Usred Domovinskoga rata bijaše se pronijela vijest da će Hrvatska uskoro zamijeniti hrvatski dinar novim novcem. Oni koji uvijek više znaju vijest su odmah upotpunili podatkom da će se novi nervus rerum zvati – kruna! Bio je to grom iz vedra neba. Ime nove novčane jedinice prigušilo je radost zbog oproštaja s dinarom. Hrvati su se pitali: Što je sad to?! Otkud kruna?! Kakva kruna?! Čija kruna?!

Pio sam kavu na terasi kafića Amarene. Sam samcat, kao usred pustinje Negev. Najednom opazih za susjednim stolom dvije odložene protuvirusne brnjice, žutu i crnu. Sjede, srču kavu, otpuhuju oblačiće duhanskoga dima, žustro razgovaraju. Sklopih oči, pa osluhnuh.

Profesor je časak-dva čekao odgovor, a zatim još jednom upitao: – Onda, nitko nije vidio zapisnik Berlinskoga kongresa? – Dobro – rekao je sliježući ramenima. – To je kratko, jednostavno pisano štivo, ali mi smo ga na Pravnom fakultetu prilično dugo prevodili na hrvatski jezik jer smo htjeli da prijevod bude posve vjeran slovu i duhu francuskoga izvornika.

Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović muževno je podviknuo s Pantovčaka: „Moja je kandidatica za predsjednicu Vrhovnoga suda profesorica Zlata Đurđević, a vi ju odbijte, I dare you!“ S Griča je na to podjednako muževno uzvratio predsjednik hrvatsko-srpske Vlade Andrej Plenković: „Grow up, respect the law!“ Taj neobičnidogađaj odjeknuo je u srcima hrvatskih državljana kao treći udarac sudbine: prvo epidemija smrtonosne bolesti covid-19, pa razorni potresi, a sada – neviđen sraz političkih brda! Nacija se stresla od jeze kao mokar pas.

Nikad se tako slatko ne nasmijem kao kad se hrvatski predsjednik Zoran Milanović i srpski knez Milorad Pupovac poput ranjenih veprova nakostriješe na riječi „dom“ i „domoljublje“. Što je tu smiješno? Vjerojatno razrožnost podražaja i reakcije. No smijeh me brzo prođe, a za njim ostane ozbiljno pitanje: Što je tim ljudima?

Atenski su pragmatici nekoć davno zadirkivali Platona pitanjem: Gdje su ideje? Filozof je ljubazno odgovarao: Na mislenomu mjestu (Ἐν τῷ τόπῷ νοητῷ). Slično su, ne tako davno, slavoserbi zafrkavali Antu Starčevića pitanjem: Gdje je Škriljevo? Stari je, kako svjedoče „Pisma Magjarolacah“ (1879.), bez srdžbe odgovarao: „Negdi na kraju stare Servije, tik Persije.“ Koliko su ta pitanja u svoje vrijeme bila društveno važna? Ne znam. Vjerojatno onoliko koliko je danas u Hrvatskoj društveno važno pitanje: Gdje su Majske Poljane?

Vrativši se s krabuljne šetnje, Sebastijan Dragun skine brnjicu s lica i objesi ju na vješalicu. – Ovo more nesreća – reče sam sebi – nema obala! Svaki dan iščekujemo brojeve. Koliko novozaraženih, koliko preminulih u posljednja 24 sata? Uspoređujemo razmjere pošasti u domovini i u svijetu. A bolest i ovdje i ondje buja, otima čovječanstvu dah, mori ljude, nagriza povjerenje u vlast i znanost...

Lijepo je… – Ma što je lijepo?! – čudi se ogorčeni čitatelj. – Samo luđak može naći nešto u ovomu sveobuhvatnom zlu koje nas odnedavno satire.

Kada se prije malo manje od godinu dana prvi put pojavila bolest COVID-19, nitko o njoj nije znao ništa. Danas istraživači i suzbijači te globalne pošasti – liječnici, znanstvenici, doktori „općenarodne obrane i društvene samozaštite“ – znaju o njoj mnogo. Ali to je znanje još nejako i klimavo, sad ovakvo, sad onakvo, a godina je pod tim „bičem Božjim“ već od zadnjeg zimskog suncostaja velikoj većini smrtnika krenula nizbrdo.

Ishod ljetnih izbora za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru iznenadio je i Hrvate i nehrvate u Hrvatskoj, a duboko se dojmio i bruseljskih promatrača.