Logo

Dugo se spremam na ovaj razgovor, ubrza me i presudi vijest: Ravnatelj Priridoslovno-grafičke škole Tomislav Grbin najavio je na tradicionalnoj sadnji stabla u povodu Dana planeta zemlje kako uskoro odlazi u mirovinu. Grbin je na mjestu ravnatelja 2012. godine naslijedio Žarka Grancarića te je školu uspješno vodio u dva sljedeća mandata. Kako je upravo navršio 65 godina života, u mirovinu odlazi s posljednjim danom ove školske godine, 31. kolovoza.

- Uskoro odlazim s funkcije, zadovoljan što sam učenike uvijek učio da budu misionari dobra, da grade bolji svijet. Svakoga od njih znam po imenu, a oni su znali da mi u svakom trenutku mogu doći i reći što im je na duši. Naravno, bit ću na raspolaganju novom ravnatelju za svaku pomoć koju budem mogao pružiti, kaže dosadašnji ravnatelj.

Obogaćen prijateljstvom s Tomislavom, čovjekom izuzetne širine i ljudskosti, pitanja se nude u toliko smjerova, ali kako uvijek kod razgovora kad pred sobom imam sugovornike Tomislavovoga formata, ne želim se nametnuti, želim potaknuti pitanjima ODGOVORE.

Što bi Tomislav Grbin „u kratkim crtama“ rekao o sebi za one koji ga manje poznaju?

-Teško je sebe promatrati „sa strane“, pogotovo ako ste poput mene skloni stalnom preispitivanju. Biblijsko pitanje je što ste učinili sa talentima koji su Vam dani. Koliko sam razvijao talente koji su mi dani i jesam li kao čovjek bio odgovoran i ispunio dano mi povjerenje? Ne znam. Ono čime sam zadovoljan je činjenica da nisam radio iz svoje koristi nego iz ljubavi prema drugima. Uvijek me vodila ljubav prema Domovini, Zadru, građanima, djeci, svemu. Naravno, nisam bez osjećaja, priznanje uvijek godi pogotovo ako ono znači da ste na dobrom putu. Jedan sam od utemeljitelja baseball kluba „Donat“ čiji sam predsjednik bio dvadesetak godina. Svi smo radili tako što smo nesebično davali sebe i privatno skupljali novac da bi platili put igračima. Kao karikaturist imao sam redovite rubrike u nekoliko novina a dobivao sam i međunarodna priznanja. Ilustrirao sam knjige za novac a isto tako i besplatno pomažući klubove, humanitarne akcije ili prijatelje koji ga nisu imali. Stotine plakata. Dobar je primjer humanitarna akcija „Vukovaru zaDAR“. Svake godine osmislim plakat a nacrtani sv. Donat i Vukovarski toranj s Božićnom kapicom ostao je prepoznatljiv znak već dvadeset pet godina. Puno je takvog sličnog rada iza mene. Jesam li mogao više? Jesam li na svom radnom mjestu nastavnika a kasnije i ravnatelja škole dao dovoljno ohrabrenja i utjehe onima kojima je trebalo? Jesam li ispunio očekivanja koja su stavljena pred mene? Ne znam.

Obično su ovo oni životni trenuci, trenuci – prekretnice, kad čovjek zbraja, sumira, životni put. U tom „sumiranju“ što prvo dolazi pred oči, čega se s posebnom radošću rado sjetiti, čega baš i ne, što mislite po čemu će Vas posebno pamtiti u Vašem radnome vijeku, koji sad poprima svoj drugi pravac, okreće Vas drugim aktivnostima, a što mislite da ste mogli, trebali, ali niste stigli napraviti?

- Rado se sjećam dragih ljudi. Iz „Bagata“ gdje sam radio kao glavni projektant sjećam se šala i razgovora s dobrim ljudima. Kad je „Bagat“ zatvoren silom prilika došao sam u školu gdje sam otkrio novog sebe. Toliko je nastavnika a posebno učenika kojih se rado sjećam. Često te odrasle ljude kojima sam predavao kao djeci i ne prepoznam, ali susreti uvijek završe sa zagrljajima. Učenici uvijek osjete ljubav i jeste li iskreni prema njima. Nadam se, a potvrđuju to i reakcije na glas o mojem odlasku, da će me ljudi pamtiti po ljubavi koju sam davao. Što nisam stigao napraviti? Dati još više ljubavi. Kad su me ozbiljni ljudi zvali u politiku, odbio sam. Možda još nisam bio zreo, mislim da sam politički punoljetan postao tek s pedeset godina. Da sam prihvatio ponudu i preuzeo odgovornost možda bi naš grad imao više zelenila a ulice bile ljeti ugodnije za šetnju.

Često se na mjesto ravnatelja gleda… što se po Vama ne vidi, od strane nas koji na tu funkciju gledaju sa strane, što ne vidimo a trebali bi vidjeti i znati kad donosimo sud i sudove?

- Svaki posao je častan a pitanje je samo radite li ga kvalitetno ili loše. Često sam govorio o tome kako je rad nastavnika poput liječnika – poziv a ne posao. Posao ravnatelja je izuzetno složen. Kad se nabavlja oprema, trebate biti menadžer. Kad izmirujete učenike, nastavnike i roditelje (u svim kombinacijama) morate biti psiholog. Usput, u korona krizi najviše sam radio baš kao psiholog. Morate znati Zakon, pravilnike, znati pisati dopise, znati organizirati, prepoznati kako bez stresa od svih sudionika izvući najviše, znati sve. I biti lider kojem se vjeruje.

Obilježeni ste Gradom, gradom Zadrom, unutar kruga izuzetnih ljudi, koji nose ovaj grad u onoj pozitivi, što po Vama grad Zadar čini posebnim, a što treba učiniti da bude po mjeri svakoga njegovoga žitelja?

- Naš grad je zračan! Nije preizgrađen i može se širiti do Velebita. Uvijek puše, donosi svjež zrak a nema orkanskih vjetrova. Klima je savršena. Ima povijest, ima dušu. Mi građani to dovoljno ne cijenimo i gledamo na savršenstvo kao da se ono podrazumijeva.

Evo primjera: puno kulturnih ljudi koje sam prvi put doveo na našu rivu reklo mi je da je udaljenost od rive preko mora do otoka Ugljana idealna. Da je bliže, naš kanal bio bi kao rijeka, da je dalje, bila bi neugodna pučina. Osam godina Osnovne škole proveo sam u školi smještenoj na rivi i meni je ta udaljenost bila normalna, nisam o tome razmišljao, to je oduvijek bilo tako. Inače, imamo svi odgovornost razmišljati kako Zadar oplemeniti i učiniti još kvalitetnijim a ne ga zagaditi preizgrađenošću bez novih cesta, zelenila i parkova. Grad mora više živjeti na otvorenom, kako rekoh na zraku i biti ugodniji za nas i goste. Kultura i znanje urboekologije danas je na najvišem nivou i nitko nema prava na greške!

Karikaturista ste, a malo tko kao oni imaju tu žicu, prepoznati i ukazati, „podbosti“, iznenaditi nas poznatim pa i nasmijati, na žalost u ovo danas vrijeme – nevrijeme, dobrano zamisliti, kažu da nikad više tema za Vas i humoriste – crno-humoriste.

- Već osamnaest godina ne crtam za novine. Umorilo me „moranje“, „dead – line“. Ura do koje moram predati rad u trenutku kad sam imao previše obveza. Kako sam puno radio kroz rat a tada mi je izišla i knjiga karikatura, u Hrvatskom društvu karikaturista mene su nazvali „ratnim karikaturistom“. Kriza karikaturistima odgovara, imate o čemu crtati, ali imate pravo: i ovo su za karikaturiste inspirativna vremena. A s druge strane, kad to nisu bila? Uvijek je bila neka kriza i ja sam osobno uvijek imao materijala. Volim vic-karikaturu i ako još ima neku poruku, onda je to ono pravo.

Napuštaju nas Dragi ljudi, prof. Svetko, s Vama i njim u kafiću Piramida znao sam se koji put naći na kavi. Ostaje nevjerica i zapitanost na tragu Tome Bebića: Ča smo na ovon svitu, čovik se upita?

- Eh, to mi ne možemo znati. Ono što mi možemo je iskoristiti slobodu izbora i raditi za dobro nas i ljudi u cjelini. Ti naši razgovori bili su ugodni i zanimljivi razgovori. Zato, popijmo kavu i osvijestimo dok je pijemo da nam je lijepo. Radujmo se tim malim i ostvarivim guštima pa što bude!

Malo koji grad ima prepoznatljivi kulturni štih, svoj kulturni timbar, kao što ga ima grad Zadar. To kulturno prožimanje, to bogaćenje… Po koju kockicu u tom kulturnome mozaiku nadodaju i ljudi „sa strane“ u Zadar zamotane duše.

- Povijesno gledano, mnoštvo ljudi je dolazilo u Grad, mijenjalo ga na bolje i ostavljalo neizbrisive tragove: prvi perivoj, prvi fotografski atelje, pjesnici, pisci, glumci i tako do danas. Jedino pravo pitanje je jesu li prigrlili Grad kao svoj ili ne. Ako su ga prigrlili Grad im je vratio ljubav desetostruko. Namjerno kažem Grad s velikim slovom jer sam čuo da stanovništvo samo iz okolice Dubrovnika i Zadra svoje gradove zovu Grad a ne po nazivu. To govori prvenstveno o povijesnom a onda i tradicionalnom poimanju, pa i poštivanju tih gradova.

Nije tajna Vaša ljubav prema sportu, posebno košarci. KK Zadar. Staroj dvorani. Odlaskom iz Dvorane „Jazine“ kao da je otišlo i ono nešto… ?

- Dvorana Jazine ima svoju povijest. Kad bi se stisli nas četiri tisuće u malu dvoranu stvorilo bi se ozračje zajedništva, disali smo kao jedan. Na derbije nisu dolazili pasivni promatrači samo da ubiju vrijeme nego fanatični navijači koji su morali sudjelovanje na utakmici platiti preživljavanjem mnoštva neugodnosti nekomforne dvorane. Na sudačku nepravdu reagirali smo svi i odjednom i to su prepoznali kao fenomen svi velikani europske košarke! Nova dvorana je lijepa, velika i po standardima je najboljih dvorana u Europi. Nema one intimnosti stare dvorane ali ovo je veliki napredak za naš Grad i za košarku. Na žalost, kad nismo imali europsku dvoranu igrali smo u Europi. Danas imamo europsku dvoranu ali nemamo europsku košarku.

Ne mogu ne upitati Vaše mišljenje o Kreši o Pini… igrali su i Dino, i Vranković… ispravite me ako griješim, koga bi ste još spomenuli a da je po Vam obilježio zadarsku košarku?

- Bio sam na košarci sa roditeljima 1965. kada smo prvi put postali prvaci Države. To ljeto želio sam biti u Zadru a morao sam biti kod djeda i bake u Novigradu. Kasnije sam bježao u Novigrad u koji sam i danas zaljubljen ali tada sam želio biti s roditeljima. Ozlijedio sam nogu i doveli su me u Zadar kod legendarnog dr. Perovića koji je bio prijatelj mog oca. Dr Perović mi kaže: „Znaš, ako sad ne prohodaš, nikad nećeš moći igrati košarku kao Pino!“ Ja skočim i počnem vikati: „Nije mi ništa, nije mi ništa!“

To su nama značili Pino i Krešo! Gledali smo ih kao bogove! Ali 1974. i 1975., tih godina prvaka bivše Države nekako se bacaju u drugi plan igrači poput Perinčića, Ostarčevića, Jeraka, vječnog Marcelića… Uz njih stasala je i buduća legenda Skroče, kasnije Komazec, Vranković, Marko Popović, puno je igrača koji su obilježili našu košarku. Osobno odajem priznanje igračima poput Šarlije i Bulića, jer su to igrači jači od običnih klupskih igrača a zahvaljujući i njima, naša košarka je opstala… Godina sa Dinom Rađom je posebna godina i nitko nije unio toliko svježine sa strane kao taj igrač!

Često ne dijelim mišljenje s prijateljem Branimirom Čakićem o idealnoj postavi KK Zadar, koja je po vama idealna postava KK Zadar?

- Naravno da se ne slažete. Kad je u pitanju KK Zadar, nitko se s nikim ne slaže. Trener Jusup je snažnim treninzima i ozbiljnim pristupom najviše izvlačio od igrača, svi su davali svoj maksimum i svi igrači-radnici sa njim su pružili najbolje igre u životu. Čovjek je od rezultata. Treba mu dati povjerenje na više godina pa neka slaže i momčad i kratkoročno i dugoročno. Svakodnevno u glavi vrtim igrače s kojima bih sastavio današnju idealnu momčad, tako se relaksiram, a momčad svih vremena je jasna: Pino, M. Popović, M. Bulić, Komazec, D. Marcelić, Skroče, Č. Perinčić, M. Ostarčević, Ivanov, Ćosić, Rađa, Vranković.

Iz „pouzdanih izvora“ saznao sam da posjedujete obimnu građu o KK Zadar, dostatno za mali muzej zadarske košarke. Možemo li se nadati monografiji, ili, zašto ne i postavci, Muzeju zadarske košarke?

- Ha, ha, to malotko zna. Kapu na kojoj piše da je Zadar prvak 1965. a koja se prodavala prije utakmice za prvaka s Olimpijom poklonio sam Muzeju a ostalu građu poput novinskih članaka, karata iz šezdesetih, sedamdesetih ustupao sam novinarima koji su pisali o košarci. Koliko znam, Muzej samo što nije otvoren…

Tko po Vama bilježi Zadar, od običnih malih ljudi, uklesao se u kolektivno pamćenje grada Zadra, jer Zadar je bogato poseban i po njima.

- Potpuno se slažem. Bogatstvo i šarolikost čine ljudi koji pjevaju po Varoši, konobari koji nas nasmijavaju, ljudi koji dovikuju preko ulice, „oriđinali“ koji ljutito psuju po ulici… To čini grad živim! Ne bih nikoga izdvajao. Puno je tih „malih“ i „običnih“ ljudi koje površno pozdravljate ili izmjenjujete s njima tek pokoju riječ a kad umru osjetite silnu prazninu. Imam već godine pa se sjetim pjesme Dragojevića po stihu Ujevića: „puno njih je bivših a i ja ću s njima…“

Poznati ste po svom humanitarnome radu, ima li koja nova humanitarna inicijativa na vidiku?

- Radili smo i unatoč korona krizi. Nakon poboljšanja situacije, spremaju se neki humanitarni koncerti koje ću podržati.

Dalo bi se širiti ovaj pogled u nedogled… Ima li što, što Vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

- Mislim da u Gradu premalo koristimo beskonačnu energiju mladih. Često ih pogrdno nazivam „zombijima na mobitelu“ međutim, imam silno povjerenje u njihovu maštu, kreaciju i sposobnost! Na žalost, treba ih na pravi način pogurnuti. A onda kad krenu, more bi preorali! Tu je potencijal i nada za sve nas!

 

Nikola Šimić Tonin

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.