Veleugledni prof. dr.sc. Ivo Škarić 2005./2006. ekspertno je objasnio „Tajnu brijunskog transkripta“ (2005./2006.), nesebično – kao iskusan filolog i najugleniji hrvatski fonetičar, služeći se s nizom znanstvenih metoda  pripomoću kako bi dobio otkrivene zlorabe i o njima objasnio zadovoljavajuću spoznaju.

Sve je pomno objašnjenno, kao i stručna  brisanja (pojedinih riječi s transkripta, i unošenja novih riječi) ! Pokojni je profesor Škarić iscrpno savaku riječ i mogući detalj obradio preslušavajući transakript došao do zaključaka koje analitično  tekst nam dokazuje uz sve primjećene izmjene i nelogičnosti kojima se dokazuje da su i kako su zaista učinjene vrlo stručne izmjene brisanja pojedinih riječi. Iako male izmjene ali su zaista velike izmjene a ogrome podvale – jer su zamjenjene pojedine riječi s  izvornog transkripta  kako bi se Republiku Hrvatsku , predsjednika dr.sc. Tuđmana i ozbiljno vojničko društvo koje govori odgovornim vojničkim jezikom proglasilo negativnom skupinom! Promjene su učinjene jer su brisane izvorne riječi s novim ubačenima riječima na objavljivenomu a u Haagu uzetom kao glavnom argumentacijskom činjeničnom dokazu – na čemu sud zasniva tezu da je “Oluja” organizirana kao tzv. “zločinački podhvat” a hrvatski vojni zapovjednici negativcima.  Učinjeno je ogromno zlo nad istinitim i dokumentarnim sadržajem brijunskog transkripta – tko je počinio i za čiji račun nad izvornim trnskriptom – treba ustvrditi i otkriti ? Nadam se žurno ?! Ukazujem da su vrlo stručno unešene izmjene pa zaista treba izviditi gdje su i tko su organizatoti i autori tog zlodjela, kako prema Republici Hrvatskoj, tako i tadašnjem državnom i vojnom vodstvu na čelu s pok. prvim predsjednikom dr.sc. Tuđmanom?! Objašnjavani transkript prof. Škarića može se analizirati i iz drugih struka s ekspertima (znanstveno), da provjere znanstveno objašnjenje i vjerodostojnost “tajne brijunskog transkripta”. Ipak ostaje Republici Hrvatskoj otvorena mogćost da iznese javnu spoznaju i objašnjenje u obrani „ Oluje“  i prema čestitim namjerama s vojničkom čašću najugledijih hrvatskih vojnih zapovjednika generala Ante Gotovine i Mladena Markača – koje Haaški sud bez razloga nemilosrdno kažnjava.

Prof. dr. sc. Ivo  Škarić  (2005. /2006.)

TAJNA BRIJUNSKOGA TRANSKRIPTA

Brijunski je transkript tajnovit jer se on Hrvatima taji, a njegova se tajnovitost umnogome još i povećava jer ostaje tajna zašto se taji. Netko nepoznati tko pobrinuo se da obznani dvoje – da Brijunski transkript potvrđuje ono najgore o akciji Oluji – da je to pomno planirani genocid Hrvata nad Srbima i drugo, da je haška tužiteljica Carla del Ponte upravo domogavši se toga dokumenta, dobila željeni dokaz kako su Hrvati izvršili smišljeni veliki zločin. Taj joj je dokument nedostajao, kažu, da s pomoću optužnica protiv generala Markača i Čermaka te pogotovu Gotovine teško optuži pokojnoga predsjednika Tuđmana, cijeli državni vojni i civilni vrh, sve hrvatske branitelje i konačno cijelu Hrvatsku, sve njezine građane, osim, dakako, onih koji osjećaju mučninu što moraju živjeti u toj zemlji. Otrovna kap koja se cijedila iz toga transkripta i davana u javnost da predstavlja cjelinu bio je Tuđmanov izričaj iz toga transkripta koji se nebrojeno puta ponavljao u svim tiskanim i govornim javnim medijima, a koji glasi: „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu“. Grozno! Genocidno! To se ponavljalo i ponavljalo te naglašavalo toliko da su se svi časni i ponosni Hrvati osjećali jadno, poniženo i grješno. Tek kao blagi kratkodjelujući sedativ djelovalo je izmotavanje nekih generalovih odvjetnika, marginalne političke oporbe i nekih desničarskih novinara kako ti transkripti i nisu vjerodostojni, kako su frizirani, a uz to se nametalo kao pitanje svih pitanja – tko je transkript dao u optjecaj. S ta dva  pitanja – tko ga je dao u optjecaj i nije li krivotvoren, Brijunski je transkript sa sadržajem koji će Hrvatskoj konačno doći glave, samo dobivao na razornoj snazi. Jer, onaj koji je pustio u optjecaj ta dva pitanja paralelno s puštanjem transkripata u opticaj znao je da će to pojačati uvjerljivost onoga sadržaja sažetoga u „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu“. Obrana tvrdnjom kako je transkript falsifikat psihološki samo potvrđuje grozotu njegova sadržaja, koji će postati i istinit kad se jednom utvrdi njegova ispravnost, a pretpostavka je da će se kad-tad utvrditi. S istraživanjem tko ga je „dilao“ ističe se kako je sadržaj doista toliko optužujući za Hrvatsku da ga je morao dati u optjecaj ne netko tko je istinoljubac, nego netko tko toj zemlji želi ništa doli zlo. Kakav um „gospodara kaosa“, kako bi ih nazvao admiral Domazet! Kakva mentalna lijenost i naivnost hrvatskih „gusaka u magli“ – pridodao bih. Naime, Brijunski je transkript objavio na internetu 18. 10. 2004. Hrvatski list – nacionalni tjednik, koji je 14. 10. 2004. donio članak najavljen sa „na pomolu najveći skandal u povijesti hrvatske države“, a koji je naslovljen „S Pantovčaka u Haag poslan lažni transkript protiv generala Gotovine“. Pitam se jesu li naši branitelji generala, naši novinari, naši političari, intelektualci, profesori prava, pogotovu stručnjaci za Haag, jesu li pročitali taj transkript? (Inače do transkripta se sada lako dolazi na adresi http:// people.freenet.de/zupanjac/prilozi/od90/brijuni.htm/.) Da je tko od spomenutih pažljivo pročitao transkript a ima veza s javnošću, trebao je toj javnosti reći da taj transkript teško da je krivotvoren, što se lako dade zaključiti i po sadržaju i po formi. Transkripcija pokazuje da se radi o tipično improviziranom govornom stilu, punom pokidanih rečenica, nebrižljiva izbora izraza, s mnogo lapsusa i prekida govora zbog drugih sugovornih znakova (pokazivanja karata, skica, bilježaka…). Da je to neprijateljska krivotvorina, ona bi sadržajem trebala biti optužujuća za predsjednika Tuđmana i hrvatske generale, a kako taj transkript, vidjet ćemo, to nije, nema ni razloga da ga smatramo namjerno krivotvorenim.

Na Brijunima je predsjednik Tuđman održao sastanak s hrvatskim generalima 31. srpnja 1995. godine, četiri dana prije početka akcije Oluje. Prema transkriptu sastanak je počeo u 10.50 sati, a završio je u 12.40. Sastanak je sazvan radi završnih usklađivanja ratnih planova te stanovite izmjene jednoga od početnih ciljeva, a to je deblokada Bihaća, budući da je u tom trenutku bio postignut dogovor između predstavnika UN-a i srpskih snaga o odustajanju Srba da idu na Bihać. Otvarajući sastanak, uvodno predsjednik Tuđman reče: „molim, tri, četiri dana, maksimum osam dana onda možemo računati da ćemo i politički, da nećemo politički ne samo pretrpjeti štete, nego da ćemo politički u tom i takvom svijetu dobiti.“ U ispravnost i u uspješnost te  akcije ne sumnja jer kaže: „čini mi se da bismo mogli (iskoristiti) povoljnu situaciju u Hrvatskoj, demoralizaciju u srpskim redovima, naklonost i ljudi u Europi, jednim dijelom u Europi, ono što je sklono rješenju te krize i u korist Hrvatske…“ Potom Tuđman malo dalje u svom uvodu kaže ono „slavno“: „… morali bismo sada riješiti i jug i sjever. Riješiti, na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, (ovdje je zarez, a ne točka jer se rečenica još nastavlja) odnosno (ovo je riječ za ispravljanje i preciziranje) da ono što nećemo odmah zahvatiti da mora kapitulirati u nekoliko dana.“ Kraj je rečenice ovdje, gdje se riječ lapsus nestati ispravlja i precizira s odnosno u kapitulirati, glagol koji se još nikada nije tumačio kao genocidni pojam nego ratnički, vojni, koji se i ostvario, cijeli je svijet to doznao, 7. kolovoza 1995. hrvatskom pobjedom u Oluji. Nekoliko će rečenica dalje Tuđman još jednom precizirati što doista hoće reći: „Prema tome nije nam glavna zadaća Bihać nego je nanošenje na nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage (snage, ne stanovništvo) više ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati.“ (ne nestatikapitulirati). Tako je govorio Tuđman, a ne onako kako su ga denuncijatori citirali riječima izvađenim ne iz širega konteksta nego izvađenima iz rečenice, i to s bitnom lapsusiranom riječju nestati ispravljenom već u istoj rečenici. nego i opet vrlo jasno

Veći dio razgovora koji je slijedio bio je generalski, vojni – promatrale su se karte, skice, planovi, govorilo se o vojnim jedinicama, tko od nazočnih generala napada kad i s koje strane te dokle će tko ići u prvome naletu itd. – sve više-manje za civile, a i za sud u Haagu posve nezanimljivo.

Oslobođenje okupiranih područja Sjever i Jug kao cilj Tuđman je jasno isticao. Ništa drugo nego to, a to je sve javno poznato i priznato. Nikakav konspirativni cilj Oluje nije izrečen na tajnom sastanku provjerenih i lojalnih generala. Da je ičega bilo, našlo bi se i u „friziranom“ transkriptu pomno čuvanom kao državna tajna. Predsjednik je Tuđman sazvao svoje generale „da porazgovaramo“ – reče – „o tome da li sutra ili neki od narednih dana da idemo u pothvat za oslobođenje (dakle, oslobođenje) od Banije, Korduna do Like, Dalmacije do Knina, na koji način da to provedemo sa zadaćom da posao uglavnom završimo u tri, četiri, maksimum osam dana“. O oslobođenju kao cilju govori i admiral Domazet, tj. o „izvođenju radikalne operacije za oslobođenje (okupiranih) dijelova Banovine, Like, Korduna“. Predsjednik će još koji put ponoviti kako je cilj operacije „da bismo protivnika potpuno dotukli, prisilili na kapitulaciju“. Ili nešto drukčije naglašava: “glavno nam je sada udar po protivniku i ovladavanje područjem.“ Dakle, točno ono što smo svi i uživo „vidjeli“ da se dogodilo s Olujom.

Nikakav zločinački plan usmjeren prema etničkomu čišćenju na ovome zatvorenom povjerljivom sastanku nije naznačen. A da se pretpostavljalo da će se stanovništvo povlačiti s poraženom vojskom koja im je jedina do tada bila oslonac i zaštita, sigurno da jest. Uostalom, to je opća pojava da se narod daje u zbjeg kad njegova vojska bježi. Tako je u svim ratovima, tako je i do tada bivalo u ovome ratu na ovim našim prostorima s više od milijun Hrvata i Bošnjaka koji su napuštali svoja ognjišta pred naletima srpskih postrojba. Na sastanku je izviješteno da sprski civili napuštaju svoja područja. Gotovina, koji pozna dobro prilike na terenu, govori kako „Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina koji odlaze za Banja Luku i Beograd.“ Zato Tuđman, analizirajući raspoloženje među Srbima, kaže: „Shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, Ante, koliko dva dana prije nego što smo mi ušli i samo Grahovo, a kakva će tu situacija biti nakon tih pobjeda Hrvatske i još su glupi pa govore kako hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-ovi avioni. To je jedna opća psihoza demoralizacije.“ Iseljavanje, dakle, Srba ne samo da je bilo predvidivo, nego bi njihovo zadržavanje s vojnoga i posebno humanoga stajališta bilo pogubno. Sam predsjednik Tuđman ne samo da nije dugoročno kovao zločinačke planove o etničkome čišćenju, nego je tek na ovome sastanku samo četiri dana prije Oluje počeo razmišljati o faktoru civila u ratnim operacijama te razglabati o opasnostima koje od toga mogu proisteći. On kaže: „Znate što je, strateški gledano što je nedostatak takvog našeg razmatranja plana? Lijepo je to da treba sada admiral zatvoriti im i preostala troja vrata, ali im ne daš nigdje izlaz /…da se zatvara…/ Da se izvuku, da pobjegnu, nego ih prisiljavaš da se bore do kraja, što nama nameće veće angažiranje i veće gubitke. Prema tome, molim dajte da uzmemo u razmatranje i to, jer oni jesu demoralizirani, apsolutno, i već kao što su se iseljavali iz Grahova i Glamoča, kad su se naši prisiljavali, tako se već dijelom iseljavaju iz Knina. Prema tome, dajte da uzmemo, u vojnom razmatranju, i tu mogućnost da im negdje ostavimo put, da se mogu dijelom izvući.“ Na što ga je general Domazet obavijestio da su u planiranju za to predvidjeli dva puta, jedan ondje gdje je Srb, a drugi kod Drvara. Tuđman smatra da je u vojnome pogledu to važno „Jer važno je“ – reče – „da ti civili, da prođu, pa će onda i vojska, i kad kolone pođu, to djeluje psihološki jedni na druge.“ Dakle, Brijunski transkript nedvosmisleno govori o tome kako je iseljavanje civila iz tzv. Krajine, kao predvidljivo ponašanje ljudi, bilo uneseno u vojne planove kao sastavni dio stručne vojne razrade, koja ide prema ratnoj optimalizaciji operacije, a toga nije bilo ni u slutnji političkoga nastojanja usmjerenoga prema etničkomu čišćenju, štoviše Predsjednik o tome aspektu prije Brijunskoga sastanka nije ni razmišljao. Sama je ideja tek letimično razrađivana u posljednjem trenutku na sastanku. Nabacivane su ideje kako bi bilo dobro ljudima dati na znanje koji su im putovi slobodni da ne lutaju izbezumljeni. Nabačeno je kako bi se mogao psihološki pojačati efekt demoralizacije. Tako dr. Miro Tuđman pita ne bi li bilo dobro „da se na radiju prenesu poruke koji su im putovi otvoreni za izvlačenje?“ (ne za gonjenje). „Da“ – prihvaća Predsjednik – „to bi trebalo reći – ne da su im otvoreni, negoli da je opaženo da se civili izvlače tim i tim putovima.“ Ministar Šušak nadodaje da bi radi demoralizacije neprijatelja možda bilo dobro baciti im letak npr. u Benkovcu ili Obrovcu, što je Predsjednik prihvatio riječima: “Jedan letak ovako, znači opće rasulo, pobjeda hrvatske vojske uz podršku svijeta itd. Srbi vi se već povlačite preko itd., a mi vas pozivamo da se ne trebate povlačiti, mi vam jamčimo… Znači, na taj im način dati put, a jamčiti tobože građanska prava itd.“ Kao što se iz tih razgovora neposredno pred Olujom vidi, nije bilo prethodnoga političkoga plana, nego taktičkih dosjetka, ratnih varka kojima je svrha da olakšaju borbu.

O tome je li bilo za napada previše razaranja, što je poslije Oluje bila jedna od zamjerka, vjerojatno nije jer je na sastanku bilo razgovora i o toj temi. Rečeno je da to treba nažalost isključiti zbog štednje strjeljiva, a to nije u skladu s vojnim zanatom. Tuđman je o tome rekao: „jasno kad bismo (strjeljiva) imali dovoljno, onda bi ja bio za to da najprije sve uništimo s granatama, pa da onda krenemo.“ General je Zagorac zamolio “da se ide puno realnije. Nepopularno je“ – dodao je – „ja baš ne dajem sve prema zahtjevima, a jer ako se da onda se i potroši.“

Što se tiče sudjelovanja u raspravi generala Gotovine, ono je bilo znatno, ali isključivo vojno stručno. A kad se povela riječ o borbenom moralu i borbenoj spremnosti njegovih postrojba, izvijestio je da su njegovi vojnici „svi iz ovoga kraja, i poznaju odlično ovaj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovoga trenutka ih je teško držati na uzdi“, što će rezultirati njihovom uspješnom hrabrošću u borbi, ali i stanovitom osvetničkom razuzdanošću poslije bitke. Vidjeli smo na Hrvatskoj televiziji s kojim bijesom ih je zbog toga korio general Gotovina zahtijevajući dolično vojničko ponašanje.

Brijunski nam, dakle, transkript otkriva „tajnu“ da je akcija Oluja bila brza, vrlo uspješna i s vrlo malo žrtava s obje strane. Naime, takav je ishod  bio postavljen kao cilj operacije, kao što se nedvosmisleno iščitava iz transkripta. Transkript dokazuje da je taj uspjeh isplaniran hrvatskom pameću, a ne uz pomoć američkih vojnih stručnjaka, kao što se govorkalo. Inače razmjerno malen broj žrtava s obje strane tijekom petogodišnjega hrvatsko-srpskoga rata, oko 17 tisuća, od čega oko osam puta više na hrvatskoj napadnutoj i pobjedničkoj strani nego na agresorskoj, pobunjeničkoj i poraženoj strani, govori o ratovanju u kojemu su ljudski životi najvažniji, kao što je često isticao predsjednik Tuđman. Dakle, razmjerno malen broj žrtava u Oluji nije samo rezultat bijega demoraliziranih srpskih snaga, nego planiranoga ratnoga humanizma. (Usporedimo samo 500 000 do 1 000 000 u Španjolskom ratu,

1 000 000 ili 1 700 000 u Titovu NOR-u, 250 000 u Vijetnamskome ratu, oko 100 000 u prošlom ratu u BiH.) Sve u svemu, onoliko časna kakva nam se Oluja pokazala u svome prirodnom izgledu, toliko su je časnom iskazale i zamisli o njoj koje smo pročitali u Brijunskome transkriptu.

Jezična i stilistička nedotjeranost u transkriptu svjedoči o usmjerenosti sugovornika na bit sadržaja koji iznose, a ne na retoričku dopadljivost. Poneki jači izraz na račun neprijatelja pripada vojničkoj žestini pred bitkom. Što bismo tek rekli na retoriku američkoga generala Pattona svojim vojnicima pred bitku: „Što se mi budemo žešće borili, to ćemo ubiti više Nijemaca, a što više Nijemaca ubijemo, to će manje naših ljudi poginuti.“

Kako mogu „svjetski gospodari“ čitati ovaj transkript? Očito ih frustrira jer su ih Hrvati nadmudrili – pameću, vještinom i hrabrošću su pobijedili u ratu, što jest da je bilo pravedno, ali im to ipak nije bilo dopušteno, jer voditi i dobivati ratove smiju samo oni veliki i na njima je da dijele pobjedničku pravdu. Osim toga, mislili su da su Hrvati kukavice i ratnički nesposobni. U transkriptu možemo pročitati Tuđmanove ocjene: „Gledajte taj svijet, čak naši prijatelji, oni su sve to (do) naših akcija, robovali nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni da smo mi bespomoćni i oni od Maslenice pa dalje, otkaza UNPROFOR-a, stalno su me upozoravali doživjet ćete poraz.“ Ovaj im transkript ne daje za pravo, jer svjedoči kako Hrvati nisu zabunom izašli iz Jugoslavije, svjedoči da nisu slučajno pobijedili u Domovinskome ratu, nego dobrim vojnim planiranjem te discipliniranim i hrabrim vojevanjem, zatim dobrim izborom trenutka svojih akcija i umješnim diplomatskim balansiranjem.

Možemo tek zamisliti koliko Brijunski transkript frustrira političke Srbe psihološki nespremne da prihvate poraz. Oni su bili potpuno sigurni da će naoružani i potpomognuti od JNA lako srediti te razoružane i neratničke Hrvate. A kad ono! Transkript kvari i moguću podcjenjivačku interpretaciju u smislu onoga svojedobnoga beogradskoga komentara: „Gle, Hrvati ni krivi ni dužni postali u fudbalu treći u svetu.“ Transkript svjedoči o neslučajnosti i o povijesnoj nenužnosti kojom se Hrvatska osamostalila tobože na valu potresa od pada Berlinskoga zida.

Ostaje, međutim, najveća tajna: zašto je netko iz silne mržnje na osamostaljenu Hrvatsku raspečatio pečat transkripta? Teško je povjerovati da on nije razumio što ondje piše, tj. da njegov sadržaj predstavlja dokaz u prilog Oluji, tj. tadašnjemu državnomu i vojnom vrhu. Nedokučivo je zašto on nije doista intervenirao u transkript, kao što mnogi napamet smatraju da bi bilo očekivano da jest, tako da sitnim izmjenama stvarno izvrne smisao. Valjda nije to učinio jer je promislio da bi se krivotvorenje kad-tad razotkrilo, a krivotvoritelj bi bio primjereno kažnjen. On je znao da se može postići cilj demoraliziranje Hrvata tako da se transkript krivotvori samom interpretacijom. Znao je da se ne će provjeravati, barem dugo ne će, što je pravi sadržaj transkripta – onaj doslovni i onaj smisleni. On je znao da će se Hrvati strpljivo patiti u pacu laži već po svojoj navici da žive s tuđim istinama. A onda kad upiju sve gnusobe u sebe, možeš ih i izvaditi van, oni su već dovoljno napijeni i posve nesposobni za samopoštovanje. Iz prethodne analize smo vidjeli kako je javnosti jednostavno falsificirati sadržaj jednostavnim ispuštanjem riječi kapitulirati, a isticanjem lapsusirane riječi nestati. Na drugom se mjestu isticalo navođenje civila da se isele, a ispustilo se reći da je namjera bila da se izbjegnu velike žrtve.

Sada, smatram, nema više tajne Brijunskoga transkripta. Sve se zna. Ali, moglo bi sve opet postati neprozirno ako se taj tekst ne bi javno onoliko ispravno objašnjavao koliko se prije zlurado javno prokazivao. K tomu, opet će sve ostati nejasno ako se taj dokument  ne prenese iz fascikla gdje su dokumenti optužbe u fascikl dokumenata obrane naših generala.

Povjesničarima će zasigurno Brijunski transkript objasniti što se u Oluji stvarno zbilo. Zbilo se ono čega smo svi svjedoci, a ne ono što su fantazmagorije bolesnoga zločestog uma.

http://www.hazud.ch/