„Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“

(Luka 23,34)

I dok čestitke prepune šarenih jaja i veselih zečeva zatrpavaju naše e-mail sandučiće još od početka Velikog tjedna, dok sa svih medija vrište poruke „Sretan Uskrs! ... Kupite ovo ili ono.“, za to vrijeme prolazimo kroz tri najdramatičnija dana ljudske povijesti.

Okupljanje učenika u gornjoj sobi s Isusom, posljednje večera, Getsemani, izdaja, uhićenje, mučenje, farsa od suđenja, presuda, križni put i smrt na križu. Bog šalje svog sina jedinca kako bi ovaj svojom smrću otkupio naše grijehe.

A mi? Mi kršćani?

Mi kršćani tako bismo rado iz Cvjetnice doskočili do Uskrsa, a ne dotakavši se Velikog tjedna. Mi čestitamo Uskrs „malo ranije“ jer je produljeni vikend pred nama. Glavno da se „adet“ ne zaboravi.

Mi se ponašamo kao da su se događaji ta tri dana događali isključivo prije 2000 godina u opskurnoj Rimskoj provinciji, tamo negdje daleko. Nama je to zanimljivo kao povijesni podatak, kao dio naše tradicije, kao želja za još jednim nezaboravnim turističko-vjerskim putovanjem u Svetu zemlju.

I to je to.

A Isus se molio: „Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“

Ni malo ne iznenađuje da su ove riječi, a radi se o prvim riječima koje je Isus izgovorio sa križa, u biti molitva. Ove riječi za mnoge su iznenađenje, a za mnoge su uznemirujuće.

Za koga Isus to moli? Kome bi to Otac trebao oprostiti?

Koji su to „oni“?

Isus naravno moli za vojnike koji ga okrutno muče, koji ga razapinju i koji kocku bacaju za njegovu odjeću.

„Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“

Isus moli i za gomilu, čak i u ovom trenutku, u trenutku kada ga vrijeđaju.

A članovi Visokoga vijeća rugali su se: „Druge je spasio; neka sad spasi samoga sebe, ako je Božji Pomazanik, Izabranik.“ I vojnici su mu se rugali. Pristupali su k njemu, pružali mu ocat i govorili: „Ako si židovski kralj, spasi samoga sebe!“

Za njih Isus moli.

„Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“

Isus moli i za vjerske glavare, koji su u svojoj ljubomori i duhovnom sljepilu, šurovali s Rimljanima kako bi Isusa ubili. I za njih Isus moli.

„Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“

Jesmo li mi uopće u stanju pojmiti kakvo je to milosrđe?

Ovaj prizor raspetoga Krista koji moli u zadnjim svojim trenutcima, i to baš za one koji su ga i doveli u ovo stanje, možda je najsnažniji trenutak čitavog Evanđelja.

Ali postoji još netko tko je uključen u Isusove molitve.

Netko za koga razapeti Isus moli sa križa.

Netko za koga moli milost od Boga.

To smo mi.

Mi pripadamo među one koje Isus spominje u svojoj molitvi Ocu.

„Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!“

Postoji jedna pjesma koja pita: „Jesi li bio tamo kada su razapinjali moga Gospodina?“ Duboko duhovan i iskren odgovor glasi: „Da, i ja sam bio tamo.“

Čitava ljudska rasa bila je tamo kada su Isusa razapinjali. Isusova smrt je bio događaj koji je transcendirao vrijeme. Isusova molitva je dala glas svemu onome što je Isusa dovelo na križ. On je dao sebe Bogu, svome Ocu, kao otkupninu za naše grijehe. U tom trenutku Isus je Veliki Svećenik koji moli za spas čovječanstva i koji kao žrtvu daje sebe samoga.

Ta je žrtva bila za one koji su bili prije njega i za one koji će doći poslije njega, baš kao i za one koji su toga dana čuli njegove riječi.

Vi i ja smo bili tamo kada su nam Krista razapinjali.

„Oče, oprosti Ivici. Oprosti (ovdje stavi svoje ime). Oprosti onima u našoj Crkvi i onima na našim ulicama. Oprosti onima u gradu i onima na selu. Oprosti onima u Hrvatskoj i onima na drugoj strani svijeta. Oče, oprosti im ... „

To je snaga, to je moć riječi koje je Isus izgovarao sa križa.

Isus ih je izgovarao kao molitvu i to ne samo za one koji stajahu pokraj križa nego također i za nas, za sve nas – za čitavo čovječanstvo.

Ivica Ursić