Nazočih prošle subote čudnom skupu. A mislio sam da će biti nešto uobičajeno. Sastali se književnici Herceg Bosne, hrvatski, tako Statut nalaže. Godišnja skupština, i to još izborna. I sve bi teklo kao po loju da ne bi izvješća o novim primljenim članovima što dan prethodno učini Upravni odbor društva zvanog Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Primiše za člana književnika koji niti piše hrvatskim jezikom, standardnim ili nekim od njegovih narječja, niti se priznaje Hrvatom. Bi to jasno rečeno i na skupštini, ali više ručica potvrdi odluku Upravnog odbora. I tako mi konačno postade jasno zbog čega nam Stjepan Mesić čak dva puta bijaše predsjednikom, na stranu sve smicalice koje su pratile taj izbor. Vremena su mutna, opet razni vjetrovi pušu, ne znaš koji će ti sutra zatrebati. Zato stavi u stranu ustrajan hod hrvatskom slobodom. Bože, gdje izgubih nekoliko sati!

Prilično se dobro u ovo uklapa i obljetnica, kao da je važno koja po redu, isprave zvane Ahdnama. Turski osvajač udijeli je nevoljnom fratru fra Anđelu Zvizdoviću. Prignu li glavu, on i njegovi, bit će im pošteđena. Što mu je drugo preostalo? Uvjeren sam da je pritom mislio da će proći i ova pošast, samo kroz to vrijeme uz sačuvanu glavu treba sačuvati i dostojanstvo. Godine i stoljeća potvrdile su taj stav. Ali, uvijek je bilo i uvijek ima iznimaka, onih što se zaustaviše samo na saginjanju glave, ahdnamitaša, pravih dinamitaša u hrvatskom narodnom biću. Svoj kukavičluk podmetnuše jadnom fra Anđelu i proglasiše se umnim ljudima. Svrstaše se među graditelje Federacije, kao jučer njihovi prethodnici među kovače bratstva i jedinstva.

Izgleda da ahdnamitašima, ponavljam, ne onim fra Anđelovim, račune poče kvariti uprava njihove franjevačke provincije. Jasno rekoše da danas hrvatskom puku nije dobro u državi koja se zove BiH. Uz to pripomenuše da izjave određenih pojedinaca, pa nazivali se oni i uglednima, nisu službeni stav Provincije. Čovječe! Kud sad? Nisu to više oni zadrti, dolje s juga, sad te tvoji mlate. Uglavnom, predstoje zanimljiva vremena, ali ne više tamo na Milodraževu kod Fojnice, jer Hrvati od tamo polako iscuriše i cure, već u čitavoj BiH, sve tamo do Srebrenice.

Đeneral Mladić, čije hvatanje izrežiraše za puk ovih dana, reče da on nema ništa posebno sa Srebrenicom, u ovom današnjem vremenu, podrazumijeva se. Neki drugi su tamo klali i neka sada odgovaraju. Te njegove riječi na jedan način ponovi i tzv. tužitelj Brammertz, ili tužibaba kako djeca vole reći. Ne će ga tužiti za zločine u Hrvatskoj. Tamo su klani neki Hrvati, a to nije tako bitno niti je Mladić osobno to radio. Davno je Marks rekao da su oni talog povijesti. Zna se što se s talogom čini. I pognuše glavu ahdnamitaši s druge strane granice. Tužibaba rekla svoje i ne smiješ se u to miješati.

Biskupu Periću izgleda da se ne da mirovati i shvatiti značaj ahdnamitaša. Izjavi da je do papira potrebnih za obnovu ili podizanje novih crkvenih objekata brže doći u Trebinju nego u Federaciji. A trebalo bi biti obratno, kako nas neprestano uvjeravaju naši ahdnamitaši. Na biskupovoj sam strani, pa kud puklo da puklo.

Ne da se ni Ivan Miklenić, komentator bez dlake na jeziku. Pred predstojeće izbore, tamo s druge strane granice, progovori o trećoj opciji, dakle, mimo HDZ-a i SDP-a. Prvi proigraše povjerenje naroda, a ovi drugi su uvijek bili jezgro ahdnamitaša. Ovo su moje riječi, ne Miklenićeve. Ali, ne će naškoditi njegovu stavu. Pitam se samo hoće li puk konačno shvatiti kako se vodi politika ili će biti kao na skupštini s početka ovoga teksta. Oni dokazivali da su otvoreni, federalni, a potonji će dokazivati slično. Nisu zadrti, vole svoje tamničare, ne žele se bakćati sa slobodom. Neka netko drugi to čini umjesto njih. Zbog toga i ne će izići na izbore, ali će kasnije revno kritizirati ishod. Žao mi je, ali moglo bi tako opet poći. A kako bih se htio prevariti?!

Prijevari je jamačno sklon Željko Komšić i njegov SDP. Znamo, po drugi put je postao hrvatski predstavnik u predsjedništvu BiH, a Hrvati ga tamo nisu birali. No, oni to hoće i hoće, kao dijete cuclu. I dobiše. Zbog toga nije čudno da je bio pokrovitelj ovih dana tzv. Danima Ahdname Milodraž 2011. Očito mu nisu na pamet padali nebrojeni što ih taj isti Turčin pobi, žrtve iz Drugog svjetskog rata i iz ovog zadnjeg, Domovinskog. Preskoči sve to lagano, laganice, Željko i njegovi te Ahdnamu proglasiše primjerom suživota. Opa. Ne bi tako ni tzv. Međunarodna zajednica, a upravo ona zna debelo lagati.

I da priča bude potpuna spomenimo i predsjednika skupštine Udruge hrvatskih novinara u BiH. Na Federalcu ga upitaše, kao i neke druge, što misli o kanalu na hrvatskom jeziku ili hrvatskom kanalu u BiH? I da ne gubimo vrijeme recimo da je bio žestoko protiv. Od muke se nasmijah. Pa gdje će on kao novinar prosipati pamet ako ne bude hrvatskih javnih glasila, podrazumijeva se, na hrvatskom jeziku. Očito je to preteško pitanje za njega i ahdnamitaše.

Stiže nam i Papa. Neka je blagoslovljen njegov dolazak u namučenu hrvatsku zemlju. On i prethodnici mu uvijek čvrsto stajaše uz hrvatski narod i čupaše ga iz okolnosti koje mu nametaše Ahdnamu i slična poniženja. Još samo da navrati i s ovu stranu granice, prošeće ovim tlom, jer to je njegova zemlja. Oporučno mu je ostavi posljednja bosanska Kraljica blažena Katarina. Komšiću, mogao bi to proslaviti. Mi hoćemo.

Miljenko Stojić