Rebalansom proračuna, koji je Hrvatski sabor usvojio krajem ožujka, a kojim Europska komisija nije zadovoljna jer je premalo smanjen deficit, odlučeno je da se kulturi ostavi manje od 0,5 posto ukupne svote državnoga proračuna. Proračun Ministarstva kulture od 2007. godine kad je bio 0,85 posto do danas je pao na 0,49 posto ukupnoga budžeta RH. Doda li se tomu da je i proračun za znanost više nego mizeran: iznosi 0,7 do 0,8 posto državnoga budžeta, očito je da je politika naumila još snažnije i još razornije udariti na same temelje hrvatskoga naroda i hrvatske nacije.

Istina je da se hrvatski narod veoma teško, uz velike žrtve života branitelja i brojnih drugih žrtava mnogih hrvatskih građana, izborio za svoju samostalnu državu vjerujući da će moći urediti i izgraditi demokratsku, kulturnu, socijalnu i gospodarski prosperitetnu zemlju. Mlada država borila se dugo za svoj opstanak, a kad se oslobodila od vanjske vojne agresije, pala je u ruke političarima koji ili nisu umjeli ili nisu smjeli ili nisu htjeli učvršćivati zdrave temelje bez kojih ne može biti prosperiteta. Štoviše sve je očitije da su mnogi političari – a mnogi to nastavljaju ili žele nastaviti i danas i sutra – krijući se iza zvučnih fraza i parola, zapravo sustavno i smišljeno razarali njezine temelje na svim područjima, pa i na području kulture. Otkako postoji samostalna Hrvatska nikada nije u njoj bilo kao danas toliko siromašnih, nezaposlenih, željnih iseljavanja, i nikada nije kultura bila toliko marginalizirana koliko je u novije vrijeme, a nakon rebalansa osobito ove godine.

Možda je potrebno podsjetiti da je kultura najvažniji temelj i ponos svakoga naroda jer obuhvaća od materijalne i duhovne baštine preko općega i stručnoga obrazovanja do svekolikoga umjetničkoga stvaralaštva i znanstvenih potencijala. Kultura u maloj Hrvatskoj ne može biti prepuštena tržištu jer je prevažna za budućnost nacije i države te je nezamislivo da se u kulturu ne bi ulagalo jer to je izravno ulaganje u opće dobro. Kultura zapravo nosi identitet svakoga naroda i presudna je za budućnost svakoga naroda, osobito po obrazovanju i osposobljenosti za djelovanja od onih najjednostavnijih do onih najsloženijih i za sve oblike stvaranja, pa je stoga u temelju svih djelovanja i vještina. Bez kulture nije moguća ni jedan druga djelatnost, pa čak ni politika, koja je baš često prostor u kojem je ima premalo pa se zbog toga i loše upravlja i često razara ono dobro. Stoga odnos politike prema kulturi jednak je odnosu politike prema samomu hrvatskomu narodu, prema njegovu kulturnom identitetu, prema njegovoj sadašnjosti i budućnosti. Politika koja podcjenjuje ili razara kulturu svoga naroda slobodno se može okarakterizirati kao zločinačka i izdajnička prema svomu narodu.

Hrvatska kao mala zemlja i kao nova članica Europske unije ima bogatu kulturnu baštinu (koja je stvorena i uzdržana u okolnostima kad su Hrvatskom upravljali različiti tuđinci), ali mora i te kako rasti i napredovati u recentnoj kulturi i pri tome očuvati svoj specifični nacionalni identitet u teškim okolnostima sve jačega globalizma. Hrvatska ima iznimne potencijale po kojima se može uspoređivati s drugim nacijama, ali oni koji upravljaju zemljom moraju prestati sa svim oblicima razaranja i odlučno stati na branik rastakanja temeljnih kulturnih vrjednota. Nitko se u Hrvatskoj ne bi smio miriti s poraznom činjenicom da se umjesto nastojanja za razvijanje hrvatske kulture dio sredstava namijenjenih kulturi odvaja čak za razaranje hrvatske kulture, kao i za kojekakva trendovska ostvarenja od kojih ne će ništa ostati.

Pitanje odnosa prema kulturi u Hrvatskoj tiče se, osim političara i samih kulturnih poslenika u najširem smislu, također svakoga hrvatskoga građanina, i to osobito u sadašnjem povijesnom času označenom krizom i depresivnošću. Francuz, fotograf Julien Duval, koji od 2010. živi u Hrvatskoj, za internetski T-portal, koji je tekst o njemu objavio u nedjelju 6. travnja, izjavio je: »Čini mi se da ovdje svi jako vole Hrvatsku, zovu je Lijepa Naša, no s druge strane, nigdje nisam sreo toliko ljudi koji žele emigrirati. Čini mi se da propuštaju vidjeti potencijal ove zemlje. Svaka kriza donosi nove prilike i možda bi se trebali fokusirati na njih. Zamišlja se neki bolji standard u inozemstvu, ali moguće ga je imati i ovdje. Prošlog tjedna razgovarao sam s prijateljem iz Slovenije koji mi kaže isto – obožava Zagreb jer je prepun mogućnosti. Hrvatska populacija to ne vidi.« Citirano mišljenje mladoga Francuza više je nego poučno i poticajno, osobito u sadašnjim okolnostima kad su se mediji srozali u odnosu prema kulturi i kad se umjesto otkrivanja perspektiva i nada smišljeno širi crnilo, depresivnost i besperspektivnost.

Pitanje odnosa prema kulturi tiče i se i katoličkih vjernika u Hrvatskoj i kad je riječ o općem odnosu prema kulturi i njezinu smišljenom njegovanju i razvijanju i kad se radi o zadaći evangelizacije suvremene kulture. Hrvatska kulturna baština uvelike je evangelizirana u okolnostima kad Hrvatska nije imala ni približnu slobodu kakvu ima danas. Stoga bi i to trebalo biti dodatni poticaj da se puno više štiti ta kulturna baština te cijeni, koristi i širi bogato crkveno izdavaštvo, uključujući i crkvene medije, te da se svjesno i materijalno i moralno podupiru i izdavaštvo i mediji koji žele obogaćivati hrvatsku kulturu i koji žele dati svoj doprinos da i recentna kultura bude što više i evangelizirana te da i suvremena hrvatska kultura bude sposobna stvarno obogaćivati i veliku europsku zajednicu. Dok se god politika maćehinski odnosi prema hrvatskoj kulturi, vjernici katolici pozvani su ulagati i dodatne napore ne samo za njezin opstanak, nego i za njezin razvitak – jer to je jamstvo budućnosti.

Ivan Miklenić / Glas Koncila