U jednom svom eseju hrvatski publicist Milan Šufflay, kojeg su inače sjekirom u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici 1931. zatukli jugoslavenski agenti, pisao je, „tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje, jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda.“

Skriva li se možda i iza nedavno najavljena razaranja pamćenja o bleiburškom genocidu nad hrvatskim narodom, kojeg su ovaj put počinile jugoslavenske komunističke vlasti, tajni plan na kojeg je svojedobno upozoravao i već spomenuti Šufflayev tekst?

U javnosti je poznato kako već neko vrijeme opstoji Novi srpski memorandum, a on nije ništa drugo nego tek novim okolnostima prilagođena stara srpska strategija osvajanja teritorija susjednih naroda. Teško se oteti dojmu, kako su nositelji nijekanja hrvatske državnosti skloni prihvatiti realizaciju još jedne beogradske projekcija, što nažalost potvrđuje i nedavna izjava srpskim medijima Slavka Goldsteina, kako su navodni ustaški recidivi u hrvatskoj politici devedesetih godina uvjetovali srpsko povlačenje iz Hrvatske. Organizirani odlazak Srba s hrvatskih okupiranih područja posljedica je vojnoga poraza velikosrpske politike, a povlačenje su, što potvrđuje cijeli niz okupacijskih dokumenta, filmskih materijala, izjava i zapisa organizirali njihovi ratni i politički vođe.

Uostalom Hrvatsku nisu napustili Srbi s njezinih neokupiranih područja, osim naravno pojedinaca, koji su se u ratu protiv Hrvatske pridružili srbijanskim okupacijskim snagama. To uostalom, kao povjesničar, zna i sam Goldstein. Nu to mu ne smeta da daje ovakve izjave, koje su u općem pohodu na rehabilitaciju četničkoga vođe Draže Mihailovića, dočekana u s velikim odobravanjem, jer one u svom neizrečenom dijelu zapravo, zbog navodna reciprociteta, daju potporu Mihailovićevim pristašama. Zato gospodin Goldstein, svjesno ili ne, ovakvim izjavama ide na ruku upravo onim snagama, koje su i tijekom jugoslavenske i velikosrpske agresije prije dvadesetak godina na Hrvatsku, BiH i Kosovo doista počinile genocid nad tim narodima, a zbog još uvijek nerealizirana svoga strategijskog plana pripremaju, kako je to definirano u novom Memorandumu, nove nevolje susjednim narodima.

Drugi je pak problem pitanje rehabilitacije jedne nastrane, zločinačke, fašističke ideologije, čiji su pripadnici odgovorni za smrt preko 60 tisuća nedužnih žrtava. Nijekanje pak genocida i masovnih zločina što su ih počinile jugoslavenske komunističke postrojbe tijekom rata i poraća nije samo cinizam protivničke strane prema nedužnim žrtvama. Naime, u realizacija agresivnih planova za stvaranje velike Srbije početkom devedesetih godina jednako su sudjelovali sljedbenici komunističke petokrake sa svojim partnerima, koji su ratovali pod kokardom. Međusobno izblijedjeli ideološki naboj između vladajuće boljševičke klike i probuđena četničkoga fašizma našao je svoje jedinstvo u praktičnom jugoslavenstvu, koje tijekom obiju Jugoslavija nije bilo ništa drugo do li pokriće za veliku Srbiju.

Nijekanje činjenica i rastakanje povijesne memorije jednoga naroda vodi upravo onome, na što je svojedobno upozoravao i Milan Šufflay, kako „nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Kontinuitet se mora održati, jer inače dolazi kaos, a ne spas.“  Vodi li nas tom kaosu i najavljeni zahtjevi za ukidanjem saborskoga pokroviteljstva nad obilježavanjem spomena bleiburške tragedije, ubrzo će pokazati vrijeme, ali i sam hrvatski narod, koji će pronaći način da se pomoli na masovnim grobištima žrtvama bezumnoga komunističkog režima te im iz svoga dubokog pijeteta zapali svijeću.

Što se pak tiče hrvatske historiografije, ona će svoje mjesto u hijerarhiji hrvatske kulture naći tek onda, kako je to svojedobno rekao i saborski zastupnik dr. Stjepan Bačić, kad hrvatsku povijest budu, umjesto jugoslavenskih, pisali hrvatski povjesničari.

Mate Kovačević