U vremenu korizme 2011. godine, sa velikom strepnjom očekivali smo sudbonosni i povijesni dan, 15. travnja (petak) 2011. godine. Devet dana prije Uskrsa čuli smo šokantnu i sudbonosnu "pravdu" takozvanih moćnika svijeta, izrečenu putem suca Alphonsa Oriea, predsjednika Sudskoga vijeća Haaškoga suda u ovom predmetu.

Legendarni general Hrvatske vojske Ante Gotovina i isto tako legendarni general Specijalne vojne policije Hrvatske vojske Mladen Markač, glavni zapovjednici u osloboditeljskoj akciji "Oluja" 1995. godine, proglašeni su krivima za ratne zločine i "udruženi zločinački pothvat", s ciljem istjerivanja srpskoga stanovništva iz Hrvatske.

General Ante Gotovina osuđen je, nepravomoćno, na 24 godine robije, a general Mladen Markač na 18 godina. General Ivan Čermak je oslobođen krivnje. Zajedno sa generalima, prema obrazloženju presude, za isti "zločinački pothvat" osuđeni su nedefinirano, poimenično, i mrtvi politički dužnosnici Republike Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman, kao i preminuli ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, te preminuli generali Zvonimir Červenko i Janko Bobetko.

Dakle, ono što se nikada i nigdje u povijesti pravosuđa nije dogodilo, evo događa se kada se radi o Hrvatima i hrvatskoj državi.

No, kako se, prema presudi o "zločinačkom pothvatu", u kojem je sudjelovalo oko 200.000 vojnika, vjerojatno još toliko onih koji su na razne načine bili logistika, kao i mi svi ostali, koji smo se veselili toj osloboditeljskoj akciji i pobjedi, onda nas ima bezbroj "zločinaca", pa svi mi, dakle cijeli hrvatski narod, možemo očekivati procesuiranje ili nad nama treba ponovno izvršiti genocid, bez ikakve odgovornosti počinitelja, kao što je to bilo i do sada, u Drugom svjetskom ratu i poraću, te Domovinskom obrambenom ratu.

S obzirom da smo svi proživjeli na vlastitoj koži srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i da su nam još uvijek tako svježi i bolni stravični zločini nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i s obzirom da je, od strane odvjetnika obrane optuženih generala to stanje u dobroj mjeri bilo predočeno vijeću Haaškoga suda, te da za neke pojedinačne zločine, koji su se dogodili nakon akcije "Oluja" ne mogu biti odgovorni generali Ante Gotovina i Mladen Markač, objektivno smo očekivali oslobađajuću presudu, pogotovo što se radi o međunarodnome sudu, osnovanom od strane Ujedinjenih naroda.

Dakle, Haaški sud je ustanovljen kao tijelo Ujedinjenih naroda, kako bi sudio za ratne zločine učinjene u međudržavnim, odnosno međunarodnim sukobima na teritoriju bivše Jugoslavije.

Hrvatski narod je imao pravo na svoju državu i po Božjim i po ljudskim zakonima

Kako je hrvatski narod u SR Hrvatskoj, i prema Ustavu SR Jugoslavije iz 1974. godine, imao pravo na samoodređenje do odcjepljenja, a posebno, i najvažnije, to pravo je imao prema Povelji Ujedinjenih naroda, te da se za samostalnost izjasnio plebiscitarno na referendumu od 19. svibnja 1991. godine, te prethodno održao prve slobodne demokratske izbore za Hrvatski državni sabor, zasjedao 30. svibnja 1990., koji dan je proglašen Danom državnosti, kao što je donio u Hrvatskom državnom saboru i Deklaraciju o suverenosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991. godine, Republika Hrvatska je praktično imala sve atribute samostalne i suverene države.

No, s obzirom da je memorandumska politika Slobodana Miloševića, podržana od velike većine srpskog naroda u Srbiji, potaknula Srbe u Hrvatskoj na pobunu i "balvan revoluciju" već od 17. kolovoza 1990. godine, te da je Beograd neprekidno naoružavao, poticao i pomagao pobunjenike, pa i na razne zločine, kao što je bio "krvavi Uskrs", 31. ožujka 1991. godine, kada je poginuo prvi hrvatski policajac Josip Jović na Plitvicama, pogibija 12 redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991. godine, masakr hrvatskog stanovništva u Dalju, Erdutu i Aljmašu 2. kolovoza 1991. godine, sve do otvorene kratkotrajne agresije takozvane JNA ne Republiku Sloveniju 30. lipnja 1991. godine, te zločina te vojske nad hrvatskim stanovništvom u selu Ravnom u Bosni i Hercegovini, zaustavljanje tenkova i transportera iz Kupresa i Mostara 7. svibnja 1991. godine u Širokom Brijegu, jer su bili krenuli prema Dalmaciji na Hrvatsku, i sama međunarodna zajednica je shvatila da nešto mora učiniti.

S obzirom i na faktično međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 7. rujna 1991. godine, kada je stupila na snagu Deklaracija o Jugoslaviji od 27. kolovoza 1991. godine, potpisana od Europske zajednice, te Sjedinjenih Američkih Država i Rusije, sa konstatacijom da se Jugoslavija raspala i da su nastale nove države, te je uspostavljena Badinterova komisija, koja je donijela zaključke o granicama novih država, priznajući u tu svrhu granice Socijalističkih Republika, a što su potpisale sve novonastale države, te s obzirom na međunarodno diplomatsko priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine, te prijem u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992., znači da je Republika Hrvatska bila i jest međunarodni subjekt u svojim zakonskim granicama, daleko prije vojno-redarstvene akcije "Oluja", a da je takozvana republika srpska krajina uzurpatorska i okupatorska zločinačka tvorevina, nastala na strašnim zločinima ubijanja i proganjanja bar 150.000 Hrvata sa svojih tisućljetnih ognjišta, a za koje zločine je na istome sudu osuđen čelnik te tvorevine Milan Martić na 35 godina robije.

No, tužiteljstvo Haaškoga suda tu zločinačku tvorevinu samovoljno, nelegalno i bez ikakvog temelja proglašava međunarodnim subjektom, a predsjednik Sudskoga vijeća u procesu protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, u obrazloženju presude potvrdio i potpuno nevinoga generala Antu Gotovinu i Mladena Markača proglasio krivim, te osudio na drastičnu kaznu od 24, odnosno 18 godina robije.

Ta montirana konstatacija o takozvanoj srpskoj krajini kao međunarodnom subjektu im je trebala kako bi ostvarili svoju nadležnost nad tom unutarnjom vojno-redarstvenom akcijom "Olujom". Budući da je to zgrada bez ikakvog moralnog i pravnoga temelja, logično bi bilo da ta presuda na višoj instanci padne kao kula od karata.

No, s obzirom da je ovaj sud pokazao da nema nikakve veze ni sa pravdom, ni sa istinom, ni sa bilo kakvim moralom, on je svojom presudom presudio svim tim najuzvišenijim moralnim vrednotama na kojima bi se trebalo temeljiti svako pravosuđe, te da su to temelji i opstanka samoga čovječanstva.

Pojam ratnih zločina, što je to?

Ne moramo biti pravne struke da bismo shvatili kako bi se svako pravo trebalo temeljiti na logici.

Naime, ako je svakom objektivnom promatraču, kome je stalo do istine, jasno da je akcija "Oluja" prošla u vrlo kratkom vremenu od 72 sata, te da se dogodio najmanji mogući broj ljudskih žrtava, kao i minimalna razaranja, te da je stanovništvo tog okupiranog hrvatskog područja prije same akcije, organizirano od svojih vođa, napustilo Hrvatsku, jer nisu htjeli živjeti pod hrvatskom zastavom i hrvatskim grbom, a mnogi su se i bojali ostati zbog počinjenih zločina, ipak, na žalost, moramo priznati da su se nakon završetka "Oluje" dogodili, iz osvete ili koristoljublja, i neki kriminalni zločini ubojstava i paleža.

Ti zločini sigurno nisu ni tisućiti dio onih zločina koji su počinjeni od uzurpatorske srpske strane nad hrvatskim narodom i imovinom, te da je bilo teško uspostaviti efikasnu kontrolu nad tim velikim prostorom u tako kratkom vremenu, logično je da svi počinitelji tih zločina nisu mogli biti otkriveni, jer se to ne događa ni u mirnodopskim uvjetima.

Činjenica koja se stalno i uporno prešućuje je da je Republika Hrvatska u tome razdoblju iza "Oluje" vodila preko 4.000 postupaka, te da je osuđeno preko 2.000 počinitelja, što nije bio slučaj niti na jednoj drugoj strani u sukobu.

Također se prešućuje da je Republika Hrvatska organizirala na cijelome tome području humanitarno zbrinjavanje starijih osoba srpske nacionalnosti koje su njihovi mladi ostavili, te da je zbrinuto oko 10.000 takvih osoba.

No, za naše kritičare, negatore svega pozitivnog u Republici Hrvatskoj, neprihvatljivo je to što se ti pojedinačni kriminalni zločini nisu nazivali ratnim zločinima, što oni nikako i nisu. Kritičari i hrvatski neprijatelji ne žele i neće priznati činjenicu da je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kao i svaka druga agresija na suverene države, najveći i temeljni ratni zločin, iz kojega proistječu svi ostali ratni zločini. Naime, svi zapovjednici agresorske vojske jesu ratni zločinci, jer zapovijedaju agresiju, a i pojedinci u toj agresorskoj vojsci, koji počine ratne zločine.

Zapovjednici obrambene vojske ne mogu biti odgovorni niti zločinci po samom zapovijedanju obrane, osim ako bi dokumentirano zapovjedili zločin ili pojedinačni vojnik u obrani, ako bi prekoračio nužno obranu te na svoju ruku učinio ratni zločin.

No, sva ova objašnjenja nemaju nikakve veze sa generalom Gotovinom i generalom Markačem, koji su nakon pobjedonosne akcije "Oluja" odmah otišli na druge vojne dužnosti.

Njihova odgovornost, prema optužnici i presudi, pomiče se čak na period od "Oluje" do 15. studenog 1995. godine, kada je takozvana JNA potpuno napustila Hrvatsku.

Karakteristika Haaškog suda je i to da taj sud nije pokrenuo nikakve optužnice niti presudio protiv političkog i vojnog vodstva na agresorskoj strani, jer je Milošević navodno umro prije presude, iako ga nitko mrtvoga nije vidio, a protiv vojnog vrha nije ni pokrenuo postupke, a jesu montirano podigli takve optužnice i donijeli presude čak i mrtvim dužnosnicima Republike Hrvatske, što je pravni nonsens bez presedana.

Nakon akcije "Oluja", skrb za oslobođeno područje preuzela je civilna policija i civilno pravosuđe Republike Hrvatske, a za eventualne zločine ti dužnosnici bi mogli biti odgovorni. Naravno, nisu ni oni odgovorni, jer se činilo ono što je bilo moguće, kao što je naprijed rečeno.

Nepravednom i političkom sudu u Haagu nije bilo dovoljno da takozvanu republiku srpsku krajinu proglasi međunarodnim subjektom, iako zna da je uzurpatorska i razbojnička tvorevina na teritoriju Republike Hrvatske, za što Haaški sud objektivno nema nadležnost, nego je besmisleno akciju "Oluja" produžio do 15. studenog, kada je Republiku Hrvatsku definitivno napustila takozvana JNA, kako bi na neki način, bez temelja, opravdali svoj rad.

Logično bi bilo, kada već govore o međunarodnom sukobu na teritoriju Republike Hrvatske, da taj sukob tretiraju kao agresiju, što je činjenica, te da istražuju i procesuiraju sve stravične ratne zločine koji su učinjeni u toj agresiji.

Tko je kriv za presude generalima?

Oni koji su prevarom i manipulacijama, uz pomoć stranih tajnih službi došli na vlast u Republici Hrvatskoj od 3. siječnja 2000. godine, tj. koalicija Račan-Budiša-Čačić-Pusić-Kajin-Jakovčić, na čelu sa Stjepanom Mesićem, kao predsjednikom Republike Hrvatske u dva mandata, prebacuju svoju planiranu i dogovorenu rabotu, da ne kažem krivnju, jer oni to svjesno rade, perfidno prebacuju na predsjednika Franju Tuđmana i ministra obrne Gojka Šuška, tj. na prethodnu vlast, koja je bila na čelu obrane i uspostave obnovljene hrvatske države Republike Hrvatske.

Kažu, oni su donijeli Zakon o oprostu 1992. godine, suutemeljitelji su Haaškoga suda 1993. godine i donijeli su Ustavni zakon o suradnji sa Haaškim sudom.

To i ovih dana, nakon šokantne presude hrvatskim generalima, govori i perfidni Ivo Josipović, na žalost predsjednik Republike Hrvatske, da za presudu nisu jedini dokaz Brijunski transkripti, nego je temelj Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, koji je donijet 1996. godine, za vrijeme predsjednika Tuđmana, te da su sve vlade kasnije bile obvezne surađivati (Račan, Sanader, Kosor) i ne može ih se optuživati.

To on svjesno i tobože na fin način baca prašinu u oči uznemirenom narodu, jer smatra taj narod nedoraslom djecom ili maloumnima.

Tako je i nedavno govorio za srbijanski zakon na temelju kojeg progone hrvatske branitelje, žrtve svoje agresije na teritoriju suverene države Republike Hrvatske, kako svaki zakon, pa i taj srbijanski, ima načelo univerzalnosti. S obzirom da je pravna činjenica od najstarijih vremena da svaki zakon mora imati univerzalno načelo pravednosti i morala ili se ne može smatrati legitimnim zakonom, a što ovaj srbijanski nema ni u primisli, znači da Ivo Josipović svjesno laže i obmanjuje javnost.

Što se tiče Zakona o oprostu, logično je da se nakon svakoga rata ili tijekom rata, preventivno, donose takvi zakoni, kako nedužni preživjeli vojnici na obje zaraćene strane, a pogotovo na poraženoj strani, ne bi imali poteškoća u svome daljnjem životu. Taj zakon se odnosi samo na one vojnike koji su silom unovačeni i koji nisu počinili nikakav ratni ili kriminalni zločin. Dakle, protiv takvoga zakona o oprostu, kakav je i naš, nitko razuman i human ne može imati ništa.

Glede Zakona o suradnji sa Haaškim sudom i utemeljenja suda za ratne zločine, to je također opravdana stvar, jer se mislilo da nama u Republici Hrvatskoj neće biti dostupni ratni zločinci koji su izvršili agresiju, te da taj međunarodni sud traži njihovo izručenje iz države u kojoj se budu nalazili. Suradnja sa tim sudom i s naše strane je sasvim opravdana, jer tko će iznositi dokaze protiv zločinaca, ako ne zemlja koja je te zločine proživjela i gdje su se ti zločini dogodili.

Logično je da se ta suradnja odvija na temelju univerzalnog prava i statuta toga suda, koji mora biti u skladu sa univerzalnim načelima prava i pravednosti.

Ako to nije, ni jedna suverena zemlja ne mora i ne smije postupati prema nalozima nepravednog suda i njegova statuta.

Glede Brijunskog transkripta, logično je da ako taj transkript i drugi dokumenti imaju oznaku državne tajne, da se mora postupati prema propisima koji se odnose na to područje, a kakve propise mi imamo.

Stipe Mesić ne samo da nije poštivao te propise, nego je neovlašteno pustio u svoj predsjednički ured međunarodne i neprijateljske tajne službe, koje su uzimale što su htjele. Dodatni problem Brijunskog transkripta je u tome što su u njega planski ubačene krivotvorine, kako kažu sudionici toga sastanka, a te krivotvorine je bez ikakve istrage potvrdio Ivo Sanader sa svojom vladom.

Za krivotvorine nije trebalo puno. Dovoljno je da se u govor predsjednika Tuđmana ubaci riječ "tobože" na ključnom mjestu, što je predsjednik znao koristiti, misleći i na perfidnost moćnika svijeta, a što uz današnju tehnologiju nije nemoguće ubaciti. Uz to, Stjepan Mesić, kao najgori neprijatelj hrvatskoga naroda i hrvatske države, kojoj je bio na čelu, bio je i krivokletnički svjedok optužbe.

Što se u nas događa?

Oni koji su planski i u zločinačkom pothvatu protiv Hrvatske došli na vlast 2000. godine, a sumnjive su i prethodne bolesti i smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, odmah su krenuli u detuđmanizaciju i dekroatizaciju u planu provođenja toga zločinačkog pothvata.

Pri svemu, oko dolaska na vlast rečene koalicije, najviše je pomogao predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je još nosio karizmu "Hrvatskoga proljeća" i kome je narod vjerovao.

On je to učinio iz osobnih interesa, a na štetu nacionalnih interesa, do kojih mu uopće nije bilo stalo, jer su mu obećali da će dobiti položaj predsjednika Republike Hrvatske. U to vrijeme su mu planski namjestili Stjepana Mesića i odbacili Budišu kao prljavu krpu, jer su moćnici svijeta mislili da još u njemu ima nešto nacionalnog duha.

Slično je kasnije, nemoralno podržavajući Ivu Sanadera, prošao i Andrija Hebrang. On, koji je bio velika žrtva komunističkoga sustava od djetinjstva i koji je velike stvari činio u Domovinskom ratu, pao je u klopku, kao i Budiša, da će ga Sanader promovirati za predsjednika Republike Hrvatske 2010. godine. Sve je u tu svrhu, uz Sanadera, radi karijere Hebrang činio, kako bi postao predsjednik Republike Hrvatske.

Kao što znamo, moćnici svijeta su ga izigrali, uz pomoć Sanadera i dvojice nemoralnih kandidata, pa i on odlazi kao oparen.

Bilo bi mu daleko bolje da je napustio Sanaderovu vlast kada su progonili generala Gotovinu. Ostao bi za sva vremena bar čestit čovjek, što bi za svakog tko nosi ime čovjek bilo najbolje i jedino ispravno.

Deklaracija od 7. srpnja 2000. godine najveći je krimen!

Već smo rekli da Haaški sud objektivno nije trebao imati nikakvu nadležnost nad unutarnjim vojno-redarstvenim akcijama "Oluja", "Bljesak" i druge, te je Hrvatski državni sabor 1999. godine donio Deklaraciju o nenadležnosti. Tada je Republika Hrvatska pokrenula i pravni spor kod Haaškoga suda i Ujedinjenih naroda da se dokaže ta nenadležnost.

Međutim, nova vlast, osim općih čistki u državi Hrvatskoj, sve do najmanjeg direktora u državnim firmama i zadnje čistačice, ukidanja naziva "Hrvatski državni sabor", ukidanja Županijskoga doma, promjene Ustava i drugo, i najgore, prekidajući prethodni pravni postupak o nenadležnosti, u noći između 7. i 8. srpnja 2000. godine, u burnoj noćnoj raspravi, donosi sudbonosnu odluku i deklaraciju o izručivanju tih akcija Haaškome sudu.

U tekstualnom sastavu te deklaracije, najviše je doprinio sadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, sigurno prema uputama tajnih službi.

Ubrzo nastaju opsežne čistke hrvatskih dragovoljaca u hrvatskoj policiji, bespravno se otpušta njih oko 5.000, na što je uslijedio valjda i u svijetu najduži štrajk otpuštenih policajaca pred zgradom Račanove vlade, koji je trajao više od dvije godine, do dolaska Sanadera na vlast 2003. godine.

Odmah nakon otpuštanja dragovoljaca iz policije, uslijedila su spektakularna uhićivanja hrvatskih branitelja i generala, počevši od 12. rujna 2000. godine, a tada se diže i optužnica protiv ponosnog i dostojanstvenog generala Janka Bobetka, uz njegov drastični kraj života zbog strašnih stresova i odluke da nipošto neće, po cijenu života, dopustiti da bude uhićen i otpremljen u Haag. Dakle, i smrt generala Bobetka ostaje na duši Račanove koalicijske vlasti, ako takvi uopće imaju dušu.

Dolaskom na vlast najveće protuhe i prevaranta Ive Sanadera 2003. godine nastavlja se progon generala Ante Gotovine, Mladena Markača, Ivana Čermaka, Mirka Norca, Rahima Ademija, te ostalih hrvatskih branitelja, časnika i generala u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Generala Ivana Čermaka i generala Mladena Markača, Ivo Sanader sramotno šalje u Haag 11. ožujka 2004. godine. Generala Slobodana Praljka, generala Milivoja Petkovića, te političke dužnosnike Herceg-Bosne Brunu Stojića, Jadranka Prlića, Berislava Pušića i Valentina Ćorića, otpremaju u Haag 5. travnja 2004. godine, dok generala Antu Gotovinu uhićuju u Španjolskoj pred Božić 2005. godine.

Istina, iz Hrvatske su otišli u Haag još 1996. godine Dario Kordić, politički dužnosnik Herceg-Bosne, i general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske Tihomir Blaškić. No, tada su obećavali, od strane Haaškoga suda i uz garanciju SAD-a, da će se provesti brzi postupak i da će se dokazati da oni nisu krivi. Vidjeli smo kako su prošli! Nedužni Dario Kordić, nakon višegodišnjega zatvora, primjer ponosa i dostojanstva, jer nije htio optuživati predsjednika dr. Franju Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, dobio je 25 godina robije, dok je general Blaškić dobio najprije 45 godina, a zatim, uz manipulacije odvjetnika Ante Nobila i trećesiječanjske vlasti i uz prihvaćanje optužbi drugih, tj. hrvatskog političkog vrha, na drugom stupnju dobio je 9 godina, koliko je prethodno proveo u pritvoru, te je odmah oslobođen.

Kako je to bio primjer rada Haaškoga suda, apsolutno se nije smjelo dalje surađivati sa takvim sudom i u praksi se nije smjelo progoniti i slati u Haag druge generale i političke dužnosnike, posebno ne na temelju monstruozne optužnice o zločinačkom pothvatu.

No, kako je Sanader bio opsjednut sa EU i stalno govorio kako nema cijene ulasku u EU, vidjeli smo koliko je žrtvovao i gospodarski i financijski i teritorijalni i pravni suverenitet Hrvatske, a da nije postigao ništa.

Jedina satisfakcija nam je da je Ivo Sanader sada u zatvoru, to jest na mjestu koje istinski zaslužuje. Kaže se da je Bog spor, ali dostižan, ali u Sanaderovu slučaju vidimo da Bog zna biti i brz. Bog nije mogao preći preko torture i nepravde koju je Sanader provodio nad nedužnim i toliko zaslužnim generalom Branimirom Glavašem i suoptuženima.

Jadranka Kosor nastavlja putem Sanadera, pa vjerujemo da će kao i on bijedno završiti.

Ona, radi EU, prihvaća masovni progon hrvatskih branitelja, pa čak i cijeli hrvatski narod i državu Hrvatsku toliko ponižava da potpisuje, putem hrvatskoga pravosuđa, progone hrvatskih branitelja, izmučenih logoraša u srbijanskim logorima, gdje su mnogi i ubijeni, da ih Srbija, putem svojih jugoslavenskih zakona, sudi u Srbiji, poput hrvatskoga branitelja logoraša Veljka Marića, ili da njihovi istražitelji vršljaju po Hrvatskoj i ispituju žrtve svoje agresije.

Mislila sam, kada su na isti način zahvatili i legendarnu doktoricu razrušene Vukovarske bolnice Vesnu Bosanac, a na spisku je bio i pokojni Jure Njavro, tražeći da ona njima odgovora i da je progoni hrvatsko pravosuđe, da će se takvi apsurdi i pravosudni zločini odmah sa indignacijom odbiti i poduzeti daljnje diplomatske mjere i na međunarodnom planu da bi se zaštitili nedužni ljudi, to se sa hrvatske strane ne događa.

Jadranka Kosor je organizirala samo sastanak sa vodećim pravnim stručnjacima, predstavnicima Državnoga odvjetništva i Akademijom pravnih znanosti, gdje je rečeno da se radi o apsurdnom zakonu Srbije, te da će se organizirati i regionalna konferencija, kako bi se usuglasili pravni standardi. Zaista ne znam tko je vidio da se nešto može usuglašavati sa onima koji prelaze sve granice međunarodnoga i moralnoga ponašanja. Te rasprave su bile krajem ožujka 2011., dalje se ništa nije poduzimalo, dok ovih dana vidimo da Srbija i dalje nastavlja sa svojim teroriziranjem, pa i putem hrvatskoga pravosuđa. Dakle, oni koji su do temelja razrušili Vukovarsku bolnicu, optužuju vukovarske liječnike da u tim nemogućim uvjetima, koje je izazvala Srbija, Vesna Bosanac, Juraj Njavro i drugi liječnici nisu dobro liječili njihove ranjenike, iako su činili sve što su mogli kao i prema hrvatskim ranjenicima.

Presude Hrvatskoj za "zločinački pothvat" i druge "ratne zločine"

Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su tako osuđeni 15. travnja 2011. godine. Uz njih i mrtvi politički dužnosnici i generali, dr. Franjo Tuđman, Gojko Šušak, general Zvonimir Červenko i general Janko Bobetko.

Oni su prvi osuđeni, a ostalima sudionicima "zločinačkog pothvata" osude tek slijede. To je oko 200.000 hrvatskih vojnika i časnika koji su direktno sudjelovali, kao i još toliko logističara, pa zatim svi mi, koji smo se veselili toj pobjedi i podržavali "zločinački pothvat". Dakle, to je cijeli hrvatski narod, a i hrvatska država, nastala na temeljima "zločinačkog pothvata".

Neki hrvatski branitelji su već 17. travnja, u nedjelju, nakon velikoga prosvjednog skupa na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu i prosvjeda u više hrvatskih gradova, zbog strašne i nepravedne presude, započeli štrajk glađu na Trgu bana Josipa Jelačića. Do Velikoga petka već ih je bilo 10.

Vlasti HDZ-a, na čelu sa predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, u Hrvatskoj, kao i oporba i predsjednik Republike Hrvatske, obećaju da će sve učiniti da bi se presuda generalima preinačila u drugostupanjskom postupku, jer sud nije uvažio nikakve argumente obrane.

Zapravo je obrana potpuno ignorirana, a u presudi prepisana optužnica.

Moje je mišljenje da bi odvjetnici obrane generala, ako imalo drže do sebe, do prava i do svoje profesije, trebali tužiti taj sud kod Ujedinjenih naroda i u svojim odvjetničkim komorama.

Sud je potpuno staljinistički presudio onako kako je tražila optužba!

Pitam se kuda ide ovaj današnji svijet sa takvom "pravdom". Kako se ti ljudi, koji to sve namještaju i koji to poslušno prihvaćaju i izvršavaju Boga ne boje, ako se već ljudi ne boje? No, mislim da se, u svojoj bahatosti, opasno varaju. Današnji svijet, pogotovo siromašni i obespravljeni, neće moći trpjeti u nedogled takvu nepravdu. Nisu svi kao dobroćudni i katolički Hrvati, koji ogorčenje rađe okreću protiv sebe, nego protiv bahatih takozvanih moćnika svijeta. No, sigurno ni naše strpljenje nije bezgranično.

Vlasti u Hrvatskoj licemjerno kažu da će sve učiniti što je u njihovoj moći da se nepravda prema generalima ispravi.

Koliko je iskrena briga za branitelje i kakva je sudska praksa u Hrvatskoj?

Ovo govorim, što bi se reklo, "iz prve ruke". Kao što je poznato, u Republici Hrvatskoj je po zatvorima oko 300 branitelja. Nekoliko stotina je osumnjičenih i samo je pitanje vremena kada će biti uhićeni.

To nije teško, jer sigurno nema u Hrvatskoj ni jednoga malo većega mjesta, a da u vrijeme Domovinskoga rata nije poneki Srbin otišao na svoju četničku stranu, pa možda i poginuo, ili je slučajno na neki način stradao. Dakle, bilo gdje i bilo kada može se započeti predpriprema, medijsko prokazivanje i medijsko linčovanje bilo kojih branitelja, te njihovo uhićivanje. Na njih se tada iznose grozne medijske optužbe i presuđuje ih se, a da javnost nikako nema priliku i njih čuti, što oni kažu o navedenim optužbama, ako uopće bilo što o tome znaju.

Osobno sam nazočila u zagrebu suđenju generalu Mirku Norcu i generalu Rahimu Ademiju, te generalu Glavašu i suoptuženima, pukovniku Hrvatske vojske Ivici Krnjaku, Gordani Getoš-Magdić, Tihomiru Valentiću, Dini Kontiću i Zdravku Dragiću, u ime humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kao predsjednica, i u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koje vodi prof. dr. Zvonimir Šeparović, a ja sam članica Predsjedništva.

Karakteristično da se na tim suđenjima s najvećim poštovanjem uvažavaju iskazi svjedoka sa srpske protivničke i neprijateljske strane, bilo pri osobnom svjedočenju, ili putem video-linka iz Beograda. Naše generale se toliko ponižava da im se na sud dovode, kao svjedoci protiv njih, čak i u nas u odsustvu osuđeni ratni zločinci, s tim da im se garantira sigurnost da neće biti uhićeni i plaća boravak u Zagrebu. Primjedbe odvjetnika obrane zbog očitih nezakonitosti apsolutno se ne uvažavaju, kao ni svjedoci obrane. Čak ih se u medijima proziva da lažno svjedoče, dok se naveliko prepričavaju i uvažavaju očite izmišljotine protivničkih svjedoka.

Suci koji drastično osude branitelje ili generale bivaju unapređeni, poput suca Marina Mrčele, koji je nakon presude generalu Mirku Norcu postao sudac Vrhovnog suda.

Svjedoci optužbe, iako očito daju lažne iskaze i padaju u kontradikcije, ne sankcioniraju se.

Sudac koji slučajno bude objektivan i odvažan, pa prvostupanjski oslobodi hrvatskog branitelja, odmah ga mediji optužuju, a Vrhovni sud redovito vraća predmet ponovo na prvi stupanj. Tako se tri puta sudilo branitelju Karlovca Mihajlu Hrastovu za iste optužbe, te je uvijek bio oslobođen. No, Vrhovni sud njemu po brzom postupku dodjeljuje 8 godina robije.

Kao što znamo, mnogi i najveći zločini nad Hrvatima se ne procesuiraju, jer su zločinci nezakonito abolirani. Tobože prema Zakonu o oprostu, sve se karakterizira kao oružana pobuna, pa iako je postupak započeo, zločinci se oslobađaju.

Uzmimo samo jedan primjer. Još 1992. godine bilo je optuženo 35 Srba za sudjelovanje u genocidu nad civilima u mjestima Četekovcima, Balincima, Čojlugu i Voćinu. U jesen 1991. upravo je masakrirano na najgrozniji način 69 civila i dva policajca. Godine 2004. županijski sud u Virovitici je ta djela prekvalificirao u oružanu pobunu, te iz sve oslobodio prema Zakonu o oprostu.

S druge strane, hrvatskoga branitelja, logoraša srbijanskih logora, uhićenog kao profesionalnog vozača kamiona na bugarskoj granici prema Srbiji, oca troje djece, Veljka Marića, već godinu dana maltretiraju u srbijanskom zatvoru i sude u Beogradu zbog jednoga Srbina, navodno civila, stradalog u Grubišnom Polju 1991. godine.

Veljka Marića ne možemo čuti što kaže, a hrvatske vlasti sa svojim pravosuđem zdušno pomažu srbijanskog pravosuđu i šalju materijale da ga se osudi.

Znači li to da jedan Srbin, i to ne znamo kako je poginuo, ne govori se da je, ne daj Bože, zaklan i masakriran, kao oni Hrvati u Voćinu, više vrijedi nego 69 Hrvata? Da ne govorimo o svim ostalim zločinima i zločincima nad Hrvatima i hrvatskom zemljom i o tome koliko Hrvatska ugađa agresorima i zločincima.

To podnosi, na žalost, hrvatska vlast, mirno i raznim veselim sastancima gradi dobrosusjedske odnose sa Srbijom. Nadalje, što reći za generala Glavaša i suoptužene u politički motiviranom i montiranom procesu? Znamo da je general Branimir Glavaš dobio pravomoćno 8 godina robije, koju služi u BiH.

U obrazloženju te presude Vrhovni sud Republike Hrvatske je pokazao da apsolutno ne priznaje ni zakone ni Ustav Republike Hrvatske, nego da generala Glavaša i suoptužene sudi na temelju zakona bivše Jugoslavije, kao pripadnike paravojnih formacija 1991. godine, dok se takozvana JNA smatra legalnom vojnom formacijom u Republici Hrvatskoj.

Takvu presudu general Glavaš ne priznaje, niti njegova stranka HDSSB, kao ni svi normalni i pošteni ljudi u Hrvatskoj. Stoga je general Glavaš, kao i ostali suoptuženi, podnio tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prije dvije godine, da se procijeni ustavnost te presude. No, Ustavni sud još ništa ne odgovara.

Najbolji odvjetnici Branimira Glavaša, ni on sam, kao pravnik, ništa pravedno ne postižu u Republici Hrvatskoj. Pravda i obrana se na hrvatskim sudovima protiv branitelja potpuno ignorira. Primjerice, na suđenju generalu Mirku Norcu u Rijeci, odvjetnici obrane su potpuno dokazali krivotvorinu kazete "dokaza" optužbe, pa nikome ništa. Dakle, ako je takvo suđenje u Republici Hrvatskoj, što bolje možemo očekivati od suđenja u Haagu i koliko je istinitosti u riječima Jadranke Kosor da će se Vlada zauzeti za pravdu u Haagu? Živi bili pa vidjeli!

Stoga, u vjeri i nadi da će nas Krist, osuđeni najveći pravednik, razumjeti i zajedno sa svojom i našom Svetom Majkom pomoći nositi naš križ, te da će se sve okrenuti na dobro onima koji na pravdi trpe, Boga ljube i žive po Božjim zapovijedima, svim Hrvaticama i Hrvatima, pojedincima i sa obiteljima, od srca, uz molitvu i vapaj "Bože, spasi Hrvatsku!", želim Sretan i blagoslovljen Uskrs!

S ljubavlju u Kristu!

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med.,

predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj