Logo

Osvrt na knjigu: Jure Krišto, Biljezi jedne franjevačke politike u BiH, Alfej vrodovi d.o.o, Zagreb 2013.


O modernističkim tumačenjima vjere i agresivnim političko-medijskim izletima jedne skupine bosanskih franjevaca okupljenih oko sarajevske Franjevačke bogoslovija a nekoć i provincijskog časopisa Svjetlo riječi dosta se pisalo.

Stoga je rijetko tko, koga ova problematika zanima, ostao prikraćen i neinformiran o, blago rečeno, čudnim stavovima jedne skupine bosanskih franjevaca, najčešće različitim, a ponekad i potpuno suprotnim, službenim stavovima Katoličke crkve. Riječ je u najmanju ruku o upitnim stavovima, plasiranim u vrlo žustrim i polemičnim tonovima, čiji autori, najčešće,  pri pokušajima uskraćivanja prava neistomišljenicima nisu birali sredstva, uključujući i pokušaje primjene osobne, i svake druge, diskvalifikacije.

Tako je ova skupina, u ime propagiranja nekakvih nejasnih  „univerzalnih i modernističkih“ vrijednosti, godinama propagirala određene političke stavove, tvrdeći kako „suprotstavljajući se redovitoj crkvenoj upravi, pokušavaju modernizirati Crkvu iznutra“, što je dovodilo do stalnih podjela i „unutarnje diferencijacije“, kako su to komunisti voljeli kazati.

Na udaru te skupine svojedobno se našao i prof.dr. Jure Krišto, s Katoličkog sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za povijest, koji je u nekoliko nastavaka pokušao ukazati na nedopustive obrasce mišljenja koje ova skupina propagira. Umjesto argumentirane polemike, na Krištine su se stavove, pa i na njega osobno, usredsredila medijska paljba trojice franjevaca Bosne Srebrene i nekoliko njihovih političkih suputnika, dobro „začinjena“ paljbom kleveta, uvreda pa i otvorenih psovki. Naravno, Krišto je ubrzo uvidio da takva polemika ne vodi nikamo. Sve do pojave Krištine nove knjige „Biljezi jedne franjevačke politike u BiH“ činilo se da je uzvraćena medijska paljba u Krišti „ubila“ bilo kakvu želju za daljom raspravom.

Međutim, sama pojava ove knjige, kojom Krišto na temelju raspoložive povijesne građe pokušava proniknuti u „motivacijske i mentalne sklopove“ ove skupine, demantirala je sve one koji su vjerovali kako je Krišto jednostavno  „podvio rep“ i zašutio.

Raščlanjujući motivacijske i mentalne sklopove ove skupine, autor ih procjenjuje „naslijeđenim sklopovima, koji se teško razgrađuju“ a nudeći čitatelju niz dokumenata i citata iz različitih povijesnih razdoblja, pokušava dokazati od kud zapravo ti sklopovi crpe ideje vodilje.

Raščlanjujući šire razdoblje djelovanja intelektualne elite bosanskih franjevaca, od razdoblja turske okupacije do danas, autor se na poseban način osvrće na odnos spomenutih prema sarajevskom nadbiskupu Stadleru i komunističkim vlastima u Titovoj Jugoslaviji.

Analizirajući povijesne dokumente s početka XX. stoljeća autor pojašnjava kako međusobna razmimoilaženja između te skupine i redovite crkvene uprave na čelu sa vrhbosanskim nadbiskupom Stadlerom nisu samo puki nesporazumi uvjetovani različitim gledištima oko opsluživanja župa. Nadbiskup Stadler je,što autor dokazuje prijepisima i dokumentima, bio jedan od čvrstih zagovornika ujedinjenja Hrvatske i BiH pod krunom Habsburgovaca, dok je profesorski zbor tadašnje Franjevačke gimnazije u Visokom, kao intelektualna elita tadašnjih bosanskih franjevaca, saveznika u političkoj borbi protiv nadbiskupa potražilo u nadbiskupovim političkim neistomišljenicima - Hrvatsko-srpskoj koaliciji, koja je imala ključnu ulogu u stvaranju Kraljevine SHS, odnosno prve Jugoslavije.

Dakle, klica jugoslavenstva, odnosno klica tzv. bratstva i jedinstva, već tada je bila prevladala među profesorskim zborom Franjevačke gimnazije u Visokom i ona je glavni uzročnik sukoba sa Stadlerovim poimanjem politike ujedinjenja svih hrvatskih zemalja pod krunom Habsburgovaca. Sukob takva dva gledišta na rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja, poglavito onoga u BiH, dodatno je oslabio hrvatski narod u BiH, zaključak je koji autor ponavlja na više mjesta, tvrdeći kako su provincijali franjevačke provincije Bosne Srebrene u tom razdoblju redovito bili između „čekića i naokovnja“. S jedne strane, redovita je crkvena uprava tražila bezuvjetnu primjenu crkvenih propisa, dok je istodobno profesorski zbor iz Visokog na sve načine pokušavao instrumentalizirati  franjevačkog provincijala Bosne Srebrene pretvarajući ga u svoga glasnogovornika, što neodoljivo podsjeća na situaciju koju imamo i danas.

Situacija identična ovoj događa se i kod obnove Brozove Jugoslavije. Zbog političkih stavova sličnih Stadlerovim, tadašnji sarajevski nadbiskup mons. Ivan Šarić nije smio čekati dolazak Brozovih „osloboditelja“, koji su se tijekom komunističke revolucije ili po njezinom završetku brutalno obračunali sa većinom katoličkih svećenika i franjevaca u sve tri biskupije i obadvije franjevačke provincije u BiH.

U trenucima dok su zagrebački nadbiskup Stepinac i mostarski biskup mons. Petar Čule bili u pritvoru, a čelna mjesta u banjalučkoj biskupiji i sarajevsko nadbiskupiji bila od ranije upražnjena, vodstvo Komunističke partije, uz pomoć UDBA-e,  krenulo je u projekt stvaranja tzv. jugoslavenske crkve, odnosno odvajanja Katoličke crkve od Svete stolice. Kao embrij te buduće jugoslavenske crkve trebalo je poslužiti udruženje Dobri pastir, udruga utemeljena od franjevaca iz bosanske, hercegovačke i dalmatinske provincije, koji su pristali na lojalnost tadašnjem komunističkom režimu.

Analizirajući ovo razdoblje autor donosi veći broj dokumenata i citata iz kojih se vidi negativan stav Vatikana prema postupku trojice franjevačkih provincijala, koji su poratnih četrdesetih godina na ta mjesta došli uz pomoć komunističkih vlasti.

Međutim,čitavu  ovu situaciju autor izbjegava otvoreno nazvati crkvenim raskolom, što je sudeći prema objavljenim dokumentima nedvojbeno bio. Međutim, nizom zaključaka i tvrdnji autor otvoreno procjenjuje kako je riječ o iznimno opasnom planu, koji je uz niz fizičkih likvidacija, zatvaranja i progona trebao dovesti do „unutarcrkvene diferencijacije“, što je „stručni“ komunistički izraz za unutarnje podjele, koji je u konačnici trebao rezultirati potpunim nestankom Crkve, jednog od klasnih neprijatelja komunističkog poretka.

Uspoređujući  nacizam i komunizam, autor također naglašava kako između početnih nakana ova dva zločinačka sustava, od kojih je jedan težio istrebljivanju određenih nacija i rasa, a drugi određenih društvenih klasa, nema nikakve razlike. Kad je riječ o metodologiji zločina, autor je također vidi istom. Razlika je, kako navodi, tek u masovnosti zločina i broju žrtava, koja je uvjerljivo na strani komunizma, s tim da sve žrtve komunizma još uvijek nisu istražene.

Kao jedan od nedostataka ove iznimno vrijedne knjige svakako je činjenica da se autor ne upušta u ukupnu analizu zajedničkog djelovanja Partije, UDBA-e i Dobrog pastira od konca četrdesetih do početka devedesetih godina, ali i kasnije … . Da je to autor učinio onda bi postalo kristalno jasno da je komunistička partija, preko operativaca UDBA-e, cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije aktivno sukreirala odnose snaga među franjevcima u BiH, vodeći pri tome računa da sustavom upravljaju njima odani kadrovi. Uz časne iznimke, to im je primjenom različitih mjera, uključujući i represivne, polazilo za rukom, što je za posljedicu imalo slabljenje Crkve, odnosno „diferencijaciju među klerom“, kako su komunisti često znali isticati.

Međutim, i unatoč tome nedostatku, autor je kroz analizu dokumenata i događaja nedvosmisleno ukazao gdje leži i sukus današnjih razmimoilaženja.

Analizirajući temeljne autorove teze, iznesene u ovoj knjizi, čini se kako u prozivanim neistomišljenicima malene, ali iznimno bučne, anacionalne skupine bosanskih franjevaca, on upravo vidi nasljednike ideja nadbiskupa Stadlera i protivnika Dobrog pastira, pojašnjavajući gdje je bit cijelog ovog problema.

Da su ovako postavljene autorove teze potpuno na mjestu, pokazali su i najnoviji istupi fra Drage Bojića, fra Luke Markešića i fra Ivana Šarčevića, u kojima su optužili hercegovačke franjevce za sudjelovanje u projektu Herceg-Bosne.

Naravno, Herceg Bosna u ovom slučaju nije ni malo slučajno odabrana kao povod za napad na slijednike Stadlerove misli. Kreatori ovog procesa jako dobro znaju da je upravo Herceg Bosna, koju Markešić, Šarčević, Jeleč i ostali žele oblatiti pod svaku cijenu, najveća negacija bilo kakvoj Jugoslaviji ili unitarnoj BiH po mjeri jednog naroda. Kao što je, uostalom, i Stadlerova nakana političkog objedinjavanju svih hrvatskih zemalja u okviru jednog srednjoeurpskog kraljevstva bila onemogućavanje stvaranja bilo kakve Jugoslavije.

Na koncu, nije li se nakon ulaska u EU, Hrvatska ponovo pozicionirala kao srednjoeuropska i mediteranska država, što zagovornici „Regiona“ na sve načine pokušavaju neutralizirati.

Zajedno s Republikom Hrvatskom tako se pozicioniralo i oko pola milijuna hrvatskih državljana koji žive u BiH  predstavljaju najveći otok građana EU-a izvan njezinih granica.

Spomenuti procesi, naravski gledano, izazivaju ogromnu dozu frustracije kod pojedinaca koji ne prihvaćaju činjenicu da je proces oblikovanja nacija u BiH poodavno završen. Probleme u vlastitoj identifikaciji danas imaju samo oni koji su gubitkom Jugoslavije izgubili mogućnost  i smisao svog identificiranja i djelovanja.

Kao što je netko već napisao, osobe s takvim problemima - Hrvati ne žele biti, Srbima se ne žele izjašnjavati a Bošnjacima, zbog poznatih razloga, također ne mogu biti. Stoga, u nekakvom multikulturalnom bosanstvu grozničavo traže nadomjestak za svoje izgubljeno jugoslavenstvo.

 

 

Ivica Pehar

 

Vezani članci:

-Osnivanje Titove crkve i činjenice o udruženju Dobri Pastir

-Miroslav Akmadža: Primjena komunističkog represivnog sustava prema Katoličkoj crkvi u BiH i sadašnje stanje

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (II.dio)

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (III.dio)

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (IV.dio)

-Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH

-Drago Bojić, urednik Svjetla riječi: Hercegovački franjevci su sudjelovali u politici koja je imala za cilj preseljenje bosanskih Hrvata

-Domagoj Ante Petrić: Drago Bojić u tminama svoje „riječi“

-Fra Drago Bojić se očito zaigrao, u neznanju ili mržnji, ali u istini sigurno nije

-Josip Vajdner: Dragane, de, reci nam, de, ima l' tu tvoje frustracije?

-Vlado Čutura: Nije rješenje u Šarčevićevoj tezi – da je Bog malo bolje informiran i on bi mislio kao ja!

-Skandalozne optužbe fra Luke Markešića: 'Hercegovački franjevci mogu opravdano biti zabrinuti za konačnu presudu Haaga'

-Ilija Zovko: Crkvena lustracija

-Drago Bojić: Većina hercegovačkih franjevaca BiH ne doživljava svojom

-Vice Vukojević u Mostaru: Fra Luka Markešić je bio partner Komunističke partije što je puno veći stupanj od običnog suradnika UDBA-e

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.