U nedjelju 5. siječnja 2020. hrvatski su birači za predsjednika Republike Hrvatske izabrali kriptokomunista – Zorana Milanovića.

Izabrali, pa što? Što ja imam s time? Ništa, osim posljedica. Hrvatima su Predsjednika združenim silama izabrali „lijevi“ saduceji i „desni“ farizeji – SDP i HDZ. To ljevičarenje i desničarenje puka je opsjenarska krabulja. Prvima ona treba priskrbiti dolazak na vlast, drugima ostanak na vlasti. Agitacijska buka temeljito zamagljuje zajedničku bît – programski globalizam. Tobožnji ljevičar, „ekstremni centrist“ Zoran Milanović, bio je uspješniji od tobožnjega desničara, „desnog centrista“, Andreja Plenkovića. I to bi na prvi pogled bilo to.

–     A gdje je tu Kolinda Grabar-Kitarović? – pita se čitatelj.

Polako, rekoh: na prvi pogled. Ne govorim to s brda znanja. O političkom životu Kolinde Grabar-Kitarović znam znatno manje od onoga što se moglo pročitati, čuti i vidjeti u tiskovinama, na radiju i televiziji. Ne znam, primjerice, ni zašto ju je predsjednik Vlade Ivo Sanader smijenio s dužnosti ministrice vanjskih poslova; ne znam zašto je u Šešeljevu „četniku početniku“ Aleksandru Vučiću vidjela „europskog Vučića“; ne znam zašto je Vučića ugošćivala u Zagrebu; ne znam zašto ga je pratila po Hrvatskoj; ne znam zašto se „na najvišoj razini“ ljubila s hrvatskim neprijateljem; ne znam zašto je ožalošćene prosvjednike protiv te javne sablazni nazvala marginalcima; ne znam zašto je okrenula leđa ljudima koji su joj omogućili uspon na Pantovčak; ne znam zašto se iznenada bacila u ništavilo Plenkovićeva „desnog centrizma“; ne znam komu je – njoj ili Plenkoviću? – trebala njezina idila s Vučićem na dunavskomu mostu.

Nekoliko činjenica ipak znam. One me guraju prema nezgodnu zaključku. Plenković je ljetos više puta javno pozivao Predsjednicu da najavi svoju kandidaturu za još jedan mandat. Ona je to odgađala. Svoje postupke obrazlagala je djetinjasto. Očito je dvojila: hoću – ne ću. A kada je na posljetku odlučila, neizravno je, ne baš dostojanstveno, na proslavi Dana pobjede u Kninu, oglasila da će se kandidirati. Razborit promatrač mogao je vidjeti da tu nešto nije u redu. Predsjednica je vrlo vjerojatno znala da joj je namijenjena uloga izborne gubitnice.

Predizborna je kampanja vođena u skladu s time. Predsjednica je jedva ušla u drugi izborni krug. Zašto? Vjerojatno stoga što je u prvom dijelu kampanje bio važniji neuspjeh nestranačkog kandidata Miroslava Škore nego uspjeh HDZ-ove kandidatice Kolinde Grabar-Kitarović. Kako to? Škoro je, načevši na početku kampanje ozbiljna politička pitanja, ugrozio „političku stabilnost“ i „uključivost“, na kojima počiva HDZ-ova vlast, a Škorin neuspjeh, gleda li se dijalektički, isto je što i uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović. Vidjelo se to na predizbornim skupovima i u javnim priopćivalima.Tamo su glavni govornici bili Andrej Plenković i Gordan Jandroković. To razjašnjuje i neviđenu žestinu plaćeničkog boja protiv Škore prije prvoga izbornog kruga i diplomatsku blagost Kolinde Grabar-Kitarović u televizijskim sučeljavanjima s Milanovićem prije drugoga izbornog kruga.

Kada je uklonjen Škoro, uklonjena je i ozbiljna politička rasprava. Otvorio se prostor Milanovićevoj hajdučkoj bezobraštini i Predsjedničinoj žrtvenoj poniznosti, pa smo satima gledali i slušali to dvoje ljudi kako se nastoje pokazati onim što nisu. Kao da ih ne znamo! A sami su se diskvalificirali za bilo kakvu političku dužnost u pristojnoj državi – on, među ostalim, izjavom da poštenu čovjeku nije mjesto u vukovarskoj Koloni sjećanja i da ne treba u Kninu slaviti Dan pobjede jer da se time pridaje prevelika važnost Republici Srpskoj Krajini, a ona ostentativnim suosjećanjem s ratnim stradalnicima i istodobnim očijukanjem s ratnim neprijateljem.

Ah, da! Mene nekakav „demokršćanski“ zelot, bit će iz Mustafine Klade kod Velike Ludine, na međumrežnom portalu hrsvijet.net ukori što sam u prvom izbornom krugu glasovao za Škoru i napisao da ne ću birati manje zlo u drugom krugu. Odredi mi da se pokajem i za pokoru izmolim „5 X 52 Očenaša i 5 X 365+1 Zdravomariju“ ako želim da mi grijeh bude oprošten. Pouči me da tako misle papa Pio XII. i Marijana Petir. Ne reče da se s njima slaže i poganin Marko Tulije Ciceron (106. – 43. pr. Kr.) , koji na jednom mjestu veli da „od zala treba birati najmanja“ (ex malis eligere minima oportet), a na drugom da „zlo, kad se udomaći, najčešće jača“ (inveteratum malum fit plerumque robustius). Ono prvo vrijedi za nevolju. Kad je gangrena posrijedi, treba amputirati nogu. Drugo vrijedi za slobodu. Ne birati zlo znači priječiti ga da jača.

 

Benjamin Tolić

                                                                       

Share
0