Mudre su to riječi starogrčkog mislioca i autora Ezopa. Mislim da se rijetko tko u Hrvatskoj danas vrati na ovu misao od Ezopa a rijetki se u današnje vrijeme i sjećaju njegovih basni. Aktualno je pitanje Hrvatskog ulaska u EU. Toj tragediji koju poput Sofoklove Antigone pratimo u etapama već godinama još uvijek se ne nazire kraj. Neminovno je da će Hrvatska postati članicom EU htjeli mi to ili ne, no valja razmotriti ponajprije neke podatke. Nešto što vučemo konstantno za sobom i nešto što možemo učiniti za bolje sutra.

Demokratska neobrazovanost i reciklirani post - jugokomunisti

Čitao sam nedavno ponovno intervju Marijana Majstorovića s  prof. Dr. Nedjeljkom Mihanovićem iz Hrvatskog Fokusa ‘’Društveni, politički i gospodarski preobražaj će se postupno događati, tek kada se počne mijenjati balkanoidni, postkomunistički način mišljenja’’.

Neke dijelove toga interviewa moram citirati jer je izuzetno važno naglasiti ono o čemu Dr. Mihanović govori. Naime tema koje se dotiče Dr. Mihanović je nešto što se sve više javlja među hrvatskim slobodnim misliocima, intelektualcima i akademicima uključujući tu i Dr. Sunića, prof. Kopića, Dr. Vujića koji spominju istu temu kroz različite članke a i u slučaju Dr. Sunića njegove nove knjige na francuskom jeziku.

Da bi se dakle razumjelo zašto i zbog čega se Hrvatska nalazi u situaciji u kojoj se nalazi dovoljno je pročitati ovaj dio intervju-a s Dr. Mihanovićem:

''Tko sada vlada Hrvatskom? Oni prvi ili drugi?

Danas u Hrvatskoj vladaju reciklirani komunisti, jugosintetičari, transformirani Udbaši, ideološki marksisoidni travestiti, judeomasoni, provokatori, politički špekulanti, petokolonaši, kadaverska komunistička birokracija, podmukli prepredenjaci, dvoličnjaci, ratni profiteri, državni šarlatani, politički štreberi, bezidejni skorojevići, "junaci našeg vremena", medijski mediokriteti i trafikanti u maloprodaji sitne političke robe, eurokramari na tezgi eurointegracije i "politike bez alternative". Ima nekoliko kobnih pojava, koje danas opterećuju hrvatski narod: to je anakrono nedotupavo „jugoslavenstvo“, imbecilna balkanoidnost, podrivačko petokolonaško podzemlje, subverzivna djelatnost medijske gluposti, mračni komunistički mentalitet i fetišizam eurokracije bez zdravorazumske kritičnosti i političkog dostojanstva.''

U nedavnoj korespodenciji s mojim prijateljem iz djetinjstva i osobom koja kao i ja uostalom ne želi i odbija zaostale i reciklirane političke opcije prošloga stoljeća poput već zaista zamorne podjele na ''ljevicu i desnicu'' (ad nauseam) piše on tako i o nedavnome slučaju carinika koji su potkradali državu :

''Ono što čekam jest novinski naslov koji neće brojati koliko je sumnjivaca uhićeno u nekoj Uskokovoj akciji, već naslov koji će brojati koliko milijuna kuna/eura vrijedna nezakonito stečena imovina je okrivljenicima oduzeta i vraćena u vlasništvo države odnosno državnog proračuna, plus dugogodišnji zatvor za te osobe kao konac procesa koji može i mora trajati mjesec-dva dana - to ima smisla.''

Mišljenje mojega prijatelja je nešto što se u Hrvatskoj zbiva još od doba prve monarhističke Jugoslavije. Krađe, lopovluci, mito, grabež, iskorištavanje države u vlastite svrhe sve to je već viđeno kako u prvoj tako i u drugoj komunističkoj Jugoslaviji. Te tendencije dolaze iz određene ''kulture'' takvog načina življenja koji je svoju kulminaciju dosegao upravo u Titovoj Jugoslaviji. Mnogi ljudi van Hrvatske se čude kada im kažem da u Hrvatskoj postoji određen broj ljudi koji žale za Titom i Jugoslavijom. Zašto žale, kako je to  moguće kada je taj čovjek bio diktator ? Odgovaram im da je moguće upravo zato jer se u SR Hrvatskoj živjelo na taj način da se skrivala istina o prošlosti dok se paraleno s time dopuštao jedan iluzorni sistem kao samoupravni socijalizam (od toga samoupravnog socijalizma nije bilo zapravo niti s) i u kome su se poput Sovjeta a i drugih zemalja tzv. Istočnoga Bloka njegovali lopuže, karijeristi, prevaranti, rođe, netjaci i kumovi. Da bi netko dobio bolji posao bilo je poželjno da postaneš član Partije ili da prokažeš nekoga. Partija je bila mati dok je Tito bio otac nacije – čiji se kult osobnosti njegovao kroz sve moguće pore društva a svake godine bi kulminirao u Svibnju mjesecu jednim kolektivnim Jugo-orgazmom 25-og svibnja u Beogradu . Ispjevane su pjesme i pjesme, potrošene maramice i isplakane suze za hedonističkog diktatora i mračne groteskne sablasne prilike koje su sjedile u počasnoj loži u njegovome društvu.

Ili da citiramo dalje dio interviewa s Dr. Mihanovićem:

'' Kada je moguće očekivati neminovno "prosijavanje" hrvatske političke elite i početak njihova služenja narodu, a ne stjecanje osobne koristi?

- Društveni i politički a time i gospodarski preobražaj će se postupno događati, kada se počne mijenjati balkanoidni, postkomunistički način mišljenja; kada iz glava izvjetri jednopartijski oligarhijski samoupravni socijalizam; kada floskule o nekom našem tzv. "antifašizmu" postanu anakronične i smiješne; kada zločini tzv. "antifašista" prestanu biti ponos za Hrvatsku (Stjepan Mesić); kada se prestane s današnjom paranoičnom polarizacijom na fašiste i antifašiste – na ustaše i partizane; kada se prestane krokodilski plakati, "da nam je u titističkom socijalizmu i besklasnom društvu bilo bolje nego danas" u sustavu liberalnog tržišnog kapitalizma. Kapitalizam nije idealan ekonomski model, ali je produktivniji, gospodarski efikasniji i snošljiviji od komunističkog kolektivizma i partijskoga autarhičnog privilegiranog državnog utopizma. Danas su i Kinezi prepoznali djelotvornost kapitalističkog sustava. Trebamo prestati da se, poput Mesića i nekih naših ekonomista na Ekonomskom fakultetu (Mato Crkvenac, Guste Santini), borimo za bolju prošlost. Mnogo toga se mora u našoj svijesti od fatalnog komunističkog nasljeđa promijeniti.''

Onda se treba vratiti na članak Sociobilogija Bleiburga od Dr. Sunića (koji sam već citirao u svojim člancima) da bi se razumjelo kako se sustavno uništavala hrvatska nacionalna misao i njeni mislioci. Ona se trebala zatrti i uništiti. Sustavno se na tome radilo od Versaillesa kada se Hrvatska obrela po prvi puta bez zajednice s Mađarima i Austrijancima, sama i gola spremna za silovanje od barbara koji su dugo čekali na taj trenutak . Hrvatska – ''lijepa naša silovana'', kako to pjeva splitski band The Beat Fleet u svojoj odličnoj pjesmi ''Heroyix''. Uz biološko uništavanje jednoga naroda i imperijalističke težnje koje su ostvarene prvo kroz jednu pa onda i drugu Jugoslaviju prišlo se i radikalnoj izobrazbi i kolektivnom pranju mozga i uma hrvatskoga naroda ( pritom mislim na ono što je ostalo od hrvatskoga naroda nakon genocida od 1944 do 1948) od kojega se čak niti dan danas jedan dio hrvatskoga naroda ne može oporaviti. Što je najžalosnije taj dio hrvatskoga naroda ne može percipirati niti uvidjeti da je Titovo doba bilo i ostalo samo jedna velika laž i obmana. Veliki otac je bio nešto sasma drugo i nekima se očito teško  probuditi, pogledati se u ogledalo i reći: '' Zavaravam sebe i druge i želim živjeti u svijetu koji se narušio 1980 a završio 1990 godine ''. To zavaravanje je postao dio ''tradicije'' tako da se laži sada prenose i s generacije na generaciju. Stari i olinjali ''antifašisti'' prenose tradiciju o Titu i narodnooslobodilačkoj borbi za nove generacije.

Zavaravanje samoga sebe dovodi i do pojave nečeg goreg u našemu društvu. Uzgoj ''malih samoupravnih kolektiva'' koji djeluju na područjima od mikro do makro, dakle drugim riječima od malih općina do županija gradova i naposlijetku same vlade. Mreže rođaka i netjaka, prijatelja od prijatelja koji su fino ''umreženi'' a zaštićeni glupavom i zaostalom birokracijom radi koje mogu krasti do besvjesti.
Kao što i Dr. Sunić to piše u svome članku ''Zašto Hrvatska politička klasa nema državotvornu svijest ?'' : ''Dakako da velesilama i Europskoj Unija nije bilo u interesu da se Jugoslavija raspadne, tim više što su one bile stvarale i davale desetljećima potreban ne samo legalitet nego i legitimitet Jugoslaviji; prvo nakon 1919. u Versaillesu, a krajem 1944. g. savezničkim priznanjem jugoslavenske vlasti u Beogradu. Jugoslavenski je ustav doduše jamčio svakoj saveznoj republici da se odcijepi. No ustav Jugoslavije, slično bivšem sovjetskom ustavu, bio je mrtvo slovo na papiru. ''

Zašto tim velesilama nije bilo u cilju da se Jugoslavija raspadne 1991 ? Zbog toga jer oni koji vladaju velesilama (tu ne ubrajam dakle njihove narode) imaju jedan daleko veći cilj. Cilj o kome se danas toliko piše i o kome ima podosta teorija konspiracije. Cilj neoliberalizma i jest stapanje u jednu masovnu i globalnu multikulturu a postoje dakako grupe i grupacije koje stoje iza vlada i država i na određena mjesta postavljaju svoje ljude tako da se dovrši ono na čemu se već neko duže vrijeme i radi. Hrvatska vlada, njihovi reciklirani postkomunistički zombiji odlično služe tim ciljevima. Antifašizam se dakako pretvorio u Hrvata u unosni business. Dovoljno je napisati par članaka za neke neoliberalno orijentirane medije ili dati neko mišljenje i biti će te automatski proglašeni kao  '' heroji istine i neumoljivi borci za pravdu''. Naravno otvara vam se i dobro tržište ako npr. pišete knjige. Onda ste kao intelektualac dobrodošli u Srbiji, Sloveniji i svim ostalim medijima bivših Jugozemljica u kojima se prije svega njeguje ''lijeva opcija''. Nema tu lijeve opcije i to nije lijeva opcija. Jasno teba skrenuti pažnju da je to ''neoliberalna opcija'' a ne lijeva opcija. SDP nije lijeva stranka kao ni mnoge druge druge stranke na tzv. ''hrvatskoj ljevici'' . Oni su samo malo drukčiji od HDZ-a no cilj im je isti – neoliberalni kapitalizam. Zastarjeli sistem koji se već neko vrijeme bori za svoj opstanak i koji će naravno opstati .

Samosvojni Komunitarijanizam

U Hrvatskoj skoro da i nema autora koji pišu o Komunitarijanizmu. O  komunitarijanizmu je u svojoj knjizi ''Rađanje nacije'' pisao i Dr. Darko Polšek te između ostaloga piše:

''Komunitarijanci su prema američkom sociologu Amitaiu Etzioniju "ljudi koji zagovaraju stvaranje novog moralnog, socijalnog i javnog poretka utemeljenog na novim temeljima zajedništva". Riječ je o ljudima koji zagovaraju "vrijednosti socijalne solidarnosti", vrijednosti kojima bi se zajednica, novim konsenzusom napokon oduprijela više ili manje jasnim društvenim patološkim pojavama poput kriminala, narkomanije, padu nataliteta, prostituciji, pornografiji. Komunitarijanci pretpostavljaju da je kapitalizam olabavio primarne socijalne veze, brak i prirodni obiteljski odnos djece i roditelja, da je oslabio ili uništio autoritet institucija ili osoba koje su osiguravale moralni poredak. Vrlo često komunitarijanci se pozivaju na prošlost, na razdoblje u kojemu su te socijalne veze funkcionirale i osiguravale prirodni i društveni red. Zagovornici te vrste komunitarizma vrlo dobro spajaju nostalgiju i pogled unaprijed, viziju koju obilježava, kako kaže jedan suvremeni kritičar, "neurotični strah pred budućnošću".

Ali postoji isto tako jaka, ili možda čak i snažnija struja komunitarijanizma koja vjeruje da je temeljno zlo suvremenog kapitalizma i demokracije neravnopravnost i nepravednost u distribuciji bogatstva i moći, kao i zanemarivanje ljudskog dostojanstva u uvjetima stalne bijede i socijalne nesigurnosti određenih socijalnih slojeva. Tako se klasična desnica udružila s klasičnom ljevicom u zajedničku ideološku komunitarističku frontu sa sloganom: "više solidarnosti, sigurnosti i osjećaja zajedništva" i zajedničkim protivnikom "isuviše formalnom, liberalnom demokracijom" koja ne može zaustaviti sve brži raspad društvenoga tkiva. Obje komunitarističke struje vjeruju da liberalna demokracija sa svojim formalnim temeljima nije dovoljna za izgradnju stabilnog, solidarnog društva u kojoj bi pojedinci mogli razviti sve svoje sposobnosti.''

Ono što osobno zastupam jest hrvatski a i europski model koji se bazira na samosvojnosti ili identitetu nacije i naroda koji zastupa etnopluralizam, dakle poštivanje identiteta drugih naroda i narodnosti umjesto multikulturalizma koji miješa sve narode i narodnosti u jednu bezličnu masu. Samosvojni Komunitarijanizam poput filozofskog  smatra klasični liberalizam i neoliberalizam kao ontološki i epistemološki nedosljedan i nepovezan te im se na osnovu toga i suprostavlja.  Klasični liberalizam zastupa ideju da su kolektivi (općine, zajednice) sačinjeni I organizirani od individualaca koji su postojali prije samoga društva/kolektiva/zajednice/općine dok filozofski komunitarijanizam zastupa i naglašava ulogu zajednice u definiranju i stvaranju pojedinca. Samosvojni komunitarijanizam ide još i dalje s time da prvenstveno naglašava uz samu ulogu zajednice i obitelji, tradiciju i identitet (samosvojnost) vlastitoga naroda. Dakle kroz poštivanje vlastitoga identiteta i  zajednice pojedinac uči vrednovati i cijeniti druge zajednice te se umjesto neoliberalnog i umjetnoga multikulturalizma uči etnopluralizmu koji prvenstveno naučava poštovati  sebe samoga kao pojedinca, svoju obitelj, svoju vjeru kojoj osoba pripada, i svoju zajednicu a time vrednuje i druge osobe i zajednice. U nas osobe koje su preteče i prvaci takve misli su bili trojica suradnika iz glasila ''Spremnost'', Dr. Ante Ciliga, Milivoj Magdić, prof. Tias Mortigjija te i Dr. Vilko Rieger i Dr. Vinko Krišković. Kao što sam i spominjao u svome tekstu prva trojica su bili nacionalni revolucionari i daleko ispred svoga vremena kako po pitanju politike tako i po pitanju demokracije. Kada ovdje spominjem riječ demokracija želio bih napomenuti da jedna duhovna demokracija koju su sva trojica zastupali svaki na svoj način, nema nikakve veze s tzv. demokracijom u kojoj danas živimo. Značajno je spomenuti da su sva trojica prošli i proučili lijevu opciju te su kroz nju došli upravo do prototipa modela koji je bio svakako iznad lijeve i desne opcije a odgovara upravo komunitarijanskoj viziji koja iznad svega traži samosvojnost hrvatskoga naroda i određenje koje u Europi jedino može pružiti Eurokontinentalizam (s Hrvatskom kao neodvojivim i važnim dijelom Mittel ili Centralne Europe) kao geopolitička opcija .

Škotska i njen primjer za Hrvatsku –  Strateški plan i pomno planiranje po etapama

Ne uzimajući u obzir mirni razlaz Češke i Slovačke koje nitko ne pita da se ujedinjuju ili povezuju poput zemalja bivšeg 'tzv. Balkana Škotska je jedan upravo fantastičan primjer buduće  neovisnosti. Prvi Ministar (ili Premijer) Alex Salmond i njegova stranka koja je orijentirana k socijaldemokraciji je ujedno i nacionalno bazirana dakle nacionalistička. Bilo bi uistinu zanimljivo da mi netko pokaže barem jednu stranku takve vrste u Hrvatskoj. Nema je naravno jer da ju i naprave odmah bi ju stanoviti primitivno zatucani krugovi nazvali ''neonacistima, neoustašama ili radikalima''. Nije lako živjeti u primitivizmu koji se krije iza umjetnog i naštrebanog kvazi-intelektualizma.  Takvima se knjige štampaju brže u Hrvatskoj nego li što one tetkice s pokretnim štandovima za Ledo sladoled po ljeti dobiju novu opskrbu sladoledom nakon što ga prodaju. Postoje samo oni koji služe interese EU birokracije, takozvanih novih balkanskih i jugosferaških integracija . SNP kada su došli na vlast ( a to pratim već godinama) nisu trošili vrijeme i skidali oči sa svoga cilja -  neovisnosti . Prvenstveno je trebalo educirati narod nakon stoljeća provedenih u okviru Velike Britanije . Koji je najbolji put za to ? Pokazati naravno narodu da Škotska može opstati sama i da treba biti neovisna i bez Londona. Kako to napraviti ? Naravno ne s potkradanjem vlastita naroda i umreživanjem rođaka i netjaka već s boljim ekonomsko-gospodarskim planom koji će donijeti napredak čitavoj zemlji te joj na taj način povećati ugled u Europi i svijetu. Alex Salmond i njegova stranka to već rade veći dio godina pritom pazeći na svaki korak koji naprave a uz to educiraju pučanstvo Škotske o neovisnosti i traže (i naravno zauzvrat dobijaju) podršku od vodećih akademika, managera, ekonomista, umjetnika, književnika kao i vlasnika kompanija i firmi od kojih su neki i donatori.

Što će se dogoditi za par godina ? Pametno smišljen plan će i na koncu donijeti rezultat jer je odlično osmišljen, napravljen i organiziran i nije nešto što je donešeno na brzinu. Zato Alex Salmond može sletjeti s helikopterom ceremonijalno poput predsjednika države nakon objave rezultata u korist njega i njegove stranke. Takav pristup i zaslužuje jer po svemu sudeći bi i mogao postati predsjednik jednoga dana.

Mađarska kao primjer za Hrvatsku - Suverenizam

Čitao sam tako i s velikim zanimanjem članak koji je napisao gosp. Ninoslav Mogorović za Hakave o Hrvatskoj i novome mađarskome ustavu. Članak odlično pokazuje i naznačuje put kojim bi trebala krenuti i sama Republika Hrvatska.

U članku dakle gosp. Mogorović citira preambulu: '' Mi prihvaćamo snagu kršćanstva za održavanje nacije...prihvaćamo da je najvažniji okvir našeg zajedničkog življenja obitelj i nacija... temeljne vrijednosti naše zajedničke pripadnosti su odanost, vjera i ljubav..."

U ustavu dakle stoji ono najvažnije: kršćanska vjera, obitelj, društvo i nacija – odanost, vjera i ljubav. Da li itko može ovome prigovoriti ? Sumnjam. No pošto živimo u neoliberalnom i sve više sekularnom društvu gore spomenuto nekima je teški trn u oku. Trn u oku predstavljaju naglašavanje nacionalnoga identiteta (samosvojnosti) i kršćanske korijene. Kome to onda smeta ? Mogorović piše u svome članku: ''To su one snage koje ne priznaju i ne prihvaćaju kršćanske korijene EUrope pa ih nisu stavili niti u predloženi tekst EU – ustava! To su oni predstavnici financijskog kapitala i s njim interesno isprepletenih multinacionalnih kompanija kojima smetaju nacionalne granice i nacionalni interesi zbog ostvarenja svojih probitaka, interesa i ciljeva – prije svega vlasničkog, finacijskog i tržišnog monopola u EUropi.''  Vrlo jednostavan odgovor.

Od svega najvažnije je upravo ono što Mogorović ističe na kraju svoga članka: '' Ustav bi trebao biti ustavno - pravni, politički i nacionalni putokaz ne samo za hrvatsku suverenističku opciju već i za slične političke snage u ostalim „manjim" nacijama u EUropi ali i izvan nje, koje žele sačuvati gospodarski i politički suverenitet kao temelj za očuvanje vlastitog nacionalnog identiteta ! '' I upravo u toj posljednjoj rečenici Ninoslav Mogorović spominje tu riječ koja nedostaje - ''Suverenost''.

Dok ovo pišem Sveti Otac Papa Benedikt XVI je u Hrvatskoj, toj istoj zemlji koja je uvijek bila i biti će “antemurale christianitatis”, ili "antimurale occidentis’’, drugim riječima bedem kršćanstva i grudobran Europe. Da nije bilo Nikole Šubića Zrinskog, Hrvatske i Mađarske vojske koje su obranile u povijesti vrata te iste Europe danas bi malo što ostalo od Europe. Nikola Šubić Zrinski je na Sigetu obranio ne samo Hrvatsku i Mađarsku već i našu kulturu, naslijeđe i tradiciju Europe a to se nikada ne smije i ne može zaboraviti. Sjetimo se njegovih riječi za kraj : "Ja Miklouš Zrinski prisežem naiprvo gospodinu Bogu, potom cesaru svitlom vsih nas gospodinu premilostivomu i vam vitezom ki ste sada ovdi. Tako meni pomozi Otac, Sin i Duh Sveti, Sveto Trojstvo i jedini Bog da vas ja neću ostaviti nego da oću trpiti s vami zlo i dobro i da oću ovdi s vami živiti i umriti."