Nakon danas izrečenih haaških presuda Gotovini, Čermaku i Markaču i zadnjim bi naivcima – ako tu ne računamo domaće političke izrode i novinarske ništarije koje su na platnoj listi engleske obavještajne službe – trebalo biti kristalno jasno ono što je nama jasno od samoga početka ovoga nakaradnoga političkog procesa  -  haaški sud -  to sotonsko ruglo pravde, prava i morala - nije ništa drugo nego instrument u rukama britanske politike, koja pomoću njega želi amnestirati velikosrpsku genocidnu politiku (već se je oglasio Dodik koji kaže da ova presuda ruši mit o Srbima kao krivcima za rat!), a Hrvatsku od ratnoga pobjednika i žrtve pretvoriti u gubitnika i krivca. Presuda generalu Gotovini, simbolu Oluje i oslobođenja Hrvatske – koja je, usporedbe radi, veća od presude Šljivančaninu i Plavšićki zajedno – presuda je hrvatskoj državi, presuda hrvatskom otporu velikosrpskoj agresiji, presuda hrvatskom narodu što se je usudio oduprijeti velikosrpskome programu koji je hrvatski narod devedesetih želio izbrisati iz povijesti. Presuda je to kojom će se britanska politika pokušati poslužiti kako bi do kraja demontirala Republiku Hrvatsku - ovo malo suverenosti što je ostalo ovoj karikaturi od države koje je stvorena nakon 2000. Presuda je to kojom će se u međunarodnoj politici i diplomaciji ponovno stvarati crne legende i mitovi o Hrvatima po već prokušanoj britansko-srpskoj tezi o genocidnim Hrvatima. Sada bi oni pametniji trebali zaključiti kako su se i poslije Drugoga svjetskog rata stvarali mitovi o NDH – jednako kao i danas: svaka ideja samostalne Hrvatske za britansko-srpske hohštaplere u samome korijenu mora biti proglašena zločinom.

No varaju se oni koji misle da će s ovom presudom skršiti hrvatski otpor i EUtanazirati hrvatsku nacionalnu svijest! Ovom presudom stvorit će upravo suprotan učinak: ponovnu homogenizaciju nacionalnih snaga koje će u konačnici srušiti današnji veleizdajnički sustav, čiji su temelj odnarođene izdajničke ništarije, puzavci i klimavci svih vrsta i pasmina, sluge svih protivnika Hrvatske; jednom rječju: smetje naroda, kako ih je nazivao Ante Starčević. Kompletna vladajuća politička scena u Hrvatskoj nakon 2000. nije ništa do Starčevićevo smetje naroda: «vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah».

Onima pak koji danas likuju nad presudama, zadovoljno trljaju ruke i zlobno se podsmjehuju možemo poručiti kako im ništa ne bi trebalo biti ni najmanje smiješno: njihove sramotne izdaje i nedjela, njihova suradnja s protivnicima Hrvatske, njihovo veleizdajničko dilanje transkriptima, njihovo veleizdajničko podmetanje hrvatskim generalima, nešto je o čemu će pisati povijest. I oni će, ako ne na zemaljskom sudu, a onda svakako u srcima hrvatskog naroda, dobiti svoju presudu i kaznu: povijest će ih tretirati kao simbol izdaje i sramote; ono što je norvežanima Vidkun Quisling to će Hrvatskoj biti političke ništarije koje su vladale od 2000. do 2011. Ono što danas mladi norvežani čitaju o Quislingu to će sutra unuci trećejanuarskih i sanaderovskih političkih ništarija sutra čitati o svojim očevima i djedovima. Hrvatskim nacionalistima ova presuda ne znači apsolutno ništa, jedan nakaradni sud kakav je onaj u Haagu, koji je svojim presudama već pokazao tko je i što je – a ruglo je pravde i prava, nikada u našim očima ne će imati nikakav legitimitet. Legitimitet mu mogu davati jedine već spomenute ništarije. U biti, presuda generalima već je povijesno viđen scenarij u kojemu zločinački sluge sude nevine ljude. Kao što su zločinci Isusa osudili i razapeli na križ, kao što su zločinci bl. Alojzija Stepinca osudili kao zločinca i trovanjem usmrtili, tako su zločinački sluge danas osudili i generale. Ista sotonska sila sudi nevine ljude i jučer i danas, i to uvijek: po zakonima koje oni sami kroje. No, zato su danas Isus i Stepinac simbol dobra, dok su njihovi sudci simbol izdaje, zla i pokvarenosti. Poučeni primjerom Isusa i Stepinca lako možemo predvidjeti što će sutra povijest pisati o Gotovini, a što o njegovim sudcima, što o Markaču, a što o domaćim izrodima.Povijest je neumoljivi sudac kojemu ne će izbjeći niti domaće zavnohaaške ništarije niti njihovi nalogodavci u međunarodnoj zajednici. Jer, moć će se « zlikovaca slomiti, a oslon je pravedniku Bog» (Ps 37.).

Davor Dijanović