Logo

Bio je to politički skup kao i stotine drugih te izborne godine. Političari i kandidati razletjeli su se uzduž i poprijeko Hrvatske ne bi li narodu još jednom prodali maglu o napretku, boljoj budućnosti, poštenju, redu, radu i vladavini prava. Standardni politički folklor na kakav smo već navikli od groteskne hrvatske političke scene.


Red ljigavosti, red lažljivaca pa opet red samouvjerenih mesija i na kraju karneval koji se povlači na pričuvni položaj sve do nekog novog izbornog ciklusa. Ni skup SDP-a u Rijeci nije odudarao od standardnog političkog folklora, sve do trenutka kada se glavana zvijezda te priredbe i večeri, SDP-ov kandidat za predsjednika RH Ivo Josipović, nije uspeo za govornicu i prisegnuo pred drugovima kako će se Hrvatska ponovno crvenjeti. Zlokobni zavjet pred stranačkim istomišljenicima uskoro će na svojoj  koži osjetiti cijeli narod.

U povijesti su pojedine epohe obilježile upravo izjave aktera političkih zbivanja. Te izjave, kao primjerice Churchillova izjava o željeznoj zavjesi od Baltika do Jadrana koja je nagovijestila Hladni rat, postati će sinonim za pojedina razdoblja svjetske i nacionalne povijesti. Sasvim sigurno možemo potvrditi kako će i Josipovićeva izjava o crvenoj Hrvatskoj biti sinonim za sve ono što se događala u hrvatskoj nakon što je izgovorena u Rijeci.

Josipovićeva izjava bila je svojevrstan poziv na otvoreni kulturni, svjetonazorski i vjerski rat u Hrvatskoj.Bio je to poziv na  revidiranje povijesti, jezika, pisma, odnosa države sa Crkvom, braniteljima i ostalim društvenim skupinama. Nakon tog poziva ništa više nije smjelo biti isto u Lijepoj našoj.

Kao vjerni sljedbenik politike Stipe Mesića, Josipović će uglavnom ostaviti Mesićeve savjetnike na Pantovčaku, poput Saše Perkovića, ali će dovesti ponekog vlastitog poput Deana Jovića. Vjerne i „nepristrane“ analitičare koji su ga sa malih ekrana uzdizali do visova Olimpa, poput Goldsteina i Grubiše, Josipović je kao nagradu razaslao po udobnim veleposlaničkim foteljama. Ipak ostavio je i nekoliko „vrsnih“ savjetnika kući, tako je mali Ivo otputovao za veleposlanika u Pariz, ali je tata Slavko ostao savjetovati tek izabranog premijera Milanovića kako bi bilo dobro ukinuti pokroviteljstvo nad komemoracijom kojom se obilježava tragedija hrvatskog naroda na Bleiburgu. Govorom o partizanskoj kapi mira i ljubavi te o ustaškoj zmiji u srcima mnogih Hrvata Josipović je ostao dosljedan politici svog prethodnika Stipe Mesića.

Ipak, Josipović je u nekim stvarima nadmašio svog prethodnika Stipu Mesića. Na polju ne kritičkog odnosa sa susjednom Srbijom Josipović je nadmašio čak sve svoje dotadašnje poteze. Odnos Josipovića prema hrvatskoj žrtvi u Domovinskom ratu najbolje simbolizira dolazak Borisa Tadića u Vukovar. Fotografija na kojoj Tadić i Josipović polažu vijenac na Ovčari dok im majke i supruge stradalih stoje okrenute leđima prikazuje svu bešćutnost Josipovićeve politike. Ne treba posebno napominjati kako Tadić prilikom posjeta Vukovaru nije dao bezuvjetnu ispriku za srbijanske zločine, a nije vratio ni opljačkana kulturna dobra niti dokumentaciju iz vukovarske bolnice. Poboljšanje međudržavnih odnosa između Hrvatske i Srbije, kao reklama pred međunarodnom zajednicom, za Josipovića je bilo važnije od dostojanstva države, skrbi za žrtvu naroda i uspomene na Domovinski rat i žrtvu Vukovara. Kako Hrvatska nema državnika na Pantovčaku već činovnika određenih interesnih krugova iz međunarodne zajednice vidjelo se i prilikom nedavnog posjeta Josipovića deklariranom četničkom vojvodi i aktualnom predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću. Vjerujem kako je svakom samosvjesnom Hrvatu bilo neugodno slušati kako četnički vojvoda koji je žario i palio po slavonskim ratištima drži poduku predsjedniku RH o pravima Srba u Hravtskoj. Istodobno, Josipović koji bi trebao braniti dignitet naroda i države, prešućuje Nikoliću iznijeti podatke o broju protjeranih Hrvata iz Vojvodine i Srbije te o općenito o položaju Hrvata u susjednoj Srbiji.

Jednom prilikom je Milovan Đilas izjavio- „da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti“, misleći pritom na stradanja Hrvata na Križnom putu. Đilasovu izjavu možemo primijeniti i na Josipovićevu politiku prema Srbiji. Doslovan prijevod bio bi kako bi bratstvo i jedinstvo ponovno zaživjelo hrvatsko sjećanje mora umrijeti. Sve je to posljedica politike crvene Hrvatske.

Dugačak je i niz Josipovićevih poteza protiv konzervativne, tradicionalne i katoličke većine u državi. Kao predsjednik države, odnosno svih građana,  Josipović može izraziti svoj stav o pojedinom svjetonazorskom pitanju, ali mu funkcija predsjednika brani direktno sudjelovanje u kampanjama. Međutim, Josipovića funkcija predsjednika nije spriječila da aktivno zastupa homoseksualne i transrodne stavove u društvu.

Kako se približavaju predsjednički izbori tako se i povećava Josipovićeva nervoza i strah kako će se narod prisjetiti njegovih poteza iz prvog predsjedničkog mandata. Još veći strah na Pantovčaku vlada od raznih Jovanovića, Matića, Opačićki, Ostojića i Milanovića. Oni, kao djeca pokliča Opet će se Hrvatska crvenjeti sada postaju neželjena djeca. Najbolje bi ih bilo skloniti od očiju javnosti dok ne završe izbori ili ih zaključati u neki mračni podrum, ali djeca su se toliko zaigrala da su nadmašila i oca koji bi ih se najradije odrekao na sudu. Međutim, Josipović ima jedan ozbiljan problem, Hrvatsko sjećanje nije umrlo, još se sjećamo tko je otac čudovišta koje je opustošilo Hrvatsku.

 

Željko Primorac

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.