ISTAKNUTE VIJESTI

Potkraj 80-ih srpski i crnogorski krimosi vezani za jugoslavenske tajne službe uprežu se u velikosrpska ekspanzionistička kola: dobivaju zadatke iz domene specijalnoga rata. Arkan će, primjerice, ustrojiti Srpsku dobrovoljačku gardu po nalogu glavnoga srpskog bezbjednjaka Jovice Stanišića. Sve srpske paravojne formacije izvanbračna su, ali željena, tetošena djeca Udbe ili KOS-a. Tetošena sve dok se ne bi počela otimati kontroli, kao što će prva pokušati Srpska garda Đorđa Božovića. I zbog toga biti teško kažnjena.


Kako se u saveznoj Udbi vodila akcija likvidacije Stjepana Đurekovića, ponovimo insajderska svjedočenja. Koordinator operacije kodnoga naziva Dunav bio je Stanko Čolak, ondašnji specijalni savjetnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove Stane Dolanca. Potonji je pak u ime jugoslavenskoga državno-partijskoga vodstva Službi formalno i naredio likvidaciju Stjepana Đurekovića. No tko su bili egzekutori? Tko su bili Udbini killeri?

Srbogorski krimosi u službi Udbe

U izjavi beogradskome dnevniku Politika (1. studenoga 2005.) kontraobavještajac Božidar Spasić otkrio je da je nakon Dolančeve naredbe savezni SDB formirao tri akcijske grupe. Prvoj su pripadali on sam i njegovi suradnici u Beogradu (operacija Pismo, v. 4. poglavlje). Zadatak: na propagandno-dezinformacijskoj razini pripremiti teren za ubojstvo. Drugu, zagrebačku predvodio je Josip Perković. Zadatak: prikupiti podatke o životnim navikama označene mete. Treću skupinu sačinjavali su neposredni izvršitelji. Spasić je naveo njihova imena.

Do jednoga su to beogradski kriminalci: Željko Ražnatović - Arkan, Ranko Rubežić, Đorđe Božović - Giška, Darko Ašanin, Dragan Joksović - Joksa i Dragan Malešević - Tapi. Odmah treba napomenuti da su sva šestorica u međuvremenu ili ubijena ili umrla u čudnim okolnostima. Kao član Arkanove ekipe visoko je kotirao i Veselin Vukotić. Insajderi ga ne spominju kao sudionika Dunava, ali dovode ga u vezu s atentatima na druge emigrante – hrvatske, albanske, pa i srpske. Jedini je od svih apostrofiranih krimosa ostao živ do objave ovoga feljtona.

Prema raznim izvorima, poput austrijskoga istraživača i publicista Norberta Mappes-Niedieka, Udba se početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, kada su joj počeli presušivati crni fondovi, započela sustavno koristiti kriminalcima u specijalnim akcijama protiv emigracije. Veliki broj njih nastavio je služiti Udbi u doba raspada Jugoslavije, a i poslije: „Ovi gangsteri po nalogu države početkom devedesetih godina nisu prešućivali svoju kriminalnu pozadinu, nego su se, uz podršku beogradskog tiska, preobražavali u plemenite razbojnike po uzoru na Robin Hooda“. (Norbert Mappes-Niediek: Balkanska mafija; Durieux, Zagreb, 2004.)

U tom se kontekstu Mappes-Niediek uglavnom bavi srpskom zločinačkom scenom, ali poimence spominje i Zlatka Bagarića, sina hrvatskoga političkog iseljenika u Njemačkoj. Mladi Bagarić uključio se u rad emigrantskih organizacija, ali je s vremenom počeo pokazivati sve manje interesa za domoljubno pregalaštvo, a sve više se povezivati s pripadnicima jugo-podzemlja. Vrlo blisko surađivat će s poznatim beogradskim krimosom Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac, kojega se sumnjiči – premda je po ocu Šimi podrijetlom iz Nina pokraj Zadra – da je po nalogu Udbe sudjelovao u likvidacijama hrvatskih emigranata. 

Prema najnovijim istraživanjima, Bagariću prema planu hrvatske ('hrvatske') Udbe nije nakon raspada Jugoslavije bila namijenjena uloga ratnoga Robina Hooda, nego da zagrebačkome podzemlju – kojim su do tada vladali srpsko-udbaški klanovi – doda patriotski imidž. Bila je to važna zadaća u sklopu projekta neokomunističke nomenklature da u izmijenjenim društveno-političkim okolnostima, s jedne strane, preuzme potpuni nadzor i u kriminalnim sferama hrvatske tranzicije, ali i da se, s druge, krivica i za te negativnosti prebaci na nacionaliste, ekstremiste i emigrante.

Giškim večni rat

Potkraj 80-ih srpski i crnogorski krimosi vezani za jugoslavenske tajne službe uprežu se u velikosrpska ekspanzionistička kola: dobivaju zadatke iz domene specijalnoga rata. Arkan će, primjerice, ustrojiti Srpsku dobrovoljačku gardu po nalogu glavnoga srpskog bezbjednjaka Jovice Stanišića. Sve srpske paravojne formacije izvanbračna su, ali željena, tetošena djeca Udbe ili KOS-a. Tetošena sve dok se ne bi počela otimati kontroli, kao što će prva pokušati Srpska garda Đorđa Božovića. I zbog toga biti teško kažnjena.

Svi ti razni beli orlovi, šešeljevci, arkanovci, srpski gardisti, Dušani silni, borci kapetana Dragana imali su isti zadatak: činiti ono što ne smije regularna armija, koja se početkom srpske agresije pred svijetom još predstavlja kao narodno-jugoslavenska. Ispočetka su četnici, kako se često zbirno i pojednostavljeno nazivaju te formacije, naoružavali i podjarivali srpske civile; da bi poslije klali Hrvate i Bošnjake u sklopu programiranih psiholoških operacija zastrašivanja protivnika i slamanja otpora.

Đorđe Božović rođen je 15. rujna 1955. u Peći (Kosovo), podrijetlom Crnogorac iz bratstva Mićković (pleme Kuči), nadimak Giška dobio je još u djetinjstvu – jer je bio debeljuškast. S trinaest godina pobjegao je u Italiju i pridružio se bandi Ljube Zemunca. Budući da mu je otac – koji će i sam skončati u kriminalnome obračunu – dugo vremena radio u SAD-u, preko njega je stekao američko državljanstvo. Nakon povratka u Jugoslaviju prijavio se u beogradski boksački klub Radnički. Tu je usavršio borilačke vještine, ali i stekao daljnja poznanstva u podzemlju.

Giška je nakon ubojstva Stjepana Đurekovića odležao oko šest godina u njemačkome i talijanskome zatvoru zbog raznih pljački. Nakon izlaska na slobodu, potkraj osamdesetih ponovno se vraća u SFRJ. Iz toga vremena i datira njegovo objašnjenje zašto je surađivao s Udbom: „Mi smo tada bili tako idealistički trovani, misleći da radimo dobro za otadžbinu, a otadžbina se tada računala od Đevđelije do Triglava. Ne treba nikom zamerati šta je tada nešto učinio zaslepljen ljubavi prema otadžbini. (…) Izvinjenje se odnosi na srpsku emigraciju, drugim emigracijama nismo dužni nikakva izvinjenja, jer je među nama večni rat“.(Marko Lopušina: Ubice u ime države, Prometej, Novi Sad, 2012.)

Prema tvrdnji Lopušine, Božović je za Udbu počeo raditi nakon što se u Beču skumio i osnovao trgovinsko poduzeće Sloga s Branom Mičunovićem, bratom Ratka - šefa II. uprave crnogorske (republičke) Udbe u Titogradu (današnja Podgorica). A upravo je Ratko Mičunović ispočetka upravljao specijalnom grupom srbogorskih kriminalaca. I o njemu će svjedočiti šef II. uprave savezne Udbe u Beogradu Ivan Lasić - Gorankić: „Ja sam doživio Mičunovića kao čovjeka koji često dolazi u Beograd, koji isto tako ima neku grupu. Čak mi je i Stanko Čolak govorio: „Ima i on svoje pajdaše“. A on bi upotrebljavao izraz: „Gdje su moji momci, evo bio sam ti doš'o sinoć, navratio sam malo da vas pozdravim, da vidim, ostat ću dva-tri dana dok ja vidim svoje momke“. On ih je oslovljav'o: svoje momke. Sjećam se dobro jednog detalja kad je meni Ratko Mičunović rekao: „Stanko Čolak je častio bar duvanom što mi Crnogorci radimo poslove za vas Hercegovce, a ti nisi ništa, iako mi to radimo radi osvete našeg ambasadora“ (aludira na jugo-veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića, inače znamenitoga crnogorskog oznaša/udbaša, kojega su u Stockholmu 7. travnja 1971. smrtno ranili članovi hrvatske emigrantske organizacije Hrvatski narodni otpor Miro Barešić i Anđelko Brajović - op. a.). Ja sam iz toga izvukao zaključak da on jednostavno meni hoće da kaže, jer ja sam bio nov, ja sam bio načelnik uprave, on je počeo tu da navraća, da je on negdje već... Ne znam kako smo završili taj razgovor, ja sam se uzdržao, ali u nekoliko narednih dolazaka svaki put bi on ponešto na temu ovu govorio. Mene je nekoliko puta pitao: „Šta je više, što ste se vi smrzli, 'oćemo li radit' išta, ovi moji momci su nestrpljivi, njima se radi“. Ja sam tada otišao kod Stanka Čolaka i rek'o otprilike ovo - da je to meni čudno, nejasno, je li stvarno on to radi. Kaže Stanko: „Ima dobru ekipu“. (Okružni /Županijski/ sud u Zagrebu, Zapisnik o saslušanju svjedoka Ivana Lasića, 29. siječnja 1993.).

Arkan za Slobu, Giška za Vuka

U dogovoru s Vukom Draškovićem, Đorđe Božović je 4. lipnja 1991. osnovao Srpsku gardu kao paravojnu formaciju (stranačku miliciju) Srpskoga pokreta obnove i tako ušao u izravni konflikt s Miloševićevim režimom. Točno dva mjeseca kasnije, 4. kolovoza, ispred svoje kuće u Beogradu ubijen je glavni financijer Srpske garde Branislav Matić - Beli. Matića su - u jednoj od prvih sačekuša (zasjeda) po kojima će Srbija postati nadaleko poznata – izrešetala dvojica atentatora, ispalivši u unakrsnoj vatri 27 metaka iz automatskog oružja.
Matić je, kao i Giška, bio čuveni krimos, u trenutku ubojstva vlasnik nekoliko autootpada u kojima su se preprodavali ukradeni automobili i njihovi rezervni dijelovi. Kao i Giška, bio je suradnik Udbe. Sudjelovao je u specijalnim akcijama protiv albanskih emigranata, konkretno protiv Xhavita Halitija u prosincu 1989. u Švicarskoj: „Halitija nismo nameravali da ubijemo, već da ga upozorimo i da mu iskomplikujemo boravak u Cirihu. U Beogradu smo kod jednog majstora za popravljanje tehničkih uređaja napravili eksplozivnu napravu. U telefon smo smestili eksploziv, a daljinski upaljač stavili u slušalicu. Svaki atentator je nosio svoj deo - Beli Matić aparat, a njegov kompanjon slušalicu. (…) Lično sam mu (Matiću), u znak zahvalnosti, predao pasoš u ruke, jer je u Beogradu tada posedovanje isprava koje je izdala Služba bilo pitanje prestiža“. (Božidar Spasić: Dosije Spasić - Lasica koja govori; Knjiga-komerc, BG, 2000.)

Dan nakon Matićeva ubojstva policija je pokušala uhititi Gišku, ali joj je on pobjegao i nakon nekoliko dana krenuo sa Srpskom gardom na ličku bojišnicu. Pred polazak je izjavio: „Znam da će me ubiti. Neću da poginem u Beogradu, pa da posle pričaju kako je to zbog obračuna u podzemlju“. (Marko Lopušina: Ko je ko u Yu podzemlju, Zograf, Niš, 2001.).

I bio je u pravu. Na svoj 36. rođendan, 15. rujna 1991., poginuo je u napadu na Gospić. Premda ga je po službenoj inačici usmrtio hrvatski snajperist, smatra se da je od svojih dobio metak u leđa. Na Giškinu će sprovodu, 19. rujna u Beogradu, Vuk Drašković za Srpsku gardu ustvrditi da je vojska duše devojačke, ponašanja svešteničkog, a srca Obilića.

Inače, rojalist Drašković ne samo da je bio revni član Partije nego i osobni tajnik glavnoga inicijatora Đurekovićeva ubojstva Mike Špiljka dok je krajem 70-ih prošloga stoljeća predsjednikovao Savezom jugoslavenskih sindikata u Beogradu. Budući predsjednik SPO-a, kao provjereni društveno-politički radnik, bio je godinama i dopisnik Telegrafske agencije nove Jugoslavije (TANJUG) iz, Titu i Pokretu nesvrstanih toliko važne, Afrike.

Tapkaroš & čistač

Dragan Malešević zvani Tapi, rođen 1949. u Beogradu, podrijetlom iz crnogorskih hercegovačkih plemena (poput, primjerice, Vuka Karadžića). Kriminalom se počeo baviti u šestoj godini kada je ocu, uredniku željezničkoga glasila Lokomotiva i transport, ukrao novine i prodao ih u pola cijene u obližnjem kiosku. U četvrtome razredu osnovne škole shvatio je da je rođeni falsifikator kada je kolegi izradio lažnu liječničku potvrdu. Počeo je krivotvoriti razne ulaznice i vozne karte. Kad je završio osmoljetku, u policijskome mu je dosjeu već stajala kvalifikacija vješti tapkaroš. Tako je i stekao nadimak.

U prvoj polovici šezdesetih Tapi počinje trenirati razne borilačke vještine u Rvačkom klubu Radnički kod hrvačkoga šampiona i ujedno mafijaša Miroslava Čitakovića zvanog Čita ili Miško. Lopušina: „Čita je podigao oko 300 mladića, ali je, na žalost, ulica odnijela do početka 2001. godine živote 264 Čitinih mladića. To je bila cijena njihova života u podzemlju ili na ivici zakona“.(Marko Lopušina: Ubice u ime države, Prometej, Novi Sad, 2012.)

Tapi je nakon srednje škole otišao u inozemstvo. U Italiji, Francuskoj, Švicarskoj i Austriji razvio je biznis s falsificiranim voznim kartama. Paralelno, kao autodidakt, počeo je slikati. Upoznao je Arkana, Radu Ćaldovića - Ćentu, Ljubu Zemunca i ine srpske kriminalce u Europi. Spasić tvrdi da je Tapi, nakon što ga je zavrbovala Udba, u ekipi profesionalnih ubojica imao ulogu čistača, tj. bio je zadužen za uništavanje tragova poslije izvršenja zadatka.

Malešević se, kao uostalom i Arkan, vratio u Beograd nakon ubojstva Stjepana Đurekovića. Zajedno su otvorili diskoteku Amadeus, ali ubrzo su se razišli. Prema kasnijoj Tapijevoj izjavi, posljednji put vidjeli su se 1986. godine. U Jugoslaviji, boraveći u rodnome gradu i u vikendici u Rovinju diplomira ekonomiju i gradi iznimno uspješnu (i lukrativnu) slikarsku karijeru. Prestižni newyorški časopis Art News uvrstit će ga među sedam najboljih hiperrealista svijeta.

Unatoč svemu ili upravo zbog svegaTapi će i na turbulentnome prijelazu iz 80-ih u 90-e marljivo raditi za Udbu. Evo što je otkrio KOS-ov suradnik Radenko Radojčić (o operaciji Labrador i općenito djelovanju armijske kontraobavještajne službe u demokratskoj Hrvatskoj više u idućem poglavlju) u iskazu službenicima SZUP-a: „U kontaktima s nizom osoba u Beogradu ističem Sašu Pavlovića, slikara Tapija, Vanju Bulića iz „Duge“… Slikar Tapi, star oko 50 god. Suradnik SDB-a Srbije. Imao razgranat broj veza po cijelom svijetu. Inače, jedan od najvještijih falsifikatora u Europi. (…) Sam je kazivao da je suradnik SDB-a Srbije, da je početkom antibirokratske revolucije od SDB-a Srbije dobio zadatak da dezorganizira MUP Crne Gore, jer tamo ima niz poznanika. (…) Zasigurno radi razumijevanja procesa u Srbiji, potrebno je dotaći masoneriju, ali aspekt paramasonerije, jer se na političkoj sceni, a i u ukupnom odnosu u Srbiji, susreću pojedinci masonsko-paramasonske provijencije. (…) Taj proces biva intenziviran nakon 1985. kada masoni iz zemlje, napr. slikar Tapi, odvjetnik Branko Tapušković, direktor „Borbe“, Saša Pavlović, advokat Dragiša Vukašinović, hvataju veze s inozemnim masonima srpske provijencije“. (Služba za zaštitu ustavnog poretka, Zapisnik o Izjavi Radenka Radojčića, travanj 1994.)

Grandkomandera pogodio infarkt

Malešević je na opće zaprepaštenje javnosti uhićen 29. listopada 2002. u Beogradu pod sumnjom da je sudjelovao u likvidaciji srbijanskoga policijskog generala Boška Buhe, smaknutoga, spekulira se, zbog istrage koju je vodio protiv duhansko-švercerske mafije. Egzekucionu grupu predvodio je Željko Maksimović - Maki, Tapijev najbolji drug. Tijekom preslušavanja te iste večeri u policijskoj zgradi, prema službenoj inačici, Malešević je preminuo uslijed srčanog infarkta.
U čast iznenada preminulog Grandkomandera Vrhovnog saveta Srbije drevnog i prihvaćenog škotskog reda, Velika nacionalna loža Srbije formira novu ložu pod imenom Dragan Malešević Tapi.

 

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik