ISTAKNUTE VIJESTI

Pištolj Mire Barešića, kažu, nalazi se u Beogradu. Navodno, nitko ga ne traži. Što će zemlji koja je ponosno ušla u najjači vojni savez od postanka svijeta jedan pištolj!?

Najmoćnija i najsofisticiranija oružja svijeta sada su naša. Dobro, dijelom naša, to jest u rukama naših moćnih saveznika, a mi sjedimo za stolom za kojim se odlučuje. Mi širimo demokraciju, bratstvo i mir od brdovitog Afganistana do pješčane Libije.

Nitko se nije previše trsio oko detalja Barešićeve smrti. Ta on je ionako za smrt predodređen bio. Pravo je čudo da je preživio i toliko koliko je preživio u ludoj jurnjavi sa smrću diljem Europe i svijeta. S pištoljem uperenim ''zemlju samoupravnog socijalizma'', zadnju slamku spasa olinjalih salonskih ljevičara. Pištoljem koji puca. I srcem koje prastaru pjesmu slobode bunca.

{gallery}povijest/osobe/miro_baresic{/gallery}

U narodnoj epici za junake se lijeva poseban metak, najčešće srebrn. I Barešićev metak je bio dugo pripravljan. Na zatvorenim sastancima komiteta, u krčmama sa sumnjivom klijentelom, na ponoćnim susretima, šifriranim porukama, tajnim dojavama i javnim prokazivanjem. Obletjelo je to zrno za njim kuglu zemaljsku ne mogavši ga sustići. Pa ga dočekalo u vrtači nedaleko od rodnog mjesta. Kojem se svi kad-tad vraćamo. Smrt u zavičaju miriše na pelin i smilje, šapuće glasom vile nagorkinje.

A u zemlji Hrvatskoj pamet niče rijetko, bogatstvo još rjeđe, mir nikada – no junaštva nikad nije manjkalo, a izdajstva pogotovo. I tuđinske kaštige. Znaju to Ivo Senjanin, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik, Šimić Andrijica, Jure Francetić i Andrija Hebrang, Dario Kordić, Gotovina i Markač, Merčep i Glavaš … Đuro Brodarac možda baš i ne spada u tu kategoriju, ali bio je na čelu obrane Siska pa ga, eto, kaštiga stiže po službenoj dužnosti.

Hoće li itko ostati? – zdvojno se pita pričalac priče o pištolju Mire Barešića. Kad smo preplivavali Savu, sačuvao sam i ranac, i pištolj, i streljivo – kaže. General se čudi zašto barem nešto nisam odbacio da lakše plivam jer drugu obalu drže naši. Tko zna što nas čeka na drugoj obali, ne da se naš pripovjedač. Svi, svi ćemo doći na red ako se ovako nastavi, vraća se opet u sadašnjost. Gotovina, Norac, Glavaš, Markač, Merčep … Uistinu, tko zna što nas čeka na simboličnoj drugoj obali. Zapravo, znamo, samo ne želimo sebi samima priznati da i drugu obalu drže njihovi!

 

U ratu je bilo lako, postojali smo mi i oni, a vrijeme je stalo u svjetlom vječne slave okupanoj sadašnjosti, bili smo besmrtni i ne pobjedivi. U miru ništa nije crno ili bijelo, sve je nekako sivo, u našem oružju su ćorci, a vrijeme nas ubija … Čini se kao da ništa ne moraju ni činiti. Samo sjediti uz obalu rijeke i čekati. I u Barešićevu pištolju su, kažu, bili ćorci. Ali može li se ''četnicima'' vjerovati? Može li se ikome vjerovati? Sve za EU, sve za ništa?

Puška koju je koristio Geronima postigla je na aukciji 2007. cijenu od 100 000 dolara, dvocijevka Wyatta Earpa 65 000 dolara, Custerova sablja 20 315 dolara. Naravno, u Americi. Jer gdje bi drugdje američko oružje imalo simboličku vrijednost nego u Americi!? Može li se uopće zamisliti da, recimo, Srbi ne bi zatražili sablju Crnog Đorđa ili pištolj Gavrila Principa da se kojim slučajem nalaze u Zagrebu!?

Pištolj Mire Barešića, kažu, nalazi se u Beogradu. Navodno, nitko ga ne traži. Gdje je srce blaženog Alojzija Stepinca još se ne zna. A gdje će nam duša, ako je još imamo, možda je bolje i ne znati.

 

Damir Pešorda