ISTAKNUTE VIJESTI

Hans-Dietrich Genscher je kao ministar vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke odigrao jednu od ključnih uloga u procesu priznanja Slovenije i Hrvatske. Za Deutsche Welle se prisjeća događaja iz 1991.

DW: Gospodine Genscher, u nekim selima i gradovima postoje Genscherove ulice ili trgovi. Na Braču je čak izbila svađa između stanovnika oko pitanja koja je Genscherova bista ljepša - ona mramorna ili ona brončana? Jeste li ponosni na ovako veliku pozornost?

U tome vidim u svakom slučaju priznanje za stav koji je svojevremeno zauzela Njemačka. Jer odluke koje su tada morale biti donesene nisu bile lake.

DW: Kakvi su bili odnosi između Njemačke i Jugoslavije u vrijeme kada ste Vi bili ministar vanjskih poslova?

Ja sam bio mišljenja da treba sve učiniti kako bi se Jugoslavija održala. Mi smo, kao Nijemci, imali posebno tijesne veze. Jedan od razloga za to je da je puno Jugoslavena, prije svega Slovenaca i Hrvata, radilo u Njemačkoj. A s druge strane, Jugoslavija je bila zemlja u koju su Nijemci odlazili na odmor. Znači, mi smo se u vremenima nakon Drugog svjetskog rata i strašnih događaja tijekom njega međusobno bolje upoznali. I iz toga je izrastao jedan vrlo prijateljski odnos. Njemačka vanjska politika je osim toga Jugoslaviju vidjela kao čimbenik neovisnosti. Sudjelovanje jedne europske zemlje u antikolonijalističkom pokretu Nesvrstanih je bilo vrlo važno. To je bio dokaz da se ne radi o jednom antieuropskom, nego samo antikolonijalističkom pokretu. S obzirom na sve to Jugoslavija je u našoj politici imala poseban položaj i mi smo se i u Europskoj zajednici zalagali za sve tješnju suradnju s tom zemljom.

DW: Vi ste ušli u povijest kao najveći zagovornik hrvatske i slovenske težnje za neovisnošću. Početkom 1991. ste se, međutim, još nadali da će se Jugoslavija održati. Što Vas je točno odvratilo od te ideje?

Postajalo je sve jasnije da Milošević polaže pravo na vlast. Jugoslavija (pod Titom) je htjela očuvati svoju neovisnost od Sovjetskog Saveza. Ali nakon što su u Sovjetskom Savezu reformatori, pritom mislim na Gorbačova i Ševardnacea, preuzeli vlast, nestao je i ovaj razlog za jedinstvo u Jugoslaviji. Mi smo vidjeli ozbiljne naznake velikosrpskih težnji. Govor na Kosovskom polju je odigrao veliku ulogu. Prekid rotiranja u Predsjedništvu Jugoslavije i ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine pokazali su da je Milošević želio jednu drukčiju Jugoslaviju, naime, Jugoslaviju kojom će dominirati Srbija. To nam je pomoglo da shvatimo da hrvatske i slovenske težnje za neovisnošću imaju svoje razloge.

DW: Mislite li da je ranije internacionaliziranje problema, odnosno priznanje Hrvatske i Slovenije, moglo spriječiti ulazak jugoslavenske vojske u Dubrovnik i Vukovar?

Vjerujem da je odlučniji stav međunarodne zajednice možda mogao spriječiti ili barem ublažiti razvoj događaja kakav smo kasnije doživjeli. Mi smo u Europskoj zajednici tada stalno iznova raspravljali o ovim pitanjima. Angažirana je Badinter-Herzogova komisija koja je trebala definirati preduvjete za priznanje neovisnih država. To pokazuje da pitanje neovisnosti nije bilo nešto što je bilo samo u glavi Nijemaca, već da smo se i unutar Europske zajednice vrlo ozbiljno time bavili i već postavljali pravila kako bi se mogla priznati ovakva neovisnost. Druga polovica 1991. godine je pokazala da je Milošević vodio razgovore s kojima je kupovao vrijeme, sa svima koji su to htjeli, ali da na kraju on sam nije htio Jugoslaviju koja bi odgovarala temeljnoj ideji federacije.

DW: Njemačkoj se uvijek iznova predbacuje solo-akcija. Njemačka je priznala Hrvatsku 23. prosinca 1991, a onda 15. siječnja 1992, skupa s drugim članicama Europske zajednice, i uspostavila diplomatske odnose. Je li se tu radilo o solo-akciji?

U Europskoj zajednici smo 17. prosinca imali sjednicu. Na njoj je zaključeno da se Hrvatsku i Sloveniju prizna kao neovisne države i da odluka stupi na snagu 15. siječnja 1992. Na toj sjednici sam rekao da ćemo se toga, naravno, držati i da nećemo učiniti niti jedan korak bez odluke Europske zajednice. I glede toga smo se korektno držali te odluke. Odluku o međunarodnom priznanju smo donijeli 23. prosinca, ali ona je na snagu stupila 15. siječnja 1992. Toga dana su i sve druge članice Europske zajednice priznale obje te države. Njemačka je od početka rekla da neće činiti nikakve solo-akcije. A odluka je, kako rekoh, donesena jednoglasno. I ona je donijela mir. Jer, Milošević je, kao rezultat internacionalizacije sukoba, početkom siječnja 1992. proglasio kraj rata - rata koji je on započeo u obje te republike. To znači da se radilo o odluci koja je donijela mir.

DW: Iako je odluka donesena jednoglasno, nisu svi jednako bili oduševljeni priznanjem Hrvatske i Slovenije. Neki su htjeli još neko vrijeme čekati.

Da, to je uvijek tako u nekoj zajednici da je jedan više za neku odluku nego drugi. Ali, presudno je da je donesena jednoglasna odluka i da to nije bila nikakva solo-akcija.

DW: Jesu li prilikom priznanja Hrvatske i Slovenije brige oko Bosne dospjele u pozadinu? Zar se nije moglo naslutiti što će se kasnije dogoditi u Bosni?

Rat koji se odvijao u Sloveniji i Hrvatskoj pokazao je da je Bosna „bure baruta". Nastavak rata protiv Slovenije i Hrvatske bez sumnje bi bio vjerojatno još ranije doveo do izbijanja rata u Bosni.

DW: Zašto onda nije odmah priznata neovisnost Bosne?

Tamošnji razvitak još nije bio odmakao toliko daleko. A ja sam bio uvjeren da je bilo važno najprije se koncentrirati na Sloveniju i na Hrvatsku, jer tamo se vodio rat.

DW: Badinter-Herzogova komisija je utvrdila da je i Makedonija ispunjavala uvjete za priznanje. Zašto Makedonija nije priznata u istom trenutku kao Hrvatska i Slovenija?

Na sjednici od 17. prosinca ni jedna zemlja to nije predložila. A nismo ni mi.

DW: To jednostavno nije bila tema?

Možda bi trebalo reći da to još nije bila tema.

Opravdano povjerenje

DW: Danas, 20 godina kasnije, Slovenija je već članica EU-a, Hrvatska bi trebala postati za dvije godine. Vi ste tada rekli da je priznanje iskazivanje povjerenja tim zemljama "na predujam". Jesu li Vas Hrvatska i Slovenija razočarale ili su pokazale da su zaslužile Vaše povjerenje?

One su zaslužile moje povjerenje. To nije bio lak put za te zemlje i one su njime išle s velikom odlučnošću.

DW: Još jedna zemlja trenutno kuca na vrata EU-a: Srbija. Izručenjem Mladića uklonjena je jedna velika prepreka. Treba li Srbija također kao sljedeća zemlja pristupiti Europskoj uniji?

Srbija je naravno uklonila veliku prepreku. Ja ni tada kao ni sada nisam imao nikakve dvojbe da i Srbija, ako ispuni sve uvjete, ima isto pravo postati članica EU-a. Uvijek sam govorio da se budućnost naroda Jugoslavije nalazi u članstvu u Europskoj uniji. Oni će jednoga dana - što prije to bolje - ponovo biti skupa kao ravnopravne i jednakovrijedne članice Europske unije.

Razgovor vodili: Rayna Breuer i Zoran Arbutina za Deutsche Welle