Zapadna civilizacija nije samo kršćanska, ona je judeo-kršćanska. Knjiga koja je sveta Židovima, sveta je i kršćanima. Etiku, koja je proizašla iz pet Mojsijevih knjiga i židovske seksualne revolucije, urušava nova globalna etika proizašla iz šezdesetosmaške, feminističke i homoseksualne revolucije. Nije li Daniel Kohn-Bendit, jedan od najelokventnijih propovjednika studentskoga pokreta 1968. (koji je već dvadesetak godina zastupnik u Europarlamentu), bez kompleksa javno govorio da uživa gledajući male djevojčice kako se svlače? To pokazuje u kojoj su se mjeri već tada počeli tresti postojeći etički temelji…

Kako je bilo prije nego što je Tora oblikovala našu civilizaciju, do čega bi moglo dovesti rušenje biblijskih postavki i koje su civilizacijske stečevine na kocki, govori Dennis Prager, novinar, pisac, predavač, radijski voditelj – i rabin. U svojstvu osnivača i predsjednika Micah centra za etički monoteizam (Micah Center for Ethical Monotheism), objavljuje dvomjesečni bilten Prager Perspective. Na New Yorškom Brooklyn College-u predavao je židovsku i rusku povijest, bio je suradnik na Columbia University School of International Affairs.

Postulat mojsijevske religije, po kojemu se sve seksualne aktivnosti kanaliziraju unutar braka, temeljito je promijenio antički svijet. Zabrana vanbračnog seksa koju donosi Tora značila je zapravo početak zapadne civilizacije. Društva, koja seksualnosti nisu postavljala granice vrijedne spomena, počela su nestajati. Iz tog se razloga seksualnoj revoluciji koju je donijelo židovstvo i koju je kasnije preuzelo kršćanstvo, a onda i cijeli zapadni svijet, u velikoj mjeri i opravdano može pripisati vodeća uloga. Revolucija se sastojala u tome, da je seksualnost bila stavljena u okvire bračne veze. Seksualnost, koja je sve do tada igrala dominantnu ulogu u društvu, time je izgubila na važnosti. To je bio preduvjet da se više cijeni spolna ljubav između muškarca i žene, što je omogućilo procvat ljubavi i erosa u braku, koji je postao mjerilo. Time je započeo i mukotrpan proces koji nazivamo poboljšanjem društvenog položaja žene.

Društvo kojim vlada seks

S odmakom od nekoliko tisuća godina teško je shvatiti razmjere promjena koje su započele s vjerom Izraela i koje su utjecale na svakodnevni život pojedinaca i cijele kulture, u kojoj je sve do tada vladalo neobuzdano i raspojasano seksualno ponašanje. Seksualnost je prožimala praktički sva područja društvenoga života. Tako je sve do nedavne prošlosti bilo u cijelom antičkom svijetu i u mnogim drugim dijelovima svijeta.

Ljudsko spolno ponašanje, prije svega muško, može biti krajnje mnogostrano, mnogo manje regulirano nego što je to slučaj u životinjskom svijetu. Muškarci su imali seksualne odnose s ženama i muškarcima, s djevojčicama i dječacima, s jednim partnerom i u velikim skupinama, s posve nepoznatim ljudima i s najbližim rođacima, čak i s najrazličitijim domaćim životinjama. Ne postoji predmet, živ ili neživ, koji muškarca nije mogao potaknuti. Sva društva ipak nisu odobravala sve te prakse. Incest između roditelja i djece kao i zavođenje tuđe žene uglavnom su bili zabranjivani ili odbacivani, dok su mnogi drugi oblici seksualnosti bili prihvaćeni. Sve to pokazuje na što je, izraženo freudovskom terminologijom, sposoban nekanalizirani ili „nesublimirani“ seksualni nagon.

Jedna od posljedica nekanaliziranog spolnog nagona, koji nije usmjeren na brak, je seksualizacija svega, pa i religije. Sve dok seksualnost nije bila primjereno „ukroćena“ (ne miješajmo to s „potiskivanjem“ koje je destruktivno), nije se mogao razviti nikakav složen, duhovni oblik religioznosti.

Deseksualizacija božanstva

Prvo što se dogodilo u religiji Izraela bila je deseksualizacija božanstva: „Na početku stvori Bog nebo i zemlju“ (Knjiga postanka 1,1). Stvori ih svojom voljom, a ne seksualnom aktivnošću. To je bio radikalan prekid u odnosu na sve druge religiozne predodžbe, prekid koji je posve promijenio povijest čovječanstva.

U predodžbama praktički svih civilizacija, svijet bogova bio je seksualno aktivan. Kult Ištare na Bliskom Istoku klanjao se božici Ištar, koja je zavela babilonskog junaka Gilgameša. Egipatska mitologija poznaje Ozirisa, koji je imao seksualne odnose sa svojom sestrom, božicom Izis, i koji je s njom začeo boga Horusa. El, vrhovni bog Kanaana, imao je seksualne odnose s Ašerom. U hinduizmu se za boga Krišnu kaže da je imao mnoge žene i da je trčao za Radhom. Kaže se da je njegov sin Samba zavodio smrtne muškarce i žene. Slično je bilo kod Grka i njihovih bogova s Olimpa: Zeus, otac svih bogova, oženio se Herom, vrebao ljudske žene, oteo lijepog mladića Ganimeda i često masturbirao. Posejdon se oženio Amfitritom, bio je zainteresiran za Demetra i silovao je Tantala. U Rimu su bogovi lovili kako muškarce tako i žene.

Seksualizirane religije

S obzirom na seksualnu gorljivost bogova, nije čudo da je i religiozna praksa uključivala najrazličitije oblike seksualnih aktivnosti. U antici su na Bliskom Istoku svećenici oduzimali nevinost djevicama, prije nego što su se ove smjele podati svojim muževima. Sakralna i ritualna prostitucija su skoro univerzalni fenomeni.

Neki hinduistički kultovi u Indiji sve do 20. stoljeća propisuju spolne odnose između monaha i monahinja. Udate žene su imale spolne odnose sa svećenicima, koji su bili zastupnici božanstva. Sve do neovisnosti Indije 1948. godine, kada je ta praksa bila zakonski zabranjena, u mnogim su se hramovima prostituirale žene i dječaci. Kineski zapisi iz četrnaestog stoljeća govore o tibetanskim homoseksualnim ritualima, koji su se provodili na dvoru jednog mongolskog cara. Sve do prošloga stoljeća, u Šri Lanki su svećenici preobučeni u žene služili božici Pattini i simbolizirali mitološku kastraciju njezinoga partnera.

Židovstvo je stavilo granice seksualnim aktivnostima. U religiji i društvu seks više nije igrao dominantnu ulogu. Spolni odnos je trebao biti „posvećen“ – što u hebrejskom znači „izdvojen iz svijeta“ – i smješten u zaštićeni okvir obitelji, u bračni krevet muškarca i žene. Granice koje reguliraju spolno ponašanje u židovstvu u bitnome su utjecale na dinamične promjene u kulturi i društvu, dakle na ono što nazivamo napretkom.

Homoseksualno ponašanje je u predžidovskom dobu bilo prihvaćeno

Revolucionarni karakter židovske zabrane svih oblika izvanbračnog seksa na najradikalniji način se pokazuje u odnosu na homoseksualnost i vrednovanje homoseksualnosti. Židovstvu se zapravo može pripisati iznalaženje kategorije zvane „homoseksualnost“, budući da u antici na području seksualnosti nije postojala razlika između heteroseksualnosti i homoseksualnosti, nego samo između „penetratora“ - „prodiratelja“ – aktivnog partnera i „penetriranog“ - „onoga u koga se prodire“ - pasivnog partnera.

Filozofkinja Martha Nussbaum sa sveučilišta Brown izlaže da su spolne preference pojedinca u starom vijeku imale značenje koje možemo usporediti s kulinarskim navikama: „Kategorije seksualnih iskustava u starom vijeku značajno se razlikuju od naših… Središnja razlika seksualnog morala bila je između aktivnih i pasivnih uloga. Spol objekta… u moralnom smislu nije problematičan. Dječaci i žene često su bili zamjenjivi objekti (muške) požude. Društveni ugled uživa onaj, koji penetrira umjesto da bude penetriran. Seks se u temelju ne shvaća kao interakcija, nego kao nešto što netko nekome čini“. Zaokret koji je donijelo židovstvo sastoji se u tome, da je dovelo u fokus objekt požude i postavilo pitanje njegova spola. Židovsko stajalište kaže da nijedan čovjek nije seksualno „zamjenjiv“. Na taj je način shvaćanje seksualnosti prešlo s pojma „nekome nešto učiniti“ na pojam „odlučujuće interakcije“.

Da bismo izmjerili domet obrata koji je nastao zabranom homoseksualnog ponašanja i zahtjevom za isključivo muško-ženskom seksualnom interakcijom, moramo najprije shvatiti u kojoj je mjeri homoseksualnost širom svijeta bila prihvaćena i kako je bilo samo po sebi razumljivo da je se prakticira. Židovska civilizacija, i tisuću godina kasnije kršćanska, uvijek je bila iznimka. Dr. David Greenberg objašnjava da nigdje izvan Izraela „u arhaičnim civilizacijama, homoseksualnost sama po sebi nije bila zabranjivana“. Jedino u Izraelu bila je proglašena pogrešnom, prije oko 3000 godina, i to kristalno jasnim riječima: „Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota. […] Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo“ (Levitski zakonik 18,22; 20,13). U povijesnom smislu, od norme odstupa takav seksualni moral, a ne homoseksualnost.

U svojoj knjizi The Construction of Homosexuality, do sada najopširnijem istraživanju o homoseksualnosti, Greenberg zaključuje da je homoseksualnost bila općeprisutna: „Uz samo neke iznimke, muška homoseksualnost nije bila osuđivana niti zabranjivana, dokle god je bila u skladu s određenim normama s obzirom na spol, životnu dob i status partnera… Značajan odmak od toga postoji samo u dva konteksta“. Oba su židovske provenijencije.

Civilizatorski doprinos Biblije

Hebrejska Biblija, napose Tora (Pet knjiga Mojsijevih, odnosno u kršćanskoj terminologiji Knjiga postanka, Knjiga izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon), više je doprinijela civiliziranju svijeta nego bilo koja druga knjiga ili ideja u povijesti. Hebrejska Biblija čovječanstvo je obogatila sljedećim spoznajama: o univerzalnom, pravednom Bogu koji ljubi; o etičkoj obvezi prema tom Bogu; o nužnom napredovanju povijesti prema svojem moralnom i duhovnom otkupljenju; o uvjerenju da povijest ima smisao; konačno o shvaćanju da je Bog svakom čovjeku namijenio slobodu i društvenu pravdu. Hebrejska je Biblija svijetu donijela Deset zapovijedi, etički monoteizam i pojam posvećenja (koji ima za cilj uzdizanje čovjeka od sličnosti sa životinjom do sličnosti s Bogom).

Ako ta Biblija formulira jasna moralna pravila, onda s najvećim poštovanjem slušam što ona kaže. U svojim izjavama o muškoj homoseksualnosti (ženska se uopće ne spominje) ona je tako jasna i direktna, da njezina stajališta prihvaćaju i oni, koji se ne smatraju religioznim čistuncima. Dovoljno je da netko ozbiljno shvaća svoje židovsko ili kršćansko uvjerenje. Židovi ili kršćani koji se slažu sa shvaćanjem homoseksualnosti koje daje Biblija, ne moraju dopuštati da im se predbacuje da su fundamentalisti ili da doslovno vjeruju svakoj napisanoj riječi, a još manje da su pobožni licemjeri. Oni koji tvrde da je homoseksualno ponašanje uskladivo sa židovstvom ili kršćanstvom, neka dokažu ako mogu gdje to u Bibliji piše.

S obzirom na jednoznačnu poziciju Biblije u ocjeni homoseksualnoga ponašanja, nemoguće je tako nešto dokazati. Jedino autentično što bi se moglo reći je sljedeće: „Svjestan sam da Biblija osuđuje homoseksualno ponašanje, ali mislim da Biblija u tome griješi“. To bi u intelektualnom smislu bilo pošteno stajalište, ali ono nas dovodi do jednog drugog problema: ako samostalno odlučujem koje biblijske etičke maksime treba ozbiljno shvatiti a koje ne (a kod zabrane homoseksualnog ponašanja nije riječ samo o izjavi, nego o jasnoj vrijednosnoj procjeni: „to je grozota, odvratno djelo“) – je li onda Biblija za mene još moralno obvezujuća?

Izaberi život

Židovstvo se ne može pomiriti s homoseksualnim ponašanjem jer ono poriče mnoga njegova temeljna načela. Ono poriče život, poriče Božju izričitu želju da muškarac i žena žive zajedno, poriče temeljnu strukturu zajedništva, koja po židovskom shvaćanju vrijedi za cijelo čovječanstvo: to je obitelj.

Kada bismo htjeli sažeti samu srž židovstva u jednoj izreci, nudi nam se rečenica iz Tore: „Pred vas stavljam život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj“ (Knjiga ponovljenog zakona 30,19). Židovstvo potiče sve što donosi život i protivi se svemu što donosi smrt.

Nužno vezivanje strasti uz brak

Prva Božja izjava o čovjeku općenito, a napose o čovjeku-muškarcu kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam“ (Knjiga postanka 2,18). Da bi riješio problem samoće čovjeka-muškarca, Bog je mogao stvoriti jednog drugog muškarca, možda čak i skupinu muškaraca.

Umjesto toga, problem samoće čovjeka-muškarca Bog rješava stvaranjem jedne jedine druge osobe – žene, a ne muškarca, niti nekoliko žena, niti zajednice muškaraca i žena. Samoća muškarca nije u tome da mu nedostaju drugi ljudi, nego da mu nedostaje žena. Židovstvo smatra da i žene trebaju muškarce, ali i Tora i židovski zakon mnogo snažnije inzistiraju na tome da se muškarci žene, nego da se žene udaju. Židovstvo brine što će se dogoditi s muškarcima i sa društvom ako muškarci svoju strast ne kanaliziraju u okviru braka.

U tom smislu Tora i židovstvo mudro primjećuju da su u golemoj većini nasilnih zločina počinitelji neoženjeni muškarci. Neoženjenost muškarca, koja je u mnogim religijama posvećena, u židovstvu predstavlja grijeh. Da bi muškarac i žena bili ljudi u punom smislu riječi, moraju se povezati. Prva knjiga Mojsijeva kaže: „Stvori Bog čovjeka […] muško i žensko stvori ih“ (Knjiga postanka 1,27). Sjedinjenje muškarca i žene nije samo idealna slika životne radosti, nego sama srž židovskog shvaćanja ljudskoga bića. To poricati značilo bi poricati smisao života.

Nema mnogo Židova koje treba podsjećati na središnje značenje obitelji. Tijekom cijele povijesti, jedna od najistaknutijih značajki židovstva bila je uzvišena uloga obiteljskog života.

Iako tradicionalno židovstvo ne sadrži sve one egalitarne tendencije koje bi mnogi Židovi s kraja dvadesetog stoljeća u njemu htjeli pronaći, ipak je upravo Mojsijeva religija (i to upravo zahvaljujući naglašavanju braka i obitelji te odbacivanju brakolomstva i homoseksualnosti) pokrenula proces emancipacije žena. Dok su druge kulture pjevale homoerotske pjesme, židovska Pjesma nad Pjesmama, jedna od najljepših ljubavnih pjesama svijeta, opjevava čulnu ljubav između muškarca i žene.

Posljedice neograničeno iživljavane muške seksualnosti su mnogo destruktivnije nego kad je riječ o ženskoj seksualnosti. Muškarci siluju, žene ne. Muškarci su fetišisti, žene ne. Muškarce njihov seksualni nagon češće određuje, oni češće mijenjaju svoje seksualne partnere. Muškarci su oni koji u seksu postupaju sadistički.

Židovski seksualni ideal

Židovstvo ima svoj seksualni ideal: to je bračni seks. Svi drugi oblici seksualnog ponašanja, iako židovstvu svi nisu jednako odbojni, ne odstupaju od tog ideala. Što više od njega odstupaju, to je jača odbojnost židovstva prema njima.

Prihvaćanje homoseksualnosti kao jednakovrijedne društvene, moralne ili religiozne alternative heteroseksualnosti bio bi prvi moderni napadaj na tisućljetno, teško izboreno seksualno monogamno društvo, koje počiva na obitelji. Iako se to danas naziva „napretkom“, prihvaćanje homoseksualnosti nije ni u kom slučaju nešto novo.

Okruženju, koje je spolne aktivnosti sortiralo po kategorijama „penetrator“ i „penetrirani“, židovstvo je reklo: „Varate se – u seksualnosti treba razlikovati muškarca i ženu“.

Svijetu, koji je na žene gledao kao na mašine za rađanje koje nisu vrijedne romantične i seksualne pozornosti, židovstvo je reklo: „Varate se – isključivi cilj erotske ljubavi mora biti žena“.

Svijetu, koji je osjetilnu požudu i dopadljivo tijelo smatrao najvećim dobrom u životu, židovstvo je reklo: „Varate se – čast i svetost su najveće dobro“.

Tisuću godina prije nego što se rimski car zadovoljavao s dječacima, židovski su kraljevi već imali obvezu dati si napisati sefer torah, Knjigu zakona, i nje se držati.

Teško izboren moralni red

Stvaranje zapadne civilizacije bio je izvanredno mukotrpan i težak poduhvat. Pretpostavljao je spremnost na stalno odgađanje užitka i na preusmjeravanje prirodnih nagona, što nije uvijek nailazilo na oduševljenje. Bilo je mnogo pokušaja uklanjanja judeo-kršćanske civilizacije, nerijetko od strane Židova (preko radikalnih političkih teza) i kršćana (preko antisemitizma).

Kamen temeljac ove civilizacije i židovskog načina života je čistoća bračnog života i visoko cijenjenje obitelji. Obitelj nije jedinica koju je dala priroda; ona je stečeno dobro, koje treba kultivirati i uvijek iznova štititi.

Grci su napadali obitelj u ime ljepote i erosa.

Marksisti su je napadali u ime napretka.

Danas je napada homoseksualni pokret u ime jednakopravnosti.

Mogu shvatiti razloge homoseksualaca: mnogi od njih su u životu morali mnogo toga pretrpjeti. Ono što ne mogu shvatiti je, zašto se Židovi i kršćani pridružuju tim napadajima. Nisu svjesni što je na kocki. Na kocki je naša civilizacija.

Lidija Paris