ISTAKNUTE VIJESTI

Ton Smerdel, Susreti s knjigama i piscima II. dio, Izdanje knjižare Josip Kratina, Zagreb, 1944.


Hrvatski književnik Ton Smerdel (1904.-1970.) je iznimna pojava u hrvatskoj kulturi 20. stoljeća. Bio je pjesnik, prevoditelj, esejist i književni kritičar, a ujedno i jedan od istaknutijih svjetskih latinskih pjesnika. Naravno, spada u skupinu sustavno prešućivanih i zanemarenih književnika, a nakon sloma hrvatske države 1945. povukao se i sam u zatišje. Izbor iz njegova pjesničkoga djela objavila je zagrebačka Naklada Jurčić 2007. pod nazivom „Izabrane pjesme latinske i hrvatske“, a pjesme mu je s latinskoga na hrvatski preveo Mato Marčinko.

Šira javnost se pak sa Smerdelovim esejističkim radom upoznala također 2007. kad je u nakladi Glasa Koncila objavljen izbor njegovih eseja u knjizi „Duh umjetnosti“. No kako je riječ o izboru i presjeku Smerdelova pjesničkoga i esejističkog djela, što zaslužuje znatno veću pozornost, zadržat ćemo se ipak na II. knjizi njegovih eseja „Susreta s knjigama i piscima“ (414 str.) u kojoj je perom, sa svojih moralno-estetskih stajališta pokušao narisati poetiku smaknutoga naraštaja hrvatskih književnika, koji su punu afirmaciju svoga stvaralaštva trebali doživjeti tek u godinama koje nikad nisu uspjeli dočekati. Smaknula ih je, ili gotovo zauvijek ušutkala u jeku stvaralačkoga zanosa zločinačka ruka jugoslavenskih komunista. Iz jednoga od završnih eseja u ovoj knjizi „Putovi hrvatske književnosti“ mogli bi se lako očitati i zločinački motivi masovnoga pomora hrvatskih intelektualaca u neposrednom poraću.

Smerdel je u epsko-etičkoj dimenziji stvaralaštva prvenstveno gledao „unutarnju vrijednost borbe cjelokupnoga naroda, koji oblikuje ideju državnosti u praktičnim izrazima“ pa u tom smislu ni književnik nije sebe mogao isključiti iz te elementarne borbe. Naime, književnik sebe ne može „odvojiti od zahtjeva poetizacije stvarnosti, koja mu se nameće i u kojoj je on stvaran čimbenik“. Slijepo oponašanje stranih uzora smatrao je nedostatkom izvornosti i samoniklosti umjetničkoga stvaranja, a književnu obradbu vlastite stvarnosti i njezinih problema, čija je tada glavna značajka bila borba za opstanak hrvatske države, smatrao je snažnom simbiozom svih narodnih izraza, a u umjetničkom stvaralaštvu i vraćanje nadahnuća narodnim izvorima. Naravno, takva književnost poslije sloma hrvatske državnosti nije imala budućnost, a još manju su prigodu za to imali njezini stvaratelji. Zato i jesu ciljano smaknuti pa se taj masovni zločin jugoslavenskih komunista nad hrvatskom intelektualnom elitom s punim pravom može nazvati intelektocidom, kojim se trebalo potpuno obezglaviti ostatke hrvatskoga naroda u zaposjednutoj Domovini.

Umjetničko stvaranje Smerdel je gledao kao borbu stvarnoga i duhovnog, u čijoj se možebitnoj sintezi ogledalo savršenstvo. S druge strane, kritika je osim subjektivne impresije trebala vidjeti tu borbu te ju potom znati rastumačiti, uočiti tvorčevu samoniklost i izvornost te značajke rada u stvaralačkom izričaju. Zbog svoje posebne uloge kritika je trebala uočiti jednako pozitivne kao i negativne strane djela kako bi i na taj način pomogla tvorcu. Zato je stilski odnjegovana kritika, uz spomenute značajke, zapravo još jedno novo stvaralaštvo. Prilazeći tako književnim djelima Smerdel je prepoznavao njihove trajne vrijednosti, a ujedno stvorio i ozbiljan esejistički opus, koji i danas plijeni svojom svježinom. Smeredela bi, s obzirom na eseje u ovoj knjizi, bilo krivo nazvati književnim kritičarom jer mu se prikazi, prosudbe i ocjene ne zadržavaju samo na užem književnom polju. Naime, dotiče se on filozofije i sociologije pa mu eseji imaju i šire kulturološko značenje. Kako je smatrao da je za poznavanje vlastite nacionalne književnosti potrebno, između ostaloga, proučavati i svjetsku književnost, u svojim se esejima o inozemnim auktorima, očituje ponovno kao hrvatski kritičar, što naravno ne umanjuje vrijednost prosuđivana djela. Zapažen prostor u ovoj knjizi posvećen je svjetskim djelima nadahnutim kršćanskom idejom, nu ta povezanost kritičara Smerdela ne će smetati u vrijednosnoj prosudbi nekršćanskih djela, ako ta djela zadovoljavaju kriterije njegova estetskoga sklada. Poglavlje „Hrvatski pisci i njihove knjige“ razdijelio je na prozu i liriku.

Zahvaljujući Smerdelu i nekolicini drugih kritičara nije nam u zaborav pao znatan dio imena nacionalne književnosti, njihova percepcija u književnoj i kritičkoj javnosti. Pisao je o Halerovim esejima te ih u skladu s pravilima Croceove estetike ocijenio vrijednim doprinosom hrvatskoj kritici. Romanopiscu Antunu Matasoviću je istaknuo etičke vrijednosti djela i upozorio na pripovjedačke nedostatke. Prepoznao je psihološku dimenziju romana Zvonimira Remete, pisao o novelama Ante Deana i upozorio na vrijednosti proze Olinka Delorka. Kao pripovjedački nedostatak istaknuo je fragmentarnost Zdenke Jušić Seunik, ali i njezine mogućnosti u lirskim meditacijama. Podsjetio je i na pripovjedačko umijeće Side Košutić s njezinim unutarnjim simbolizmom. Milković je u svojoj „Tamnici“, smatrao je Smerdel, od naoko niza nevažnih događaja uspio stvarati umjetničke ulomke, no čestim ponavljanjem razbijao je skladan ugođaj kod čitatelja. Pronašao je i lirske vrijednost u proznom djelu Marka Čovića te upozorio na bliskost Ivana Triplata (Krug) te Softe i Sekulića.

Stilski dotjeranim esejom ušao je i u problem filozofiranja Stjepana Zimmermanna te istaknuo prozne i esejističke vrijednosti Milana Begovića i Drage Ćepulića. Dotaknuo se preko Ćire Truhelke i bosanskohercegovačkoga hrvatstva te iznimno dobrom ocijenio Glavaševu knjigu o Jakši Čedomilu. Pisao je i o romanima Rajmunda Kuparea te proznim djelima Mile Budaka, Ahmeda Muradbegovića, Alije Nametka, Ive Andrića, Antuna Bonifačića i drugih. U poglavlju o lirici pisao je o Stjepanu Jakševcu, Sidi Košutić, Franji Alfireviću, Nikoli Šopu, Gustavu Krklecu, Josipu Tursanu, Vinku Kosu, Branku Boraniću, Kruni Quinu, Nadi Kesterčanek, Branku Klariću, Luki Puljizu i Cviti Škarpe. Obuhvativši aktualnu produkciju Smerdel je otkrio poetiku umorena i ušutkana naraštaja hrvatskih književnika.


Mate Kovačević