Bez primjerenog odjeka, osobito iz redova oporbe, novih grupacija koje se uključuju u politički život kao i medija (koji su, očito je, sve manje kritični prema potezima vlasti koji štete Hrvatskoj) prošla je vijest da se ministar financija za potrebe državnoga proračuna na američkom tržištu novca zadužio za novih ni manje ni više nego čak milijardu i 500 milijuna dolara.

Prosječnom građaninu gotovo je nemoguće prispodobiti koliko je to golem zajam, golema svota novca, a, zanimljivo, baš nitko ne želi objaviti koliku će Hrvatska stvarno po ugovorenim, kako se tvrdi, povoljnim kamatama ukupnu svotu morati vratiti. No, već je za prosječnog građanina doista čudno da se baš u doba – u koje je država već jako zadužena i u kojoj su porezi i drugi nameti znatno povećani i postali apsurdno veliki – poseže i za tako golemim kreditom. Teško se oteti dojmu da je sadašnjoj garnituri na vlasti važno samo sadašnje krpanje proračuna i osiguranje troškova kojih se nimalo ne žele odreći, a što će biti poslije, kakve će to posljedice imati, kao da ih uopće nije briga. Takvi potezi mogli bi se i morali nazvati pravima imenom – a to je: otimanje budućnosti. Kao da je Hrvatska već sada učinjena invalidom koji se nikada neće moći oporaviti, već će biti vječni dužnik: da bi otplaćivala stare dugove morat će ulaziti u nove i tako zaduživanju i dugovanju neće biti kraja.

Dok se javnost, osobito medijska, bavi kojekakvim balonima, bačenim kostima, nepriličnim istupima arogantnih i nedoraslih političara, sudskim »sapunicama« i novim aferama, na mnogim područjima društvenoga života u Hrvatskoj događa se, može se reći, sustavno otimanje budućnosti. Činjenica što u Hrvatskoj porezi nikada nisu bili veći, što energenti i drugi proizvodi u kojima »masno« participira državni proračun nikada nisu bili skuplji (a još se najavljuje novi namet na nekretnine), stvara dojam da je ekipi na vlasti najvažniji cilj osiromašiti hrvatske građane i da je, jedino u tome, vladajuća garnitura uspješna. Bez svake sumnje i osiromašivanje većine hrvatskih građana važan je doprinos otimanju budućnosti, ne samo sadašnjim naraštajima ljudi koji žive na nižem stupnju standarda, nego i naraštajima koja dolaze, jer Hrvatska na svim područjima, ako sve više ne zaostaje, onda sigurno stagnira. Čak ni formalni i stvarni ulazak Hrvatske u Europsku Uniju neće moći ništa bitno promijeniti ako budu zemljom upravljali ljudi koji su za svoje osobne, stranačke, ideološke, političke i ine parcijalne interese spremni potrošiti i ona dobra koja će se tek u budućnosti morati stvoriti.

Otimanje budućnosti u suvremenom hrvatskom društvu događa se katkad na grub način – kao što je najnovije pregolemo zaduživanje u SAD-u, a još češće na suptilan način na gotovo svim područjima društvenoga života. Npr. na političkom području dovoljno je pogledati što se događa s političkim strankama, tzv. velikima i malima: nedorasli, nesposobni, autoritativni još uvijek isplivaju u predsjedničke fotelje, bio izbor između više kandidata ili bio izbor (što je danas već ipak sramotno!) samo jednoga kandidata. Nije pritom glavni problem što se radi o točno određenim osobama (premda to jest i mora biti golemi problem za svaku političku stranku), već je problem što takvi nedorasli kadrovi troše dragocjeno vrijeme, i države i svojih stranaka, ugrožavaju i onemogućuju bolju sadašnjost i hrvatskoga društva i samih stranaka, i tako sudjeluju u otimanju budućnosti.

Upravo u vodstvima političkih stranka korijen je gotovo svih aktualnih zala u političkom i gospodarskom životu u Hrvatskoj. Naime, ta se uska stranačka vodstva, po znanom partijkom modelu, baš ničim ne bave tako sustavno i predano kao kadroviranjem. Pokoreni ili ucijenjeni mediji ne razotkrivaju ni približno razmjere toga ideološkog, političkog i interesnog kadroviranja, te nije iznenađenje što na visoke državne položaje ili na važna upravna mjesta javnih poduzeća dolaze »provjereni partijski kadrovi« ili njihovi nasljednici u prvome koljenu. Ne bi nužno to bio problem kad bi ti kadrovi bili stručni, profesionalni, inventivni, kreativni i produktivni, ali jest problem što najčešće ništa od toga nemaju i što su stvarno sposobni samo stvarati štetu, gubitke, raspade sustava... Hrvatski građani sve to skupo plaćaju, a posljedice će se liječiti desetljećima. Istodobno takvo kadroviranje, u samim strankama i na društvenim vodećim položajima, istiskuje sposobne, inovativne, kreativne i produktivne te zapravo širi zastrašujuću poruku mladima: jedino što vrijedi u Hrvatskoj to je podobnost, poslušnost i nadljudska lojalnost stranačkim vrhuškama. Ta zastrašujuća poruka izravno je otimanje budućnosti, jer za sposobne mlade nema mjesta, čak ni potrebe, u Hrvatskoj.

Ne može biti slučajno što ministar znanosti nikako ne želi primiti ni na razgovor rektore naših sveučilišta. Nije li to poruka i samim profesorima i studentima na tim sveučilištima, dakle ljudima koji bi morali biti danas i sutra nositelji boljega hrvatskoga društva, i to poruka da ih politika i birokracija ne treba, da ih ne smatra važnima? Uspjesi brojnih hrvatskih intelektualaca i znanstvenika u svijetu rječit su dokaz da Hrvatska ima potencijala, ali mu se ne dopušta potvrđivanje u samoj zemlji, jer je već dugo na djelu proces otimanja budućnosti Hrvatskoj. Svi građani, a osobito vjernici, pozvani su prepoznati razmjere toga otimanja budućnosti Hrvatskoj i svim demokratskim sredstvima zaustaviti i spriječiti znane i neznane otimatelje. Samo oslobađanje sadašnje unutarnje okovanosti Hrvatske glavni je preduvjet bolje sadašnjosti i bolje budućnosti.

Ivan Miklenić / Glas Koncila