Kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 26. svibnja 1993. donijelo rezoluciju broj 827, kojom je utemeljen Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na području zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, hrvatski je narod,  bez iznimaka,  pozdravio tu odluku. Tada u hrvatskoj javnosti nije bilo dvojbe tko su žrtve, tko planeri, tko agresori u dotadašnjim ratnim sukobima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Od tada do danas pravni eksperti, pravni savjetnici vodećih političara, članovi i vodstva odvjetničkih komora, ugledni profesori pravnih znanosti, kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, nisu ni pokušali pravilno raščlaniti način utemeljenja, proces donošenja i provedbe statuta, i potonje aktivnosti Međunarodnoga kaznenog suda Haagu. Nedostatak kvalitetne i neovisne pravne analize pogodovao je stvaranju prostora u kojemu su politikanti raznih profila svojim izjavama i aktivnostima u javnosti stvorili dosta čvrstu, ali vrlo dvojbenu sliku o ulozi i djelovanju Haaškoga suda.

Tako formulirana i otvoreno iznesena postavka u današnjim političkim prilikama pruža političkim neistomišljenicima mogućnost za otvoren napad. Poučan je primjer nedavno podizanje optužnica protiv nekolicine hrvatskih novinara, što su neki krugovi protumačili i kao novi pokušaj uvođenja cenzure. No, unatoč tomu, o tim procesima i događajima vezanim uz te procese treba otvoreno i argumentirano govoriti. To je u biti težišna zadaća novinara, prvaka političkih stranaka, pravnika, analitičara i neovisnih intelektualaca, odnosno osoba koje stvaraju javno mnijenje.

„Suradnja s Haaškim sudom nema alternative“, slušamo svakodnevno jednako iz usta inozemnih političara i domaćih političara „pragmatične“ orijentacije, koji su, birajući između suverenističke politike i politike „plivanja niz vjetar“, radi očuvanja vlastite pozicije u sustavu vlasti, izabrali ovo drugo.

Činjenice koje ti pojedinci i skupine uglavnom brižljivo skrivaju od očiju javnosti  bacaju posve  drukčije svjetlo na stanje stvari. Ne dvojeći o potrebi postojanja pravne institucije kakva je Međunarodni kazneni sud za ratne zločine,  svaki pojedinac, skupina ili politička stranka,  a napose novinari, pravni eksperti ili neovisni intelektualci trebali bi pokazivati više odlučnosti u dokazivanju istine. To uostalom od njih traže i međunarodne konvencije.

No, unatoč tomu, zbog političkih, interesnih i drugih razloga, malo se toga događalo u ovih desetak godina. Primjedbe što ih kritičari – kad tiše, kad glasnije – izriču o djelovanju Haaškoga suda sugeriraju da Haaški sud metodom „izjednačivanja krivnje“ za ratove  zapravo nastoji  ispisati novu verziju raspada Jugoslavije.

Propusti pri osnivanju Haaškoga suda

Kanadski odvjetnik Cristopher Black, vjerojatno potaknut stereotipom o „bezuvjetnoj suradnji s Haaškim sudom“, analizirao je osnivanje, statut i  djelovanje toga suda. Njegova analiza posve je nepoznata hrvatskoj javnosti.

Black tvrdi da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nije imalo niti ima  ikakvih pravnih ovlasti na osnovi kojih bi moglo donijeti odluku o osnivanju bilo kakva međunarodnoga suda, pa dakle ni Međunarodnoga suda za ratne zločine. Članovi Vijeća sigurnosti imaju, po njegovu mišljenju, pravo i obvezu,  na temelju članka 41. Povelje Ujedinjenih naroda, pregovarati sa sukobljenim stranama, koristiti se arbitražom kao sredstvom, služiti se različitim  diplomatskim metodama i sličnim mjerama u slučaju agresije, prijetnje miru ili izbijanja rata, ali isključivo i neprenosivo pravo osnivanja međunarodnih sudova ima samo Opća skupština Ujedinjenih naroda. Svoju tvrdnju Back argumentira dvama temeljcima međunarodnoga prava: institutom nepovredivosti suvereniteta država članica i institutom njihove jednakosti pred sudom.

Druga je Blackova zamjerka Haaškomu sudu tvrdnja da osnivači takve međunarodne pravne institucije nisu  mogli toj  instituciji ostaviti mogućnost  da sama mijenja svoj statut, niti da sama određuje ciljeve i pravila svoga djelovanja. Po logici stvari i tradiciji pravne znanosti  izradu i donošenje takva dokumenta kakav je statut, kao i njegove promjene, trebali su na se preuzeti utemeljitelji institucije, a to se, drži Black, nije dogodilo u slučaju Haaškoga suda.

Može li se  sudbena institucija međunarodnoga prava kakva je Haaški sud, koji se u praksi  nastoji postaviti iznad  nekih suverenih  država,  istodobno  otvoreno hvaliti vrlo bliskim odnosima s vladama drugih država, raznim vladinim ili nevladinim institucijama i nekim fondacijama, također je dvojba na koju Black traži odgovor. [1]

Sud kojega se dužnosnici otvoreno hvale prisnim odnosima s pojedinim vladama i vladinim institucijama ne može se, odgovara Black, smatrati neovisnom pravnom institucijom. Sud koji je uspostavio punu suradnju s NATO-om, kojega pojedine članice imaju izravne interese na području država nastalih raspadom Jugoslavije, argumentira dalje Black, ne može biti neovisan. Sud koji je s tim vojnim savezom potpisao memorandum o pomoći u transferu osumnjičenih i optuženih za ratne zločine pretvorio je, zaključuje na posljetku Black, jedan vojni savez, koji bi trebao djelovati pod okriljem Ujedinjenih naroda, u svoju sudsku policiju, što je, veli, nedopustivo.[2]

Kada je riječ o financiranju suda,  Black  i tu ima vrlo ozbiljne zamjerke. Neovisan međunarodni kazneni sud morao bi se, po njegovu mišljenju, financirati isključivo iz proračuna  Ujedinjenih naroda. Međutim, Haaški sud dosad su, tvrdi Black, isključivo financirale vlade nekih država, privatne korporacije Time-Warner, Discovery Products, Institut Otvoreno društvo Georgea Sorosa, Rockefellerova obitelj, United State Institute of Peace, Carnegie fondacija i drugi, što je  po  Blackovu mišljenju, još jedan u nizu dokaza da je  Haaški sud  bez presedana u civiliziranom društvu i da je kao takav napustio sve humane stečevine prava kao znanosti stjecane stoljećima.

Posljednjih nekoliko godina u domaćoj se javnosti, podjednako u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, plasira postavka da je suradnja s tužiteljstvom Haaškoga suda, odnosno s njegovom glavnom tužiteljicom, istoznačnica za suradnju s Haaškim sudom. Neshvatljivo je da se danas usred Europe može javno - bez ruga i srama - zastupati takav apsurd. Njime se tužiteljstvo,  jedna od dviju suprotstavljenih strana u sudskomu postupku, koja bi trebala imati  jednaka prava i obveze kao i obrana - uzvisuje na pijedestal suda.

Nad tim se međutim ne bi začudio Cristopher Black. On je u svojoj raščlambi upozorio na izvorište toga apsurda. Pitao je: Kako se sud, kojega je dosadašnja praksa pokazala da je institucija tužitelja postavljena kao dio sudbenoga aparata, a institucija obrane potpuno podređena tužitelju - može smatrati neovisnim?

Zahvaljujući toj anomaliji, koja je ugrađena u same temelje Haaškoga suda, pojavile su se, po Blackovu mišljenju, u radu te institucije i brojne druge anomalije, koje mnogi ugledni pravnici smatraju nedopustivima.

Black drži da je nedopustivo da u radu Haaškoga suda ne vrijedi  princip o „nevinosti optuženika do izricanja pravomoćne presude“ i da zbog pritiska tužiteljstva nema ni zaštite od glasina i dokaza po čuvenju, koja je razvijana stoljećima. Uz to je u analizi metodologije rada zamjerio Haaškomu sudu nedostatak porote, te odredbe o tajnomu svjedočenju, zapečaćenim optužnicama, nemogućnosti traženja izuzeća sudca u postupku, predugo trajanje sudskih procesa, ali i nemogućnost pravne zadovoljštine za one koji su, nevino optuženi, svoju nevinost dokazali na sudu.

Tako, u kratkim crtama, izgleda rad Haaškoga suda viđen s pozicije anglo-saskoga pravnog eksperta. On međutim posve drukčije izgleda kada se promatra s ovdašnjih pozicija.

Ivan Zlopaša / Politička sudbina Hrvata u BiH, Mostar, 2005., str. 59.-62.

[1] Odgovor na to pitanje traži i Carol Off u knjizi: The Lion, the Fox, and the Eagle. A Story of Generals and Justice in Yugoslavia and Rwanda (Lav, lisica i orao. Priča o generalima i pravdi u Jugoslaviji i Ruandi), Random House Canada, 2000.

[2] Istražujući kronologiju odnosa između Haaškog suda i NATO-a, našli smo informaciju da je „19. prosinca 1995. u Den Haagu došlo do susreta između  predstavnika  Međunarodnoga suda za ratne zločine počinjene  na području   bivše Jugoslavije i NATO-a. Na spomenutom sastanku bilo je riječi  o praktičnim i pravnim načinima privođenja osoba osumnjičenih za ratne zločine. Po odlukama koje su 15. prosinca 1995. prihvaćene u Vijeću NATO-a vojnici u sklopu mirovnih snaga  nisu  zaduženi za traženje osoba osumnjičenih za ratne zločine, ali su obvezni zadržati ih i predati sudu ako na njih naiđu, priopćeno je nakon sastanka“ (HINA).