Čitam ovih dana kratku izjavu Stephena Hawkinga. Kažu da je velik teoretski fizičar i kozmolog. Ne znam to, neka im bude, ali znam da o njemu neprestano govore. Većinu svoga životnog vijeka provodi u kolicima, još tamo od mladosti. Obolio je od skleroze multipleks koja je trenutno neizlječiva. Reče odmah na početku izjave da mu je ta bolest obogatila život. Bi mi nešto čudno.

Nisam čuo da je počeo vjerovati u Boga, a da je vjerovao zacijelo ne bi današnja javna glasila ovoliko o njemu govorila. Sljedeće rečenica sve otkri. »Ne postoji zagrobni život«, izjavi hladnokrvno. Pridoda da je naš mozak ustvari računalo. Kad mu otkažu komponente, umiremo i to je to. Računalo odslužilo svoje.

Dugo sam stajao nad ovom izjavom. Pokušavao sam se uživjeti u znanstvenikovo stanje i razabrati kako unatoč bolesti ne može shvatiti da postoji Bog, a u isto vrijeme izjavljivati da uživa u životu. I nisam ništa posebno uspio dokučiti. Zaključio sam, tek, da ga je povrijeđenost zbog životnih poteškoća jednostavno pretvorila u ohola čovjeka koji je spreman iskoristiti život za svoje prohtjeve pa što bude. Neka mi oprosti ako nije ovako, ali nekako mi sve na to miriše.

Svatko od nas zna da nam nije ništa lakše nego Stephenu. Njemu je njegov križ težak, a nama naš. Ipak, nismo odbacili Boga. Jesmo li zbog toga manje znanstveni od njega? Ma dajte! Ima stvari koje se samo uz Božju pomoć mogu shvatiti. Čovjek koji vjeruje dublje zahvaća u svijet oko sebe i u svijet u sebi. Protiv je ljudskog dostojanstva usporediti se s računalom i tako poimati stvari. Previše smo složeni i za najsloženije računalo i logika nam kaže da je netko morao postojati tko nas je tako složene zamislio i, ako baš hoćemo uporabiti računalni pojam, sastavio. Zna to i Hawking, jer je potpuno razumski, ali...

Dugi niz godina, čak desetljeća, Kraljica nam mira govori da se na pravi način trebamo ponašati u ovom zemaljskom životu. Jednoga dana doći ćemo pred svoga Boga i tada ćemo kao na filmu vidjeti gdje smo griješili, a gdje smo opet dobro činili. Naravno da ishod ovisi od viđenoga. Možemo završiti u raju, čistilištu ili, pak, paklu. Današnja društvena uređenja ne razmišljaju na taj način, ona bi htjela sebe postaviti na Božje mjesto. Zbog toga lažu ljudima i odvode ih na krive puteve. Ne bi ovoliko dugo Kraljica mira dolazila da nismo zaista došli u slijepu ulicu. Ratujemo na sve strane k'o sretni, lažemo, krademo čitavim narodima i kontinentima, dovodimo zemlju u opasnost da je jednoga dana jednostavno nestane. A brižna majka ne može gledati kako joj djeca srljaju u opasnost. Opominje ih, pokušava naučiti pravom putu, pomoći im da se pokaju. Taj su zov čuli mnogi od onih koji su došli u svjetski poznato molitveno središte u Međugorju, ali i mnogi koji su samo o tome slušali ili o tome čitali. Pokrenula se nova struja mišljenja, ali puna života i nade. Slijede je ljudi svih životnih poziva i zanimanja, ljudi koji su okusili što je život ili tek ulaze u njega. Iz pepela se rađa nešto novo.

Prolaze mi glavom ove misli dok gledam ratno sklonište gdje komunisti 1945. pobiše hercegovačke franjevce. Kroz oblake prosijava sunce, a nedaleko čavrlja skupina hodočasnika pristigla odnekle sa španjolskog govornog područja. Ovi pobijeni franjevci nisu uzalud dali svoje živote. Vjerovali su u svoga Boga i uživali u svakodnevnim događanjima. Zbog toga kad se trebalo opredijeliti ili za Boga ili za ispraznu komunističku ideologiju, znali su što treba učiniti. Otišli su u smrt ispovjeđeni, dostojanstveno, uzdignuta čela. Htjeli su ih kasnije optužiti za ovo i ono, ali nitko u to nije vjerovao. Bezbožnici su ih pobili, a oni su otišli svome Bogu.

Pristupaju mi hodočasnici i žele da im nešto kažem. Tu su u Međugorju nekoliko dana pa navratili. Bi mi drago objasniti im barem nekoliko stvari, onoliko koliko mogu shvatiti u ovom trenutku. Otišli su zadovoljni.

Ipak, zbog kratkoće vremena nisam im objasnio da komunisti nisu uspjeli zatrti vjeru u ovim krajevima, i šire, nego su je raspršili. Nikada u širokobriješkom i okolnim krajevima nije bilo toliko duhovnih zvanja kao nakon Drugog svjetskog rata. Mučenička krv nije uzalud prolivena. Nešto slično kao u Međugorju. Na Gospin govor ljudi mijenjaju svoja srca i određeni među njima zažele izbližega slijediti svoga Boga. Ovih dana čuh da mučenička krv pobijenih hercegovačkih franjevaca i dalje donosi plodove. Neki su o svemu tome čuli, čitali i htjeli bi slijediti te tragove.

Gospa na Širokom Brijegu, gospa u župi Međugorje, Gospa na raznim drugim stranama skuplja svoju djecu, dok vrijeme protječe. I neka protječe, oni su na sigurnom.

Miljenko Stojić