostura; s radovima se prestalo kad se shvatilo, na temelju pronađenih predmeta u grobnicama, da se ne radi o žrtvama ratnog logora već o civilnim zarobljenicima koji su tu likvidirani u poratnom razdoblju. Iste su godine započeta sondiranja šireg područja ratnog logora Jasenovac, a nakon 130 sondažnih bušena pronađena su 282 tijela. Sondažna su istraživanja nastavljena tek 1976. godine; od 191 bušotine samo 21 bile su pozitivne i u njima su pronađeni posmrtni ostatci svega nekoliko ljudskih tijela.

Suradnik „Glasa Koncila“ Igor Vukić objavio je od 1. ožujka do 21. travnja 2013. prvih šest nastavaka feljtona o jasenovačkom logoru. Naslov prvog nastavka glasi „Gdje su pokopane jasenovačke žrtve?“. Analizirajući službeni popis jasenovačkih žrtava koji se, na inicijativu Slavka Goldsteina, izrađuje u Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac, polazeći od pretpostavke da se tamo nalazi 60.000 žrtava, Vukić zaključuje: „Napomenimo da bi 60.000 tijela položenih jedno do drugog zauzimali površinu od 54.000 četvornih metara (0,5 m puta 1,8 m puta 60.000). Ta je površina oko šest puta veća od Trga bana Jelačića u Zagrebu“. Tijekom istraživanja 1964. i 1974. godine, koja su provodili najbolji jugoslavenski stručnjaci na površini od 9.700 četvornih metara, pronađeni su posmrtni ostatci manje od 500 osoba; dakle manje od 1 posto u odnosu na Goldsteinov popis i oko 0,5 posto u odnosu na Žerjavićeve procjene jasenovačkih žrtava.

Igor Vukić u trećem nastavku feljtona u „Glasu Koncila“ napominje: „Pitanje gdje su tijela jasenovačkih logoraša postavili smo i publicistu Slavku Goldsteinu, koji je uz ostale objavio knjigu 'Jasenovac i Bleiburg nisu isto'. Ni on nije imao jasan odgovor. Odgovora nema ni u brojnim povijesnim i memoarskim knjigama o Jasenovcu koje su izdane od 1945. do danas. Ni u brojnim stručnim radovima koji se mogu naći u povijesnim činjenicama nema preciznih objašnjenja.“

Žerjavićeva procjenjivačka krivotvorenja

Kad su u pitanju procjene poratnih žrtava II. svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, kako bleiburških hrvatskih žrtava tako i ostalih, dokazano se može reći da Žerjavićeva stručnost, objektivnost i vjerodostojnost nisu prošli na ispitu. Uvodno u poglavlju „Koliko je Hrvata i Muslimana poginulo kod Bleiburga“, Žerjavić piše: „Za Slovence koji su tada izgubili život približno se točno zna, tj. njih je oko 8 do 10 tisuća, a za srpske i crnogorske četnike procjenjuje se da ih je moglo izgubiti život najviše oko 2 tisuće“. Što se tiče Hrvata i Muslimana, Žerjavić je prema jednom izračunu došao do zaključka „da bi gubici vezani za Bleiburg mogli iznositi oko 50 tisuća“, a prema drugom „između 45 do najviše 55 tisuća Hrvata i Muslimana“.

Međutim, bivša hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava evidentirala je u radnoj bazi podatke za 162.000 poratnih žrtava, od čega je stvarnih žrtava najmanje jedna trećina, dakle oko 54.000 (a ostalo su dvostruki ili nepotpuni podatci koje treba istražiti, provjeriti i nadopuniti). Komisija je ukinuta prije nego što je završila s popisivanjem te nije moguće procijeniti u kojem je postotku obavila svoj posao i koji je konačni broj hrvatskih poratnih žrtava. No na temelju antropoloških istraživanja i pouzdanih svjedočenje, znamo da se u samo četirima masovnim  stratištima – u Maceljskoj Gori kod Krapine, Teznu kod Maribora, Kočevskom Rogu kod Kočevja i Hudoj jami kod Laškog – nalaze posmrtni ostatci najmanje 60.000 žrtava, u najvećem postotku Hrvata.

„Komisija Vlade Republike Slovenije za rešavanje vprašanj prikritih grobišč“ gotovo u cijelosti dovršila je posao popisavši oko 15.000 slovenskih žrtava. Srpska državna „Komisija za tajne grobnice ubijenih od septembra 1944.“, do sada je poimenično popisala oko 35.000 srpskih žrtava, a smatra se da će ta brojka biti značajno veća od 50.000. Bošnjaci/Muslimani u Bosni i Hercegovini tek su započeli popisivanje svojih žrtava i poimenično već imaju gotovo 10.000 imena, a procjene su da je poratnih žrtava među njima bilo između 30.000 i 50.000. Još uvijek ni približno nije poznat broj poratnih žrtava II. svjetskog rata među Crnogorcima, Makedoncima i Albancima, kao ni pripadnicima talijanske i mađarske manjine u Jugoslaviji. Dr. sc. Vladimir Geiger koji se godinama bavi istraživanjem žrtava folksdojčera u bivšoj Jugoslavije, u svojim znanstvenim radovima iznosi podatak da ih je poslije rata stradalo preko 50.000; jedan je broj likvidiran, a najvećim dijelom stradali su uslijed gladi i bolesti prouzrokovanih prilikama u zarobljeničkim logorima. Također, dosadašnja istraživanja upućuju na zaključak da je neposredno nakon II. svjetskog rata ili kasnije u zarobljeničkim logorima likvidirano nekoliko desetaka tisuća zarobljenih pripadnika njemačke vojske („Wehrmacht“).

Goldsteinovo ozloglašavanje hrvatskog naroda

I Slavko Goldstein je znao da su dotadašnji stereotipi o „jugoslavenskim“ ratnim i poratnim žrtvama neodrživi u vrijeme nadolazećih demokratskih promjena, kad će biti nemoguće spriječiti istraživanja i javne rasprave o njima. Znao je njihovu važnost kao povijesnih i političkih tema koje mogu ili hoće bitno utjecati na budućnost hrvatskog naroda, u pozitivnom ili negativnom pravcu. Stoga se brojke o tom žrtvama, bio je zaključak i Slavka Goldsteina, moralo uskladiti s novim političkim prilikama i potrebama – prve umanjiti, tj. svesti na „razumnu mjeru“, a druge priznati u što manjem razmjeru.

No, nešto je, neovisno o brojkama, imperativno moralo ostati isto – oznaka genocidnosti zločina počinjenih s hrvatske strane, dok planski izvedeni masovni zločini nad Hrvatima takvu oznaku nisu smjeli ni slučajno zadobiti. Kod Slavka Goldsteina bio je evidentan strah da bi urušavanje stereotipa o Hrvatima kao genocidnom narodu značilo poništavanje glavnih argumenata kojima su baratali protivnici uspostave nove neovisne hrvatske države na razvalinama SFRJ.
Stoga, Slavko Goldstein nikad nije odustao od ozloglašavanja hrvatskog naroda kao genocidnog zbog zločina koje su njegovi pripadnici počinili nad Židovima u II. svjetskom ratu. Doduše, to čini posredno permanentno proglašavajući genocidnom Nezavisnu Državu Hrvatsku kao državu koju je većina hrvatskog naroda s oduševljenjem dočekala i podržala, kako bi se senzibilizirala svjetska i domaća javnost prema teoriji genocidnosti same ideje hrvatske državne neovisnosti. Povlačeći paralele između stvaranje NDH 1941. i Republike Hrvatske 1991., Slavko Goldstein više-manje otvoreno priznaje u svojoj knjizi „1941. – Godina koja se vraća“ (Zagreb 2007.) da je za njega i sama ideja hrvatske državne neovisnosti na granici zločinačkog projekta.

Ideolozi labradorizma u Hrvatskoj zatražili su u kolovozu 1991. miniranje zgrade Židovske općine i židovskog groblja u Zagrebu. Potpirujući neke crne legende proistekle iz događaja u II. svjetskom ratu protiv Hrvata, u ovom slučaju kao ekstremnih antisemita, htjeli su senzibilizirati svjetsku javnost za protivljenje priznavanju nove neovisne hrvatske države. Na tom tragu, s modificiranim ciljem, nastavila su se i neka djelovanja Slavka Goldsteina sve do današnjih dana.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

 

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.