Suspenzija euharistijskog slavlja potez je protivan kršćanskoj biti

Kriza korona virusa je mnoge maske poskidala, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Urušava se (novi) svjetski poredak u koje političke elite posljednjih desetljeća guraju zapadni svijet i njegove narode. Briselska je europejska kula raskrinkana kao kula od karata, države su se okrenule same sebi i svojim državljanima, granice koje su stoljećima krvavo ucrtavane u europsku kartu ponovno su uspostavljene.

Sve što se nastojalo deidentificirati (dekonstruirati u Derridinom smislu) će se zbog ove pandemije nanovo identificirati (rekonstruirati). Iz gospodarskog i ekonomskog pepela koji nam predstoji će buknuti još jača vatra.

          Najvažnija sastavnica europske, odnosno zapadne kulture (što je zapravo pleonazam) jest kršćanstvo. Uz grčku filozofiju i rimsko pravo, ipak je kršćanstvo posvema odredilo europsku povijest i sadašnjost. No, što je s europskom (kršćanskom) budućnošću? Na stranu s protestantskim, anglikanskim i drugim herezama (jer stvari moramo nazvati pravim imenom), katoličanstvo (Rim, a kasnije Pariz pa Beč) jest ishodišna točka europskog civilizacijskog kruga. Kako stoji danas, u ovom kineskim virusom ugroženim vremenom, s rimokatoličkom Crkvom?

Crkvena opstojnost i bit kršćanstva

          Velike nevolje zahtijevaju rigorozne mjere i nitko nema ništa protiv toga da se zbog (naizgled) objektivnih razloga promijeni desetljećima pa i stoljećima uvriježen način života. Prilagodi se ili propadni, uči nas ne samo neotesani darvinizam nego i zdrava pamet. Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje ne će proći – kazuje nam Gospodin (Lk 21,33). I zaista, promotrimo li našu, europsku povijest, dapače, uzmemo li u obzir i svjetsku povijest, samo je jedna institucija opstala dvije tisuće godina – (rimo)katolička Crkva. Kinesko se carstvo urušilo, Osmansko se, kao i rusko, carstvo urušilo, Sveto njemačko rimsko carstvo se urušilo, civilizacije Inka i Asteka ne postoje više…, no rimokatolička je crkva prebrodila i preživjela silne ratove, kuge, potrese, gladi te se zadržala koliko toliko u obliku u kojem je utemeljena.

          Štogod mislili o katoličkoj Crkvi, bili vjernici, nevjernici, bezbožnici ili agnostici, moramo priznati da je kadra ići ukorak s vremenom, mijenjati se na jedan tako suptilan, gotovo nevidljiv način. Crkva se stalno mijenja, uvijek ostajući ista. Samo se ograničena osoba ne će diviti takvoj jednoj organizaciji i čovjek zaista mora imati strahopoštovanja prema dvotisućljetnom iskustvu, znanju, umijeću, pameti i tradiciji koja se održala – unatoč svemu – a odista je bilo svega. I kad bi, preživljavanja i opstanka radi Crkva morala prihvatiti, primjerice, ređenje oženjenih muškaraca, kad bi ženama dopustila svećenstvo, kad bi prihvatila homoseksualce ili što već danas od nje zahtijeva ovo prizemno i bezumno doba – naš „vrli“ novi svijet – Crkva bi opstala – ona bi zadržala svoju bit, jer njezina bit jest, da posegnemo za terminologijom Guardinija ili Heideggera, upravo ono što jest po njezinu bitku – po Isusu Kristu.

          Na Posljednjoj je večeri Gospodin ustanovio euharistiju, izvor svih ostalih sakramenata, jer je u euharistiji u najpotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu, ono što se čini Njemu na spomen (Lk 22, 19-23, Mt 26, 26–30; Mk 14, 22–26; 1 Kor 11, 23–25). Euharistijsko slavlje, odnosno sveta misa jest modus operandi na koji kršćanin, vjernik, prima živoga Boga, s ostalom braćom i sestrama; misa je svojevrstan simulakrum posljednje večere. Po tomu, euharistijskom slavlju, pričesti – kršćani jesu kršćani, a kršćanstvo jest kršćanstvo. Crkveno otajstvo jest upravo zajedništvo (communio) s tijelom Kristovim i kao tijelo Kristovo na temelju euharistije.

          Upravo je to ukinuto zbog ugroze kineskim virusom. Povjesničari bi mogli do u nedogled nabrajati veće, smrtonosnije, opakije i strašnije tragedije koje su protutnjale europskim kontinentom pa crkvenim poglavarima nije palo na pamet obustaviti euharistijska slavlja. Istina, mise se slave ali bez vjernika, što je besmisleno jer svećenstvo nikad nije bilo i ne smije biti samo sebi svrha. Dakle, ono što je Sin Božji ustanovio, trenutni je Petrov nasljednik privremeno ukinuo, i to uoči najvećega kršćanskoga blagdana.

Odricanje od pričesti kao čin „euharistijskog posta“

          U svomu djelu“ WegGemeinschaft des Glaubens: Kirche als Communio“ (Augsburg: Sankt Ulrich Verlag, c2002; englesko izdanje „Pilgrim Fellowship of Faith: The Church as Communion“, ed. Stephan Otto Horn and Vinzenz Pfnür, trans. Henry Taylor, San Francisco: Ignatius Press, 2005), papa emeritus Joseph Ratzinger navodi (str. 86-88 prema engleskom izdanju), između ostaloga, da se sveti Augustin posljednjih dana svoga ovozemaljskoga života, osjećajući skorašnju smrt, „ekskomunicirao“ (ex-communio, izaći iz zajedništva) tako da nije sudjelovao u euharistijskom slavlju, odnosno nije se pričešćivao na taj način podnijevši veliku žrtvu, odnosno ultimativno odricanje, svojevrstan duhovni post kako bi pred lice Božje došao što skromniji i ponizniji.

          Također navodi da se u ranoj Crkvi nerijetko vršio takav čin duhovnoga, euharistijskoga posta i to na jedan od najsvetijih dana – na Veliki petak – kako bi se na taj način približili i uronili u muku Kristovu. Ne primanje pričesti je, onomad, u ta „mračna“ i „primitivna“ vremena, bio praktički vrhunaravni čin odricanja i požrtvovnosti. Ne biti u zajedništvu, odnosno na taj jedan (!) dan biti svojevoljno eks-komuniciran, predstavljalo je vrhunsku pokoru, skromnost i skrušenost, najčovječnije približavanje (božanskoj) muci Kristovoj.

          Nama suvremenima, plitkima i površnima je, možemo slobodno reći, nepojmljivo, nespoznatljivo i transcendentno takvo poimanje vjere, shvatiti odricanje od euharistije kao najveću žrtvu koju običan vjernik može podnijeti. Papa emeritus je u istom djelu iznio prijedlog da možda ne bi bilo loše, pod određenim uvjetima, obnoviti taj davni običaj „koji bi mogao pomoći ljudima produbiti njihov osobni odnos spram Gospodina u Sakramentu“.

          18 godina nakon što je objelodanjeno ovo razmatranje, 2020. godine Ratzingerov nasljednik, papa Franjo, obustavlja euharistijsko slavlje za sve vjernike diljem svijeta, ali ne kako bi vjernici „produbili njihov odnos spram Gospodina u Sakramentu“, nego radi ugroze izazvane kineskim virusom, i to ne na jedan dan, nego dok neke svjetovne ustanove (WHO, Vijeće Europe ili tko već) ne kažu da je ugroza prošla.

„Dalekovidnost“ crkvene (geo)politike

          Ratzinger je teološki i intelektualni gorostas našega doba. Dugo će proći dok se ne pojavi još jedan takav čovjek. Sukladno tomu, Benedikt XVI. je bio i takav papa, zatvoren, hladan, ozbiljan, donekle i krut, a prema medijskim se napisima lako dalo zaključiti što je duboka svjetska država mislila o njemu.

          S druge strane, papa Franjo je „svjetovni“ papa, papa mladih, liberalnih i progresivnih, otvoreni papa, topao, srdačan, nasmijan, dostupan, pomodni i „moderni“ papa; najzad tolerantni papa, papa koji nosi drveni križ. Usporedimo li Ratzingera s Bergogliom, moramo priznati da se radi o različitim pristupima i o tomu „sviđa“ li nam se ili ne, možemo tek ustvrditi da se o ukusima ne raspravlja. Nitko od Crkve bolje ne razumije potrebu prilagodbe stila suvremenim tendencijama, kao što je gore rečeno. Štoviše, u ova najplića, koliko duhom toliko i razumom kljasta vremena, u ova „u se, na se i poda se“ vremena, možda je i bila mudra, dapače nužna odluka da „hladni“ Nijemac odstupi i da ga zamijeni „topli“ Argentinac.

          Ovdje je potrebna mala digresija, kako bismo čitatelju ilustrirali (geo)političko razmišljanje i ponašanje rimokatoličke Crkve. U travnju 2019. godine, papa Franjo i Kardinalsko vijeće su priredili novu papinsku konstituciju „Praedicate Evangelium“ (Propovijedajte Evanđelje) prema kojoj se evangelizacija ističe kao glavna zadaća katoličkog apostolata, potiskujući i pravovjerje (Kongregaciju za nauk vjere) i crkvenu upravu (Državno tajništvo), a taj će novi „ustav“ biti podvrgnut 25-godišnjem pokusnom razdoblju. 25 godina pokusnog, probnog razdoblja – četvrt stoljeća! U toliko vremena se u Hrvatskoj 100 puta stubokom promijeni strategija nacionalnog interesa. Dakle, Crkva razmišlja i djeluje dugoročno, dugoročnije i od SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Kine, Rusije, što je logično, jer je daleko starija.

          Stoga slobodno možemo reći da Ratzingerovo odstupanje i Bergogliov dolazak nije nekakva stihija, slučaj ili improvizacija. Možda ćemo za stotinu godina znati što se i zašto dogodilo, kao što tek danas znamo da je Ivan Pavao II. ciljano odabran kako bi srušio komunizam i Berlinski zid.

          U svakom slučaju, na prste se jedne ruke mogu nabrojati ljudi dovoljno upućeni da razumiju ponašanje i djelovanje najstarije institucije na svijetu. Tim više što se radi o prvom papi Isusovcu, pripadniku najbolje i najučinkovitije obavještajne službe na svijetu, koja je kroz povijest bila zabranjivana u katoličkim utvrdama kao što su Portugal, Španjolska, Francuska i Habsburška monarhija, tako da isusovci nisu bez putra na glavi.

Imamo dvojicu papa

          Obustava euharistijskog slavlja za vjernike je krunski dokaz da je rimokatoličku vrhušku pandemija kineskog virusa zatekla nespremne. Nevjerojatnije od te odluke je samo poslušnost cjelokupnoga klera koji joj se bespogovorno podvrgnuo, s obzirom da je euharistijsko slavlje bit kršćanstva, jer Crkva nije zgrada, nego ljudi, zajedništvo, communio.

          Nije nužno biti pravnik kako bi se znalo da će čovjek koji je pred sudom priznao ubojstvo biti osuđen za ubojstvo, kao što nije potrebno biti liječnik kako bi se znalo da će čovjek koji boluje od neizlječive smrtonosne bolesti umrijeti. Isto tako, nije nužno biti teolog ni filozof kako bi se spoznalo da suspenzija euharistijskog slavlja za vjernike predstavlja ne samo presedan, nego je takav potez protivan kršćanskoj biti (lat. essentia, grč. οὐσία).

          Zanimljivo je da se o tomu uopće ne govori. Crkva šuti, od silnih teologa ni riječi. Papa je služio misu na praznom Petrovom trgu. Čemu? Komu? Za mnoge, bilo bi bolje da nije ni služio takvu misu. Iz same etimologije germanskih jezika (eng. Mass, njem. die Messe) proistječe da se radi o masi, mnoštvu. Kakva je poruka odaslana misom na praznom trgu? Poruka nade, hrabrosti, snage ili poruka sablazni i praznine; ništavila?

          Vjernici se diljem svijeta nemaju komu okrenuti jer do svojih župnika i svećenika ne mogu; uplašeni, dezorijentirani upiru pogled prema svomu vjerskom poglavaru, a što govori papa Franjo? Sredinom Velikog tjedna on opetuje da je korona virus „odgovor prirode na čovjekovo nepostupanje po pitanju zaštite okoliša“. Dokinuo bit kršćanstva, euharistijsko slavlje za vjernike, no to ne obrazlaže jer je (valjda?!) samorazumljivo, no o zaštiti okoliša ima puno toga za kazati. Netko mora otvoreno reći i napisati – papa Franjo vuče poteze od kojih se katolička Crkva ne će nikada oporaviti. Jer, ako su se jednom mogla obustaviti misna slavlja za vjernike, postavljen je presedan – ako se moglo jednom – moći će se opet.

          Kao što se ne piše i ne govori o neviđenoj odluci obustave euharistijskog slavlja za vjernike, tako se ne piše i ne govori o postojanju dvaju papa, jer, Benedikt XVI. je „papa emeritus“, dakle isto je papa. Moramo se također zapitati bi li Benedikt XVI. donio odluku o obustavi euharistijskog slavlja za vjernike? Bi li to učinio Ivan Pavao II?

          Ponovimo, ne znamo zašto je papa Benedikt odstupio, no činjenica je da trenutno imamo dvoje papa.

Povratak u katakombe

          U prvoj polovici 19. stoljeća danski filozof Søren Kierkegaard piše o krizi Crkve i poziva na povratak idealima i životu ranih kršćana, progonjenih kršćana. Netom nakon Kierkegaarda, Friedrich Nietzsche iznosi najžešću kritiku na račun kršćanstva i crkve, međutim on ne piše protiv Isusa Krista, nego njegovih sljedbenika i nasljednika za koje smatra da su izvrnuli Kristov nauk i pretvorili ga običnu naviku i besadržajni ritual, u vulgarno moralno učenje slabića i jadnika, u „platonizam za puk“.

          Jesu li bili proroci ili ne, neka svatko sam prosudi, ali Uskrs 2020. godine je proslavljen bez vjernika. Crkve zjape prazne, a vjerski poglavar brine o okolišu, migrantima, homoseksualcima i objavama na Twitteru. Kao što je gore spomenuto, evangelizacija je prema papinskoj konstituciji potisnula pravovjerje. Kakva će se to vjera propovijedati i širiti, neka se zapitaju veleštovani i preuzvišeni visoki kler, biskupi, nadbiskupi i kardinali, ako je temelj te vjere – euharistija – dokinut.

          Rani su kršćani, bježeći pred Rimljanima, bili prisiljeni skrivati se u katakombama, podzemnim grobovima i grobnicama, i u takvom su sablasnom okružju slavili euharistiju, pričešćivali sa svojim svećenstvom. Doslovno su iz grobova pružali otpor svojim progoniteljima i živjeli svoju vjeru.

          Danas kršćani, katolici pozatvarani u svoje stanove, gledaju u televizore i s odobrenjem kimaju glavama na upute klera i pape Franje. Svima je podijeljen oprost tako da onaj tko želi može u nove grijehe i nove perverzije; ta oprost se ionako dijeli putem televizije i društvenih mreža. Na ispovijed i pričest se ne mora, nego ni ne može.

          Ako je netko zakazao u ovoj pandemiji korona virusom, onda je to rimokatolička crkva i njezin kler. Već se dulje vrijeme produbljuje jaz između crkvenih i laičkih redova. Crkva je postala toliko podijeljena da ima dvoje papa. No, nije sve izgubljeno. Ako su rani kršćani preživjeli, preživjet ćemo i mi, s ili bez klera koji se u ovoj prigodi ionako pokazao nepotreban, odnosno očito autarkičan (samodostatan). Predstoji nam, odnosno nužan je svojevrstan povratak u katakombe.

          Za kraj dvije prispodobe:

          „Ujutro se vraćao u grad i ogladnje. Ugleda smokvu kraj puta i priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: 'Ne bilo više ploda s tebe dovijeka!' I smokva umah usahnu. Vidjevši to, učenici se začude: 'Kako umah smokva usahnu!’“  (Mt 21,18-20)

          „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12, 24)

          Evo teolozima „žvake“ za mozak. Težak je izbor: ili biti neplodna smokva pa usahnuti, ili pšenično zrno pa propasti, ali ipak donijeti obilan rod. Ili će najzad, ne mogavši se odlučiti, skončati poput Buridanova magarca.

          Tko ima uši, neka čuje!

Josip Gajski