Još jedanput mi čudno započe dan. Najprije sastanak na kojem mi se nije bivalo, poslije toga najaviše se novinari koje nisam očekivao. Dok ovo pišem u popodnevni sat, sunce se pomalja kroz oblake. Spoznah u tome poruku. Plivati nam je i svladavati valove da bismo stigli do željenoga, do sunca. Podrazumijeva se da ovdje ne mislim na sunce kako ga shvaćaju neke grane masonstva.

One mu prilaze kao božanstvu, klanjaju mu se, ja ga doživljavam kao nebesko tijelo što ga stvori mudri Bog i u kome volim uživati, naročito nakon teških oblačina. Znam da ni Kraljica mira nema ništa protiv ovoga. Ta učila nas je cijeniti prirodu, ali nadasve cijeniti Boga. Jer tek tada sposobni smo za sve ostalo. Samo, koliko nas je spremno ići ovim putem?

Spomenuti novinari zaželješe da im nešto reknem o trenutnim zbivanjima u BiH, poglavito u tzv. Federaciji. Zanima ih odgovor puka na sve igre oko uspostave vlasti. Što da im kažem? Gledao sam mjesto gdje su komunisti ubili i zapalili 12 hercegovačkih franjevaca. U glavi su mi prolazili i drugi ubijeni. Stranka, nasljednica one koja je sve ovo učinila, danas je na čelu svih igara što se izvode u posljednje vrijeme. Dobro, ima tu i drugih igrača, važnijih, ali oni su u sjeni pa ih sad malo pustimo po strani. Umjesto da se ispriča za sva zla koja je komunizam nanio hrvatskom i svim drugim narodima u BiH, oni bi povratak na neka stara, jednoumna vremena. I zbog toga umjesto da ljudi prosvjeduju zbog niskih plaća, nedostatka posla, slabog školskog odgoja i još stotinu drugih pametnih stvari, trebaju prosvjedovati zbog uskraćivanja osnovnih ljudskih prava. Mala sam zaboravio, a malo nisam imao vremena, pa ne spomenuh i tzv. Međunarodnu zajednicu. Njezini su prsti duboko u svemu što se događa. Od ove države napravila je zajednicu nesposobnu živjeti, ali to ne želi popraviti nego nastavlja po starom. Pritom priča priču o demokraciji, upravo poput stranke nasljednice komunističke partije. I vrtnja u krug ide dalje. Dokle?

Oni koji su prošli molitvenim mjestom gdje se časti Kraljica mira, nakon što su se prepustili miru koji se ovdje može dodirnuti prstima, odlično znaju odgovor. On je i ljudski i kršćanski, bez zadrške. Znači samo ono što kaže i ništa drugo. Sve skrivenosti i sve sjene jednostavno su odbačene. Oni su sunce i vrijedi ih upoznati. Pravilno razmišljaju, pravilno odlučuju, pravilno žive. I, htio to netko ili ne, sve su primjećeniji u društvu. Svjesni su da se svjetiljka ne stavlja pod sud nego na vidno mjesto da svijetli svima u kući. To je jednostavno snaga koja će pokrenuti ovaj učmali svijet i ponovno ga privesti dobru. I ne će tada novinari govoriti o pobunama, nego o miru i blagostanju koje je konačno došlo na ovu zemlju.

Istina je, ovo su neka vremena koja još nisu došla, ali koja će doći ako Bogu i Kraljici mira dopustimo da djeluju kroz nas. Znali su to i pobijeni hercegovački franjevci pa ih zbog toga danas mislimo proglasiti blaženima i svetima. Naravno, bit će to nakon pomnog ispitivanja dokumenata i svjedoka, što je dobro. Nema se što kriti, jer sveci su ljudi koji su dopustili suncu, Isusu Kristu, da progovori kroz njih. Zbog toga je ta svjetlost trajna.

Oni koji se više bave pojavama u društvu kažu da danas postoje neki koji se nazivaju iluminatima, prosvijetljenima. Jedna su grana masona ili slobodnih zidara. Svi zajedno spadaju u tajna društva. Skrivećki se dogovaraju, izvode svoje posebne obrede i nastoje utjecati na povijest čovjekova bivovanja na ovoj zemlji. E, sad, ako su im namjere čiste, zbog čega se skrivaju? Očito tu ima mnogo toga nepoželjnoga pa ih je dobro upoznati. Podrazumijeva se da ne mislim da im se približimo. Sve takve prisilimo da iziđu na svjetlost dana ili sunca kojeg štuju. Tada će se vidjeti trebaju li s tim prestati ili neka i dalje nastave tako. Dosezi su to i demokracije na koju svi prisežemo, uključivši i njih, barem tako javno kažu. Stvarno, bilo bi lijepo živjeti u svijetu u kojem svatko želi pomoći onome drugome kraj sebe. Zaista nas sebičnost vodi u propast. Ona je ustvari pokretač svih tih tajnih društava. Na kraju ih dovede do potpunog izvrtanja svih vrijednosti. Umjesto Boga, počinju štovati Sotonu. Zbog užitka na ovoj zemlji žrtvuju vječnost. Koja glupost!

Kad upoznamo što se zbiva oko nas, ne bismo smjeli ostati prekriženih ruku. Kao ljudi i kao kršćani pozvani smo djelovati. Kako, odgovorit će nam naše razmišljanje. Bog nam nije glavu stvorio da bismo njome u svakom trenutku spremno klimali, nego da bismo pomoću nje pronašli pravi put. I kad nakon toga te naše misli spojimo s toplinom srca, gdje nam je kraj?

Miljenko Stojić