Sit sam analiziranja ''teške hrvatske situacije'', a ni čitateljima, pretpostavljam, nije do toga da im solim pamet. U ovo vrijeme kolinja sigurno su zabavljeni nekim drugim soljenjem. Barem onaj tko ima što soliti. Tko nema, Bože moj, jest će kolače. Zato, umjesto analize i komentara, ovaj put priče ''za laku noć''. Pameti!

Tu pripadamo

Vjerujem da nema gotovo nikoga u ovoj zemlji, ustreptaloj od iščekivanja i želje da je veliki prepoznaju i prime u svoje društvo, kome barem malo nije zaigralo srce na onaj sugestivni glas s kraja proeuropskih promidžbenih poruka: Tu pripadamo! Pripadati stara je navada hrvatskog naroda. Ali sve što je lijepo kratko traje, nismo se stigli  pošteno ni naviknuti na to da ćemo uskoro potpisati sudbonosno ''da'', kadli belaj!

Mediji javljaju da su ''britanska veleposlanstva dobila obavijest iz svoje zemlje da se pripreme za kolaps eura i raspad eurozone'' i da se ''veleposlanici pripremaju kako bi pomogli svojim državljanima u inozemstvu u slučaju propasti banaka pa čak i u slučaju da izbiju neredi na cestama zbog dužničke krize'' ( Večernji list, 27. 11. 2011.). Opet nam ti Englezi kvare veselje! Ili jednostavno nemamo sreće!? Mi u raj, a raj se prometnuo u pakao! Bilo kako bilo, čini se da nam valja mijenjati onu sugestivnu rečenicu iz ''Tu pripadamo'' u ''Tu propadamo!''.

Transgranična koalicija

Sastali se Đapićevi i bošnjački pravaši Srb i Jurišić. I složno zaključili da Hrvatima u BiH ne treba treći entitet, nego ravnopravnost. Budući da su Hrvati ravnopravnosti narod nevičan, zasad će je u njihovo ime konzumirati Živko, Zvonko, Slavko i pokoji njihov rodijak. Ono što fascinira u toj transgraničnoj koaliciji jest kako ''ljutotravci'' od Parage do ovih današnjih uvijek uspiju naći zajednički jezik s ''crvenima''. Paraga je dobro surađivao s Manolićem i Mesićem, Đapić s Račanom, ta zajedno su ustav mijenjali i iz naziva sabora izbacili atribut ''državni'', a danas  Jurišić, uz Srbovu zdušnu podršku, koalira s bošnjačkim SDP-om. Ako ima jednog dana uspije obnoviti Jugoslaviju, mogli bi napraviti koaliciju ''Srp i čekić – Srb i Đapić''.

Tri doktora

U Hrvatskoj se stalno kuka kako trebamo stručne, nekorumpirane ljude. Mnogi će birač tužno reći: Eh, kad bi hrvatski intelektualci bili malo hrabriji i angažiraniji, kada bi se uključili u politiku a ne samo pametovali ili šutke sve promatrali sa strane … Drugi opet negoduju kako nemaju za koga glasati jer su oni protiv ulaska u EU, a nijedna od političkih stranaka se ne protivi ulasku u EU. Osim, Đapićeva HSP-a, ali njima se ne može vjerovati jer su ploču okrenuli tek prije pola godine kada su nanjušili da bi na tome mogli profitirati … Razgledajući ovih dana malo liste za predstojeće izbore, naletim na zanimljivu listu u X. izbornoj jedinici.  Na listi su na prva tri mjesta doktori znanosti: psihijatar Goran Dodig, povjesničar Josip Jurčević i međunarodno poznati stručnjak za pomorstvo Ivica Tijardović. Sva trojica pripadaju u sam hrvatski vrh u svojim područjima, dakle riječ je o intelektualcima par excellence, za njima se ne vuku nikakve afere, dakle riječ je o nekompromitiranim ljudima. Kao pripadnici Saveza za Hrvatsku, koji sačinjavaju stranke ABH, JH i HDS, nedvojbeno su protiv ulaska Hrvatske u EU; dakle ispunjavaju gore navedene uvjete da nezadovoljnici za njih glasuju. Pa zašto onda nekako predmnijevam da će ''zabrinuti domoljubi'' svoje povjerenje ipak prije pokloniti poduzetniku Kerumu i magistru Jambi nego njima? Bit će da me iskustvo nečemu poučilo.

Nepouzdani poštar

Ima jedna stara, a možda i istinita, anegdota o nesuđenom poštaru Stipi iz Imotskog. Stipe se prijavio na natječaj za poštara, međutim nisu ga primili uz objašnjenje da je nepismen jer nije završio nikakvu školu. Što će, Stipe prebaci kumparan preko ramena i krene u svijet trbuhom za kruhom. Uz malo sreće i puno imoćanske dovitljivosti i radišnosti Stipe su u Americi obogati. Dođu novinari iz stare domovine raditi s njim intervju. Kad im je ispričao svoju priču, oni ga oni uskliknu: Eh, što biste tek postali da ste imali više škole! Bio bih poštar u Imotskom, razložno im odgovori Stipe.

Jedan drugi Stipe uspio je postati poštar! I to poštar međunarodne razine. Stipu Mesića su australski Hrvati zadužili da prenese određena financijska sredstva namijenjena obrani zemlje od agresije. Tako Ina Vukić, australska Hrvatica upućena u ta događanja piše: Čekove smo dali Mesiću, kao poštaru, da ih odnese u Hrvatski nacionalni fond (sjedište u austrijskom Villachu). Slučajni poštar nešto je od toga zagubio, a nešto predao tamo gdje nije trebao. Sada on i ondašnji presjednik Sabora Žarko Domljan po novinama daju nedovoljno usuglašene izjave o tome, no gdje je uistinu završio novac vjerojatno nikada nećemo saznati. Zanimljivo je kako je Mesiću, tako aljkavom u jednostavnom poštarskom poslu, uspjelo biti uspješnim predsjednikom čak dviju zemalja. Jugoslavije, koja se raspala, i Hrvatske, koja se još uvijek nije raspala. Ali da nije bilo hudog zakona koji je Stipici onemogućio treći mandat, tko zna što bi bilo!?

Svaka dobra priča ima pouku, ima je i ova. Sretne su zemlje u kojima imotski Stipe može dogurati do mjesta kakvo je u Hrvatskoj rezervirano za orahovačkog Stipu, a orahovački Stipe, u najboljem slučaju, do mjesta imotskog poštara. Hrvatska, očito je, nije takva zemlja.

Damir Pešorda