Pio sam kavu na terasi kafića Amarene. Sam samcat, kao usred pustinje Negev. Najednom opazih za susjednim stolom dvije odložene protuvirusne brnjice, žutu i crnu. Sjede, srču kavu, otpuhuju oblačiće duhanskoga dima, žustro razgovaraju. Sklopih oči, pa osluhnuh.

Profesor je časak-dva čekao odgovor, a zatim još jednom upitao: – Onda, nitko nije vidio zapisnik Berlinskoga kongresa? – Dobro – rekao je sliježući ramenima. – To je kratko, jednostavno pisano štivo, ali mi smo ga na Pravnom fakultetu prilično dugo prevodili na hrvatski jezik jer smo htjeli da prijevod bude posve vjeran slovu i duhu francuskoga izvornika.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović muževno je podviknuo s Pantovčaka: „Moja je kandidatica za predsjednicu Vrhovnoga suda profesorica Zlata Đurđević, a vi ju odbijte, I dare you!“ S Griča je na to podjednako muževno uzvratio predsjednik hrvatsko-srpske Vlade Andrej Plenković: „Grow up, respect the law!“ Taj neobičnidogađaj odjeknuo je u srcima hrvatskih državljana kao treći udarac sudbine: prvo epidemija smrtonosne bolesti covid-19, pa razorni potresi, a sada – neviđen sraz političkih brda! Nacija se stresla od jeze kao mokar pas.

Nikad se tako slatko ne nasmijem kao kad se hrvatski predsjednik Zoran Milanović i srpski knez Milorad Pupovac poput ranjenih veprova nakostriješe na riječi „dom“ i „domoljublje“. Što je tu smiješno? Vjerojatno razrožnost podražaja i reakcije. No smijeh me brzo prođe, a za njim ostane ozbiljno pitanje: Što je tim ljudima?

Atenski su pragmatici nekoć davno zadirkivali Platona pitanjem: Gdje su ideje? Filozof je ljubazno odgovarao: Na mislenomu mjestu (Ἐν τῷ τόπῷ νοητῷ). Slično su, ne tako davno, slavoserbi zafrkavali Antu Starčevića pitanjem: Gdje je Škriljevo? Stari je, kako svjedoče „Pisma Magjarolacah“ (1879.), bez srdžbe odgovarao: „Negdi na kraju stare Servije, tik Persije.“ Koliko su ta pitanja u svoje vrijeme bila društveno važna? Ne znam. Vjerojatno onoliko koliko je danas u Hrvatskoj društveno važno pitanje: Gdje su Majske Poljane?

Vrativši se s krabuljne šetnje, Sebastijan Dragun skine brnjicu s lica i objesi ju na vješalicu. – Ovo more nesreća – reče sam sebi – nema obala! Svaki dan iščekujemo brojeve. Koliko novozaraženih, koliko preminulih u posljednja 24 sata? Uspoređujemo razmjere pošasti u domovini i u svijetu. A bolest i ovdje i ondje buja, otima čovječanstvu dah, mori ljude, nagriza povjerenje u vlast i znanost...

Lijepo je… – Ma što je lijepo?! – čudi se ogorčeni čitatelj. – Samo luđak može naći nešto u ovomu sveobuhvatnom zlu koje nas odnedavno satire.

Kada se prije malo manje od godinu dana prvi put pojavila bolest COVID-19, nitko o njoj nije znao ništa. Danas istraživači i suzbijači te globalne pošasti – liječnici, znanstvenici, doktori „općenarodne obrane i društvene samozaštite“ – znaju o njoj mnogo. Ali to je znanje još nejako i klimavo, sad ovakvo, sad onakvo, a godina je pod tim „bičem Božjim“ već od zadnjeg zimskog suncostaja velikoj većini smrtnika krenula nizbrdo.

Ishod ljetnih izbora za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru iznenadio je i Hrvate i nehrvate u Hrvatskoj, a duboko se dojmio i bruseljskih promatrača.

Sjedim na terasi Kod Kike i, propisno odmaknut od susjednog stola, nehotice slušam razgovor dvojice podrugljivaca.

–   Gledaj ti to! Čim su naslutili da COVID–19 popušta, dva nam „'tića Mate Granića“ prirediše usred ljeta „festival demokracije“.