Ima li kraja poniženjima? Nema. Tamo gdje se i mrtvima sudi u sudnici, kraja nema. Hrvati su kao kolektivitet zapali u zamku loše beskonačnosti iz koje ih čak ni nestanak kao naroda ne može izvući. Ostat će ime, pojam. To su oni koji zapravo ne postoje, ali su svejedno počinili grozne zločine. Te kad su se na taj način postojanja dokopali, progledali su se u zrcalu i od silnog stida nestali. U posljednjih 160 godina triput su Hrvati pokušali biti subjekt (1848., 1941., 1991.), sva tri puta su se privremeni uspjesi preokrenuli u neuspjeh. Ni jednom nije zakazao hrvatski vojnik, svaki put je zakazala hrvatska politika. 1848. u toj politici nije bilo pameti koja bi sudbinu Hrvatske sagledala izvan Habsburškog Carstva, 1941. nije bilo pameti koja bi sudbinu Hrvatske sagledala izvan zlokobnog savezništva s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, 2001. nije bilo pameti koja bi sudbinu Hrvatske sagledala izvan EU. A 1918., da i tu prijelomnu godinu spomenemo, pameti uopće nije bilo.

Ovaj posljednji hod od ponosa do ponora obećavao je najviše. Hrvati su se pod pametnim vodstvom uspjeli u ratu oprijeti i osloboditi, a na međunarodnom planu dobiti priznanje vlastite državnosti od svih relevantnih međunarodnih institucija. Činilo se kao da je stvar napravljena kako treba i do kraja. A onda je ''stoka sitnog zuba'' na britansko-američkom povodcu nastupila i pobrstila iznikle mladice, uneredila netom iskrčenu i zasijanu njivu. Ali nisu oni krivi, narod je kriv. Lažu svi koji tepaju narodu i kažu da je narod uvijek u pravu! Naprotiv, narod je uvijek kriv, ne političari! Kao što je svaki pušač kriv za vlastiti odabir pušenja, a nije mu kriva cigareta. Kao što su svaki muškarac ili žena krivi za izbor životnog partnera odnosno partnerice. Pa ako ih zlostavlja, a oni ne odlaze od njega odnosno nje – sami su krivi!

Narod je birao sve te mesiće, račane i sanadere. I opet će ako bude sreće, rekli bi naši istočni susjedi. Ne, nije nas pobijedila ni Srbija ni Velika Britanija, sami smo sebe pobijedili i ponizili. Da nije rođen u Galiciji, Sacher-Masoch bi sigurno bio rođen u Hrvatskoj. Kozmička je nepravda da Hrvatska nije rodno mjesto mazohizma. Ali naprijed, vrijedni narode! Zapni svim silama, možda ipak uspijemo i u drugostupanjskom postupku postignemo čudo, to jest da sve enciklopedije ovoga svijeta zamijene pojam 'mazohizam' pojmom 'hrvatizam'. Nesretni Sacher-Masoch, ukrajinsko-njemački pisac po čijem je imenu stvoren termin mazohizam, umro je u psihijatrijskoj ustanovi. A kad smo već kod te ustanove, meni na pamet pada jedan stari vic. Prepričava ga na početku jednog svog romana talijanski pisac Alberto Moravia. Psihijatar procjenjuje da se jedan pacijent, koji je na psihijatriji završio zbog opsesije praćkama, dovoljno oporavio da ga može otpustiti iz bolnice. Pred otpuštanje obavlja s njim razgovor kako bi bio siguran u svoju procjenu. Pita ga što će raditi kada iziđe iz bolnice. Pacijent odgovara da će naći posao i zaposliti se. Odlično, kaže psihijatar, a što ćeš onda? Pronaći pristalu djevojku i zaprositi je. Odlično, zadovoljno će psihijatar, a zatim? Vjenčati se, odvesti dragu u sobu, polako je skidati … Psihijatar zadovoljno ispisuje otpusno pismo kadli ga zateče završetak pacijentove priče: … i od njenih podvezica napraviti praćku!

Naš fetiš, naša praćka je članstvo u EU, a naše podvezice su sudbine časnih i hrabrih ljudi koji su imali nesreću da se bore za slobodu naroda koji slobodu ne želi. I poslije zlokobne presude mi se opet hvatamo fetiša. Znam što misle političari, ali rastužuju me i nasmijavaju istodobno konstrukcije tzv. običnih ljudi. Idu otprilike ovako: Velika Britanija je naš neprijatelj i svim silama se trudi da ne uđemo u EU, zato je i utjecala na Haag da presuda bude ovako drastična, eda bi tako kod Hrvata izazvala odbojnost prema EU, pa bi onda Hrvati na referendumu glasovali protiv; međutim mi trebamo biti mudri, progutati nepravdu i što prije ući u EU!

Ne vide pri tom, jadni, da su smisao vlastitog postojanja izmjestili iz sebe i da postoje tek kao relacija prema nekome ili nečemu.

A ne vide ni da nas neće pustiti iz ''ludare'' dok god nam se praćka mota po glavi.

Autor: Damir Pešorda