Logo

Prvi konkretni, pisani dokazi o sudjelovanju Josipa Broza Tita u odlukama o likvidacijama protivnika jugoslavenskog komunističkog režima vezani uz Akciju Fenix 72. Titova reakcija na vijest da su hrvatski gerilci upali u Jugoslaviju, bila je žestoka


Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (u daljnjem tekstu: Komsija) donijela je 28. travnja 1992. odluku o osnivanju Vijeća za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava u inozemstvu (u daljnjem tekstu: Vijeće). U Vijeće su imenovani Gordana Turić kao predsjednica, Vice Vukojević, kao član, i Bože Vukušić kao tajnik. Vijeće je radilo sukladno odredbi članka 8. Poslovnika Komisije kojim je propisano: 'Vijeće u svom djelokrugu na temelju dokumenata, svjedočanstava i na drugi pogodan način utvrđuje povijesnu istinu o stvarnom broju žrtava, o okolnostima i mjestu stradanja...' te da sukladno posebnom naputku treba 'istražiti i utvrditi stvarni broj smrtno stradalih osoba - žrtava komunističkog sustava u inozemstvu, a osobito u razdoblju od 1953. do 1990., kao i utvrditi stanje njihovih grobova i poduzeti potrebne mjere za njihovo dostojno obilježavanje i eventualni prijenos posmrtnih ostataka u domovinu'.

Članovi Vijeća su, među ostalim, u suradnji s drugim državnim tijelima RH, pripremili i obavili brojne razgovore s nekadašnjim rukovoditeljima i djelatnicima jugoslavenskih tajnih službi. Ovi razgovori bili su vrlo koristan izvor saznanja općenito o tehnologiji rada jugoslavenskih tajnih službi, ali i konkretnih podataka za pojedine slučajeve likvidacije hrvatskih emigranata. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu jugoslavenskih tajnih službi 'ofanzivnim akcijama' ili 'specijalnim zadacima'. U proceduru obavještajnog izviđanja, planiranja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe - Udba/SDS, KOS i SID. Nakon političke odluke, odnosno odobrenja, za organizaciju tih akcija bila je nadležna Druga uprava SSSUP-a, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih središta i regionalnih centara SDS-a.

UDBA - POLITIČKA POLICIJA

Izjave svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosansko-hercegovačke i savezne Službe državne sigurnosti potvrđuju ostala saznanja da Udba/SDS nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i saveza. Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je Služba državne sigurnosti bila politička policija, odnosno u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista. Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Dugogodišnji šef (od 1972. do 1989.) osječkog centra SDS-a Dragoljub Krnić decidirano je izjavio da Udba nije smjela ništa poduzeti bez odobrenja političkog vrha:

'Služba državne sigurnosti, to je bila politička policija. Ona je bila u funkciji politike i CK. Prema tome, nije se smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ukoliko bi time narušavala neki interes politike. Nije se moglo ići mimo zvanične politike, bez obzira kakva je bila, pogrešna ili ispravna. Služba je bila samo izvršilac. Netko je u CK pratio školstvo, neko ovo, neko ono, a netko je pratio Službu... 'Specijalne akcije' su išle sa što manje ljudi, ali su morale biti pokrivene. Iza njih je morao stajati politički vrh, ili savezni ili republički' (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu - Dragoljub Krnić, sažetak razgovora, Zagreb, 15. lipnja 1999.).

Potvrde tih navoda mogu se naći i u zasad jedinoj, kako je u javnosti predstavljena, znanstveno utemeljenoj knjizi o Vladimiru Bakariću, višedesetljetnom prvom čovjeku hrvatskih komunista (Titovoj desnoj ruci u Hrvatskoj) i dugogodišnjem predsjedniku Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U poglavlju pod naslovom U sustavu državne sigurnosti tako piše:

'Predsjedništvo SFRJ osnovalo je 8. lipnja 1974. Savjet za državnu bezbjednost, tijelo koje je nadziralo jugoslavenski sustav sigurnosti. (...) Do proljeća sljedeće, 1975. godine, Savjet je dobio novo ime - Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, a Predsjednik Republike, Predsjedništvo SFRJ i SIV odlučili su pojačati i definirati njegove ovlasti. Na sjednici Predsjedništva SFRJ, 8. travnja 1975., raspravljalo se o prijedlogu odluke - koju bi donijela sva tri spomenuta organa zajedno - prema kojoj bi Savjet, osim 'usmeravanja rada organa bezbednosti', obavljao 'usklađivanje pojedinih mera i akcija bezbednosti za koje Savet oceni da su od posebnog značaja za bezbednost zemlje, (...) obavještajne i kontraobavještajne aktivnosti organa bezbednosti prema inostranstvu' (Dino Mujadžević: Bakarić - politička biografija, Hrvatski institut za povijest - Podružnica Slavonski Brod, Zagreb, 2011.).

No, prije osnivanja Savjeta za državnu bezbjednost o kojem se govori u knjizi o Bakariću, postojao je Savjet za poslove državne bezbjednosti pri Predsjedništvu SFRJ. Iz zapisnika sa sjednica tog Savjeta potpuno je vidljivo da je tadašnji državni i partijski vrh smatrao Udbu političkom policijom u funkciji partije, tj. SKJ. Primjerice, na prvoj sjednici tog savjeta 21. ožujka 1972., održanoj na Brijunima pod predsjedanjem Josipa Broza Tita, kojoj su nazočni bili predsjednik savezne skupštine Milajko Todorović, predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, savezni sekretari za narodnu odbranu, inostrane poslove i unutrašnje poslove Nikola Ljubičić, Mirko Tepavaci Luka Banović, te sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Stane Dolanc, govoreći o odnosu partije prema problematici državne sigurnosti ovaj posljednji je doslovno rekao:

'Po mom mišljenju ne može danas biti u državnoj bezbednosti čovek koji nije član Saveza komunista. Mi to javno nećemo reći, odnosno ne možemo reći, ali mislim da treba da smo toga potpuno svesni. Inače ćemo, drugovi, imati u vrlo kratkom roku istu situaciju u sudovim i tužilaštvu. Mislim da su to najdelikatnije stvari razvitka našega društva i mislim da mi u kadrovskoj politici u organima bezbednosti moramo posvetiti maksimalnu pažnju' (Magnetofonski snimak sa sednice Saveta za poslove državne bezbednosti, 21. ožujka 1972., str. 40).

TITO NALAŽE SPECIJALNE AKCIJE

Prvi konkretni, pisani dokazi o sudjelovanju Josipa Broza Tita u odlukama o likvidacijama protivnika jugoslavenskog komunističkog režima vezani uz Akciju Fenix 72. Titova reakcija na vijest da su hrvatski gerilci upali u Jugoslaviju, bila je žestoka. On je naredio da se na njih krene 'svim snagama' te je u tu svrhu zadao prvo usmenu, a potom i pisanu zapovijed u vidu Direktive, u kojoj je među ostalim rečeno:

'Predsjednik Republike i Vrhovni komandant oružanih snaga SFRJ je 21. srpnja 1972. izdao Direktivu (na osnovi svojih ustavnih ovlaštenja /Amandman XXXVII točka 6 pod 1/) kojom su utvrđeni novi elementi pripremnih mjera za obranu zemlje od djelovanja snaga i metoda 'speci­jalnog rata'. Odluku o donošenju Direktive i njenu osnovnu zamisao Predsjednik Republike je priopćio na II. sjednici Savjeta Predsjedništva SFRJ za poslove državne sigurnosti od 13. srpnja 1972., koju je Savjet podržao i dalje razradio' (Izvještaj o sprovođenju direktive Predsjednika Republike i Vrhovnog komandanta oružanih snaga SFRJ i zaključaka 13. sjednice predsjedništva SFRJ, Beograd, rujan 1972.).

Prije cjelovite Direktive u pisanom obliku, Tito je izdao razne pojedinačne, usmene i pisane zapovijedi u njenu duhu. A u samoj Direktivi, koju je Tito potpisao na Brijunima. 21. srpnja 1972., pod točkom 11., odredio je svog osobnog savjetnika, generala Ivana Miškovića Brka, za koordinatora aktivnosti sigurnosno-obavještajnih službi SFRJ u nadziranju njenog izvršenja. Mišković je Direktivu, u ime Komisije za usklađivanje rada organa koji vrše poslove DB, razaslao iz Beograda 6. kolovoza 1972. Prije nego što su svi kojima je poslana Direktiva podnijeli izvješće o njenom izvršenju, održana je 13. sjednica Predsjedništva SFRJ, 19. rujna 1972. u Beogradu. Sjednici su, pored svih članova Predsjedništva SFRJ, nazočni bili i: predsjednik Savezne skupština Mijalko Todorović, predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, predsjednik SKSSRNJ Veljko Milatović, predsjednik Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije Dušan Petrović, savezni ministri obrane, unutarnjih i vanjskih poslova Nikola Ljubičić, Mirko Tepavac i Luka Banović, te sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Stane Dolanc.

Sjednicom je osobno predsjedao Tito i nakon njegove uvodne riječi, izvješće je podnio general Mišković koji je među ostalim rekao: 'Službe unutrašnjih poslova preduzimaju i veoma konkretne mere u suprostavljanju neprijateljskoj delatnosti prema SFRJ. Razbijene su - pored ubačene - još četiri diverzantsko-terorističke grupe, a prate se i pripreme oko najave novih grupa o čemu će verovatno nešto više reči savezni sekretar za unutrašnje poslove' (Magnetofonski snimak sa 13. sednice Predsjedništva SFRJ, Beograd, 19. rujna 1992.). Kao što je poznato, dvije grupe bile su spriječene na način da su u inozemstvu oteti i likvidirani njihovi organizatori: 3. srpnja 1972. u ranim jutarnjim satima otet je Stjepan Crnogorac u Salzburgu, doveden u Sloveniju, ispitivan i likvidiran; 24. kolovoza 1972. u večernjim satima ubijen je Stjepan Ševo, zajedno sa suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie, u talijanskom gradiću San Dona di Piave kod Venecije.

Savezni ministar policije Luka Banović naglasio je da se za uspjehe treba zahvaliti upravo Titovoj Direktivi. Banović: 'Ja mogu da kažem da je Direktiva, i sve ono što je uoči nje i posle nje urađeno iz političkih rukovodstava, stvorilo veoma povoljnu atmosferu da mi možemo da radimo...'. Iz raspoložive dokumentacije, točnije iz jednog izvješća slovenskog ministra unutarnjih poslova Marjana Orožena, nedvojbeno proizlazi da je slovenska Služba državne varnosti, sukladno Titovoj Direktivi, započela nekoliko 'specijalnih akcija' (Poročilo o ukrepih v zvezi z realizacijo "Direktive" Predsednika Republike v Socialistični Republiki Sloveniji, Republiški sekreteriat zaa notarnje zadeve, Ljubljana, 12. rujna 1972.). Jedna od njih, o kojoj je sačuvana cjelokupna dokumentacija, nazvana je 'Duet 2'. Pod tim nazivom je pripremana otmica Stjepana Crnogorca, dok je sam čin otmice imao kodno ime "Pero", vjerojatno prema Crnogorčevom pseudonimu "Petar" u HRB-u (Arhiv Republike Slovenije, Republiški sekretariat za notarnje zadeve SRS, Akcije Raduša, Venera i Duet, signatura AS 1931, tehnične enote 1160 i 1161).

TITO, CK SKJ I LIKVIDACIJE

Nakon Banovića, u raspravi na prije navedenoj 13. sjednici Predsjedništva SFRJ, ponovno se za riječ javio Tito: 'Ja bih hteo ovde sada da jednu stvar da postavim, a to je suđenje nekima koje smo uhvatili iz grupe devetnaestorice. Sada je najbolje vreme, da ih stavimo pred sud, trojicu koliko ih tamo ima ne znam... Oni koji su mrtvi su mrtvi, a onima koji su ostali živi, njima ćemo suditi kako treba i zna se kakav treba da bude rezultat toga'. Član Predsjedništva SFRJ iz Makedonije Lazar Koliševski tražio je pojašnjenja vezana uz taj Titov prijedlog. Koliševski: 'Što se tiče suđenja, prvi put čujem na ovoj sednici da ima i živih. Nisam o tome bio informisan. Ali, javnost je, a ja sam, eto, dio te javnosti, je obaveštena da su likvidirani svi i data su pojedinačno sva imena ubijenih...'. Koliševskom je odgovor dao član Predsjedništva SFRJ iz BiH Hamdija Pozderac: 'Htio bih da odgovorim na pitanje, koje je drug Koliševski postavio - kako će se sada suditi ljudima, kada je javljeno da su svi poginuli? U saopćenju je samo rečeno da je grupa likvidirana i ko je u grupi, a nije rečeno ko je ubijen, a ko je živ uhvaćen'.

Međutim, kao što je poznato, pred sud su izvedena četvorica feniksovaca, a ne samo trojica kako je Tito predložio. Nakon što je svu četvoricu - Đuru Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludviga Pavlovića, prema zapisnicima o saslušanju od 11. studenoga 1972. ispitao vojno istražni sudac, tada potpukovnik JNA Ivan Fumić, oni su - sukladno Titovoj instrukciji 'zna se kakav treba da bude rezultat toga' - izvedeni pred Vojni sud u Sarajevu i 21. prosinca 1972. osuđeni na smrt. Prva trojica su strijeljana, dok je Ludvig Pavlović pomilovan na kaznu dvadesetogodišnje robije.

Međutim, prema supertajnoj 'Analizi akcije 'Raduša 72' sastavljenoj 1973. (bez preciznijeg datuma!) od Prve uprave Generalštaba JNA SSNO-a u Beogradu, koju je uz dopis od 2. srpnja 1973. predsjednicima republičkih vlada dostavio tadašnji načelnik GŠ JNA general-pukovnik Stane Potočar, živo je bilo zarobljeno još nekoliko pripadnika Skupine Feniks 72. Na kraju tog elaborata, u poglavlju 'Osnovni podaci o toku akcije 'Raduša', navedena su imena zarobljenih, kao i točno vrijeme, mjesto i okolnosti njihova zarobljavanja. Oni su, dakle očigledno prema Titovim pisanim i usmenim instrukcijama-direktivama, s kojima su bili upoznati svi članovi predsjedništva SFRJ i najvažniji članovi savezne vlade, koji su ujedno svi pripadali i najvišem partijskom tijelu - CK SKJ, likvidirani bez suđenja.


Bože Vukušić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.