U trenutku kad još tri članice Europske Unije (Njemačka, Nizozemska i Danska) nisu ratificirale pristupni ugovor Hrvatske EU-u, Hrvatska je izabrala svojih 12 predstavnika u Europski parlament te je na taj način potvrdila neopozivu političku volju da 1. srpnja ove godine postane punopravna članica europske integracije. Hrvatska tako i dalje ne samo spremno nego i revno ispunjava vanjske obveze za pristup EU-u, a ne mari što će EU donijeti paket s brojnim nepoželjnim sadržajima, ali koji je lijepo zamotan, reklo bi se, u ukrasni celofan.

Revnost za tako rane, za neke preuranjene izbore za Europski parlament ipak nije odraz samo žarke želje da se potvrdi politička volja za ulazak u EU, već je ponajprije unutarnjopolitička potreba vladajuće garniture. Naime, u aktualnoj gospodarskoj situaciji političarima na vlasti dobro je došlo svako »jako« događanje da se odvrati pozornost od sve veće rupe u državnom proračunu, od novoga uzetog golemog kredita, od namjere rasprodaje posljednjih hrvatskih gospodarskih važnih tvrtka kojima bi se dugoročno ponosila svaka državotvorna vlast, odnosno od nesposobnosti za rješavanje bitnih hrvatskih gospodarskih problema: podizanja proizvodnje i zapošljavanja ljudi. Rane izbore za Europski parlament vladajući su zamislili kao politički taktički mudar potez za postizanje dva cilja. Prvi je cilj bio (koji nije postignut) da, zahvaljujući baš slabom odazivu i izlasku glasača na izborna mjesta, vladajući postignu dobar izborni rezultat. Premda su zadužili mnoge svojim odlaganjem strukturalnih reforma i odbijanjem smanjivanja preglomaznoga birokratskoga aparata, uz slab odaziv birača izborni uspjeh za njih se ipak nije dogodio. Time nije postignut ni drugi cilj: za predstojeće lokalne izbore upućena je poruka da vladajuća koalicija baš ne uživa jako snažnu potporu. Tako je raskrinkan privid koji je prije izbora s obzirom na ukupno biračko tijelo bio umjetno stvoren i koji je trebao služiti za daljnja obmanjivanja i manipulacije, te se potvrdilo da mnogi s punim pravom ankete drže nevjerodostojnima odnosno smišljenim manipulacijama javnim mnijenjem. Politikantska odluka, koja nije uzela u obzir ni moguću uštedu, da se izbori za Europski parlament i za lokalne nositelje vlasti ne održe zajedno urodila je tako lošim plodom za vladajuću koaliciju, a Hrvatskoj vjerojatno donijela produženu borbu na rubu gospodarske i ekonomske agonije.

Revnost kojom politička garnitura na vlasti priprema ulazak Hrvatske u EU ipak, usprkos svim celofanima, ne može prikriti goleme nedostatke s kojima će Hrvatska ući u EU jer se ti nedostaci, umjesto iskorjenjivanja, još uvijek učvršćuju i umnažaju. Europska Unija, sa svim svojim prednostima i nedostacima, premda oduzima dio suvereniteta svakoj zemlji članici, ipak neće moći riješiti u Hrvatskoj ono što moraju odraditi hrvatske vlasti. EU ne može umjesto hrvatskih vlasti upravljati hrvatskim državnim dobrima koja su procijenjena na čak 32 milijarde eura vrijednosti, a koja zbog nesposobnosti, neorganiziranosti i nespremnosti vladajućih da uključe stručnjake ne doprinosi ni jedan posto u državni proračun. Hrvatska je, kako je objavljeno, četvrta u Europi po visini državnih dobara kojima izravno mogu i moraju upravljati nositelji vlasti, a među posljednjima, ako ne i najgora, u prihodima od tih tako velikih i značajnih državnih dobara. Taj problem racionalnog i efikasnog upravljanja državnim dobrima nije riješila ni jedna vlada dosada, a sadašnja, koja je mogla i morala upravo u tim dobrima prepoznati stvarne potencijale, dok je bila u opoziciji morala se pripremiti za efikasno upravljanje tim potencijalima. Umjesto toga sadašnja vlada ide u rasprodaju Croatia-osiguranja i Poštanske banke, zaboravljajući da strani vlasnici banaka i dobrih tvrtka ne mogu voditi brigu o hrvatskim nacionalnim gospodarskim interesima.

Paket, umotan u celofan, koji će Hrvatska unijeti u europsku integraciju uz druga nepoželjna zla, kao što su korupcija, često instrumentalizirano pravosuđe, preglomazna birokracija, nedostatna odgovornost i zauzetost za legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese i drugo, sadrži i zlo političke i ideološke podobnosti i komunističke zadojenosti, što ugrožava temeljne demokratske standarde. Nespremnost hrvatskih političara da zauzmu razumni, ljudski i pravedni stav prema komunističkoj prošlosti i komunističkom nasljeđu u zemlji izravno je ugrožavanje stvarne demokracije, a što ne može biti dobrodošlo ni u Europskoj Uniji. Ne može se u Hrvatskoj izgrađivati stvarna demokracija dok god ne postoji opće prihvaćena politička volja da se iskorijene svi oblici i ostaci totalitarizma i da se zauzme jednak, human i pravedan stav prema svim žrtvama i prema svim zločincima. Sva maskiranja postojećega boljševizma u ruha suvremenih ideologija demokratskoga Zapada ne mogu prikriti stvarni otrov, sektaštvo i mržnju, koji itekako postoje i tek povremeno isplivaju u javnost. Ne može se npr. sakriti ni manipulacija i farsa koja se događa na Hrvatskoj radio-televiziji s izborom vodećih kadrova, a koja je izum aktualne politike vladajuće koalicije. Naime, kako javljaju mediji, znatan dio tzv. kreativnog osoblja nije se želio pomiriti s tobožnjim biranjem bez ikakva programa koje bi zastupali pojedini kandidati za funkcije ni s predviđenim netransparentnim odlučivanjem, pa su uz imena kandidata dopisivali »ne« očitujući tako svijest da se radi o farsi i manipulaciji da bi se dobili politički i ideološki podobni voditelji, a ne o standardnom demokratskom postupku. Očito, političari bi trebali hitno na mnogim važnim područjima pokazati daleko veću revnost i tako omogućiti izgradnju i gospodarski prosperitetnoga i demokratskoga hrvatskog društva.

Ivan Miklenić / Glas Koncila