Alois Kovač, hrvatski pravnik iz Frankfurta o presudi generalu Gotovini:

Ovo je jedan od najcrnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti. Ne toliko radi toga, što je došlo do osude hrvatskih generala. S time se moglo računati iz više razloga, u prvom redu radi neselektivnog i služanskog odnosa hrvatskih vlasti prema Haagu, prema EU, prema svima, kojima se ista vlast nakon 2000.g. htjela dodvoriti.

Bivši predjsjednik Mesić predao je cijelu arhivu Predsjednika Republike Tuđmana dobrovoljno Haagu, predao je cijeli vagon arhivske građe, s punim odobrenjem Račana, kasnije i Sanadera, koji je locirao, identificirao, uhitio i transferirao generala Gotovinu u Haag. To je čin koji se ne može opravdati, ćak ni razumijeti, postoji naravno samo jedno objašnjenje, a to je izdaja. Britanci čuvaju svoju arhivu iz kolonijalnog vremena još dan danas i ne stavljaju je na raspolaganje ni znastvenicima, ni povjesničarima, a kamoli stranim silama.

S osudom se moglo računati, ćak u retrospektivi pomalo naivno ispada nada u pravednu odluku, u oslobadjajuću presudu. Ali da je ispala toliko visoka, da se u cijelosti potvrdila teza tužiteljstva o udruženom zajedničkom zločinačkom pothvata, da se time Oluja kvalificira kao zločinački pothvat, po mome ima samo jedan razlog, a to je kriminaliziranje svih sudionika rata, to je stvaranje novog "magnum crimen", kao sintagma za pripadnike hrvatskog naroda. To je opomena budućim naraštajima, da se drže dalje od politike, dalje od ratova, dalje od nekakvog neposluha prema moćnicima svijeta i Europe. Nakon stigmatiziranja Jasenovcem, sada nastaja nova stigmatizacija Olujom, koje je proglašena zločinačkim pothvatom, jer je njena namjera bila protjerivanje srpskog stanovništva, a ne oslobađanje Republike Hrvatske. Svi svjedoci vremena, svi sudionici te i sličnih operacija znaju, da nije bilo tako, ali sud iz Haaga je to tako stavio na papir i to će barem do kraja žalbenog postupka postati nova istina, koju su Hrvati prihvatili kada su dozvolili sve radnje koje su prethodile ovoj presudi: predaja arhive Predsjednika Republike, proširenje nadležnosti Haaga za Oluju zakonom kojeg je izglasao Hrvatski Sabor, i mnogim radnjama. Vjerovanje u sklonost tužiteljstva Hrvatskoj bilo je kratkovidno bilo je naivno kao i cijela hrvatska politika.

S gorčinom i velikom žalošću se mora konstatirati da je u prvom stupnju u Haagu pobijedila Carla del Ponte, pobijedila Srbija, jer su se radnje pojedinaca u Oluji, koje se mogu kvalificirati zločinom, koji se trebao individualizirati i koji se procesuiranjem u Hrvatskoj tako i individualizirao, pretvorile u kolektivnu krivnju cijelog državnog vrha, cijele Hrvatske vojske, svih sudionika operacije. Pomalo je nevjerojatno, da su srpska politika i Vojske RSK-a u polju potpuno poraženi, a danas ostvaruju veliku moralnu i promičbenu pobjedu, jer se akcija Oluja proglašava zločinačkim pothvatom.

Obrana hrvatskih vojskovođa je odradila sjajan posao iako se to ne očituje na rezultatu. Velika je nada da će žalbeno vijeće ponovno pregledati spis i proučiti zaključke koji se nameću iz dokaznog postupka. U istom su sve teze tužiteljstva srušene, sve teze tužitelja ne samo da nisu dokazane, nego su štoviše i opovrgnute. Sudac je tako prihvatio kazne koje su tražili tužitelji, samo ih je umanjio za nekoliko godina, radi olakšavajućih okolnosti.

Danas je tužan dan za Hrvatsku; pravedan otpor se proglasio udruženim zajedničkim zločinačkim pothvatom, osuđeni su nevini ljudi, uzorni i hrabri vojskovođe i ratnici.