Logo

Prikaz knjige: Vinko Nikolić, Nacionalni zadatci književnosti – književni nacionalno-odgojni članci, Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1944.


O Vinku Nikolići (1912.-1997.) se, u odnosu na druge hrvatske emigrantske književnike, razmjerno dosta pisalo i u Domovini. Možda i zato što je preživio egzil pa se 1991., nakon toliko godina, ponovno vratio u Hrvatsku i sudjelovao u njezinu kulturnom i političkom oblikovanju. Boljševički i jugonacionalistički napadaji na Nikolića nisu vrijedni spomena, jer oni, posve razumljivo, više govore o napadačima nego o djelu ovoga, više nego zaslužna, hrvatskoga domoljuba i kulturnog djelatnika. Pokoja iskra prema Nikoliću, zbog dvostrukih stajališta o desetotravanjskoj revoluciji, sijevnula je i s nacionalističkih pozicija, nu one su bile uglavnom posredne naravi, a rabljene su u polemikama, nakon njegove smrti, s pojedinim Nikolićevim suradnicima. Književni, publicistički i urednički rad Vinka Nikolića u egzilu uglavnom je dobro poznat, a brojka od 200 tisuća stradalih Hrvata u poratnim i masovnim komunističkim pokoljima, do koje je u svojim istraživanjima došao Nikolić i danas je mnogim istraživačima relevantan podatak.

Boljem razumijevanju Nikolićeva rada kojim je od zaborava sačuvao veliko kulturno blago hrvatske političke emigracije, ali i poznavanju duhovnoga ozračja hrvatske kulture u onodobnoj hrvatskoj državi može pomoći knjiga njegovih kulturno-književnih eseja „Nacionalni zadatci književnosti“ (174 str.), objavljena potkraj Drugoga svjetskog rata. U nju je Nikolić uvrstio 18 svojih eseja, nastajalih u razdoblju od 1935. do 1943. zahvativši teorijsko-programatska pitanja književnoga stvaralaštva, ulogu književnosti u odgoju mladeži kao i istraživanje o političkoj misli u jedinstvenoj hrvatskoj književnosti. Uz esej o hrvatskoj himni „Lijepa naša“, Nikolić je u knjigu uvrstio i svoj pogovor knjizi izbora hrvatskoga rodoljubnog pjesništva „Hrvatska Domovina“, kao i pogovor antologiji „Lovorovi“, odnosno tada novijim hrvatskim rodoljubnim pjesmama. Tu su i eseji o Luki Botići kao pjesniku nacionalnog jedinstva i hrvatske vjerske raznolikosti, Eugenu Kumičiću kao pjesniku Istre te nacionalnom odgojitelju i Augustu Harambašiću kao nositelju nacionalizma u književnosti.

Nikolić je zahvatio i tada aktualno pitanje dijalektalne, ali i t. zv. seljačke književnosti. Pet je eseja posvetio teoriji književnoga stvaranja – ulozi književne kritike, značenju čitanja za učenje književnosti, odnosu pjesnika i pjesme, bitnome u lirici te pitanju iskrenosti prema slobodi stvaranja u lirici. Knjiga završava esejom o hrvatskoj književnosti na novim putovima, koja se zbog brzoga preokreta i jugokomunističke okupacije Hrvatske nikad nije ostvarila. Jedan dio njezinih nositelja komunističke su vlasti smaknule odmah nakon zaposjedanja Zagreba, drugi dio je stradao na križnim putovima, treći je pak prognan iz Hrvatske, a preostali se više nisu javljali u književnosti. U eseju po kojem je knjiga i dobila svoj naziv i koji ju otvara, Nikolić se zalaže za nacionalno i umjetničko oblikovanje književnosti. „Mi tražimo nacionalnu umjetnost, koja će po svojim nacionalnim osobinama obogaćivati zajedničko međunarodno umjetničko blago“, pisao je ističući kako je za univerzalnu vrijednost svaki narod zanimljiv upravo onoliko, koliko u nju unosi svoje narodne posebnosti. Zato je kao zadatke hrvatske knjiženosti postavio umjetničko oblikovanje hrvatske sadašnjice.

Pozivao je hrvatske književnike da budu vjerna i odana djeca svoje domovine, da s njom osjećaju, s njom žive i srču snagu iz njezina dodira te da proživljavaju krvave bolove njezina rađanja. Tek tada će, napominjao je  Nikolić, književna djela biti odraz vječnih ideala ovog malog naroda, koji herojski proživljava jezovitu tragediju, u kojoj bi podlegao i mnogo veći narod. Pišući pak o odgojnoj ulozi književnosti, Nikolić se založio za cjelovito učenje i čitanje hrvatske književnosti. Smatrao je kako je dužnost hrvatskih vlasti dati dobru knjigu u ruke mladeži. Isticao je i kako je hrvatska knjiga uvijek imala veliki utjecaj na hrvatski narod, dapače, ona je po njegovu mišljenju uvijek podupirala borbu svoga naroda, a ujedno je bila i odraz prilika u njegovu životu. Zato je hrvatska knjiga, pisao je Vinko Nikolić, uvijek bila najbolji nacionalni odgojitelj hrvatskoga čovjeka te učitelj njegove mladeži. Posebno vrijedan esej jest onaj o političkoj misli u jedinstvenoj hrvatskoj književnosti, koju je podijelio na stariju književnost od 10. stoljeća pa do Vitezovića, koji, kako Nikolić smatra, stvara novu nacionalnu književnost. Razdoblje od Vitezovića proteže se sve do Mile Budaka i Miroslava Krleže.

S druge pak strane, zasluga je tog vremena, a onda i samoga Nikolića, koji na hrvatsku književnost gleda kao jednu jedinstvenu i zajedničku cjelinu, bez obzira je li ona nastajala na području jadranske Hrvatske, u Bosni, Slavoniji ili pak prekovelebitskoj Hrvatskoj. Zato je isticao kako od Marulića pa sve do danas postoji neprekinut lanac, čvrst i povezan, koji pokazuje da je uvijek u hrvatskoj književnosti bilo ljudi, koji su tu svoju nesretnu Hrvatsku nosili u srcu, kao najveću svetinju pa su joj i posvetili velik dio svojih najtoplijih i najljepših misli.  Na primjeru Antuna Mihanovića i njegove pjesme „Lijepa naša“, čiji su stihovi postali hrvatska nacionalna himna, Nikolić je pokazao odnos pjesnika, ali i cjelokupnoga hrvatskog naroda prema svojoj domovini.

Pišući pak o domoljubnom pjesništvu, vidno je razlikovao preporodne budnice, koje su u svoje doba imale ulogu buđenja nacionalne svijesti,  od tankoćutnih i umjetničkih postignuća na primjer Preradovićeve, Kranjčevićeve i Matoševe poezije, kao trajnih nacionalnih i umjetničkih vrijednosti.  U eseju o dijalektalnom pjesništvu iznimno je pozitivnim ocijenio poetske pokušaje u čakavskom i kajkavskom narječju, pod uvjetom da u sebi sadrže umjetničke vrijednosti, čime je na svojevrstan način postao i preteča današnjem gledanju na hrvatsku književnu cjelinu, ali i na hrvatski jezik, o kojem, kao svojevrsnom jedinstvu književnoga standarda te čakavštine i kajkavštine, danas govori i akademik Radoslav Katičić.

Nikolić se pak suprotstavio t. zv. seljačkoj književnosti, koja je bila izravna posljedica tadašnje seljačke ideologije. Pozitivnom je ocijenio ulogu književne kritike, koju razlikuje od znanosti o književnosti, ali i pamfleta u dnevnom tisku, koji su uglavnom služili za kompromitiranje pojedinih književnih stvaralaca, što se uostalom ni do danas nije promijenilo. Uza sve ono što liriku čini vrijednim umjetničkim djelom, Nikolić je posebno isticao snagu poetskoga nadahnuća, doživljaj i njegovo zrenje u pjesničkoj duši. Relativno malom knjigom eseja Nikolić je prije sedamdesetak godina zasjekao u hrvatska književna pitanja, koja ni danas nisu ništa manje aktualna.

 

Mate Kovačević

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.