Sjedim na terasi Kod Kike i, propisno odmaknut od susjednog stola, nehotice slušam razgovor dvojice podrugljivaca.

–   Gledaj ti to! Čim su naslutili da COVID–19 popušta, dva nam „'tića Mate Granića“ prirediše usred ljeta „festival demokracije“.

„Dan državnosti je bio u IX. stoljeću. Ove promjene samo će zbuniti ljude. Ovaj datum, 30. svibnja, nije zajednički datum i za njega nije glasala većina. To je datum kad je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u Vijeću udruženog rada. Datum 25. lipnja je onaj koji nas ne dijeli i koji je zajednički nazivnik za sve. Ovo je mali privatluk.“

Eto, dogodilo se! Što to? Nacionalni stožer civilne zaštite, predvođen ministrom unutarnjih poslova Davorom Božinovićem, napokon je suzbio smrtonosnu epidemiju krunskoga virusa. Ne posve, no dostatno da se raspusti Hrvatski [državni] sabor i raspišu izbori. Rečeno – učinjeno. Sabor je raspušten 18. svibnja, a izbori raspisani za 5. srpnja.

Kako ono ide lanjska priča? Godina 2020. bit će godina našega općeg cvata i naše svjetske slave.

Predsjednika je Republike Hrvatske Zorana Milanovića 22. travnja u Jasenovcu nakon odavanja počasti žrtvama ustaško-partizanskog terora razbjesnila spomen-ploča podignuta HOS-ovim dragovoljcima poginulim u Domovinskom ratu.

Na „Plenkuši“, ili – ako je komu tako draže – na javnopravnom HTV-u, gledali smo usred koronavirusne epidemije, 22. travnja, hrvatsko vrhovno okupljanje u Jasenovcu.

O proricanju i proroštvima danas se misli kao i prije nekoliko tisućljeća. Neuk svijet jedna proroštva prihvaća, druga odbacuje. Po kojim kriterijima? Sâm Bog to zna. Učen se svijet i u tom pitanju oslanja na suvremena znanja, ali u konačnici se prešutno slaže s mišlju moga prijatelja iz Krivodola, koji pjeva: O budućnosti ništa se određeno ne može reći.

Nisam virolog. Štoviše, o virusima gotovo ništa ne znam. Jasno se to moglo razabrati iz članka „Naše brojidbe“, u kojemu sam krivo napisao ime trenutno najpopularnijega virusa na svijetu: corona virus umjesto koronavirus. Toj pravopisnoj nespodobi kumovali su dvonaglasni izgovor u hrvatskomu javnom govoru i malo znanja latinskoga jezika: corona – kruna i virus – otrov.

Što brojimo? Što god vidimo, što god čujemo, što god pipnemo. Katkada brojimo i ono što je nedostupno osjetilima, pa i ponešto što je s onu stranu razuma. Od pamtivijeka brojimo ljude i životinje, četvorne metre i kilometre, dane i godine, novčiće i oblutke. Ovih dana brojimo i oboljele od corona virusa i ilegalne migrante. Brojimo sve i svašta. Kao da su brojevi svjetotvorna počela, a brojidba jedini pouzdani spoznajni put.

U člančiću „Tuđmanizam i tuđmanovci“ progovorio sam ne prvi put o prevlasti vanjske politike u hrvatskoj unutarnjoj politici i licemjernom tuđmanizmu današnjega HDZ-a. Pri tomu sam u „političku djecu“ Mate Granića – uz Kolindu Grabar-Kitarović, Zorana Milanovića, Gordana Jandrokovića, Andreja Plenkovića i Davora Ivu Stiera – uvrstio Miru Kovača. Neka me je čitateljica odmah upozorila: Miro Kovač ne pripada u kategoriju „političke djece“ Mate Granića.