„Dan državnosti je bio u IX. stoljeću. Ove promjene samo će zbuniti ljude. Ovaj datum, 30. svibnja, nije zajednički datum i za njega nije glasala većina. To je datum kad je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u Vijeću udruženog rada. Datum 25. lipnja je onaj koji nas ne dijeli i koji je zajednički nazivnik za sve. Ovo je mali privatluk.“

To je, od riječi do riječi, na trideseti Dan državnosti izgovorio predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. Taj predsjednički krasnoslov može se gledati i ogledavati, shvaćati i ocjenjivati s različitih gledišta: sadržajno, oblikovno, pravno, politički, ćudoredno, komunikacijski, zdravstveno… No, kako god se promatrao i ocjenjivao, on će ostati ono što u biti jest – golema društvena sablazan. Ovamo nije zalutao. Bilježim ga jer dojmljivo pokazuje kako se joguni paleokomunistička „nesretna svijest“ kada ju, slučajno ili nužno, liberalna demokracija uzdigne na vrh državne vlasti.

Da bude posve jasno što je posrijedi, treba osvijetliti tamna mjesta u tom krasnoslovu.

Tvrdeći da je Dan državnosti bio u IX. stoljeću, previšnji historik (ne iz Vukovine, ne iz Špičkovine, nego s Pantovčaka) govori dvosmisleno; ne zna se podsjeća li državljane na Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru iz god. 879. (koje se smatra ispravom o prvomu međunarodnopravnom priznanju hrvatske države) ili im lukavo prodaje komunističku priču iz god. 1848. da su Hrvati u X. stoljeću jednom zauvijek iz-živili svoju državu; dvosmislena je i tvrdnja da većina nije glasovala za proglašenje 30. svibnja Danom državnosti: nije jasno koga optužuje Predsjednik: posljednji saziv Sabora Socijalističke Republike Hrvatske da je 1990. prevario Ivicu Račana ili 9. saziv Hrvatskoga [državnog] sabora da je u prosincu 2019. namagarčio Davora Bernardića; prva bi optužba podrazumijevala da Račan i njegovi komunisti nisu znali brojiti, a druga da ni Bernardić i njegovi kriptokomunisti još nisu naučili brojiti; kada veli da je 25. lipnja nadnevak „koji nas ne dijeli i koji je zajednički nazivnik za sve“, previšnji historik – laže, jer očito zna istinu: 25. lipnja čuva uspomenu na proglašenje hrvatske državne neovisnosti god. 1991., te stoga ne može biti „zajedničkim nazivnikom“ ni za one komunističke [narodne] zastupnike koji su toga dana kada se glasovalo o neovisnosti demonstrativno izašli iz vijećnice, a kamoli za one hrvatske Srbe koji su ratovali protiv uspostave hrvatske države; štoviše, taj nadnevak danas „dijeli“ hrvatsku naciju na suvereniste i globaliste; „dijeli“, na kraju krajeva, one Hrvate koji bi svetkovali Dan neovisnosti od predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i njegovih [narodnih] zastupnika u Hrvatskomu [državnom] saboru koji su taj prevažni državni blagdan degradirali u – nevažan spomen-dan; ni zaključna rečenica svečanoga Predsjednikova krasnoslova ne odlikuje se osobitom jasnoćom: ne zna se što točno znači latinsko-turska kovanica „privatluk“, koju ne bilježe rječnici hrvatskoga jezika, a čini se da je i pridjevak „mali“ neumjestan uz tako označenu političku opačinu.

Ne bi li odatle trebalo zaključiti da je Pantovčak pod Zoranom Milanovićem državnički poludio?

Hm, da… To brdo odavno – točnije, otkad je s njega otišao Franjo Tuđman, pokazuje simptome državničkog ludila. Hoćete primjere? S toga nas je brda Stjepan Mesić puna dva desetljeća „moralno-poli'čki vaspitao“ poučavajući nas da državne tajne ne treba čuvati, nego otkrivati; da smo vodili besmisleni rat za granice; da granice ne razdvajaju, nego spajaju; da se u Savudrijskoj vali, ako ne možemo okomito, sa Slovencima razgraničimo vodoravno: njima more, nama morsko dno. Na tom je brdu Ivo Josipović smislio onu podlost o „konglomeratu pogrješnih politika“, kojom je Hrvatskoj pripisao polovicu srpsko-crnogorske krivnje za velikosrpske ratne pohode na Sloveniju, Hrvatsku, Herceg-Bosnu i Kosovo u zadnjem desetljeću XX. stoljeća; ondje je složio priču o „ustaškoj guji“, koju je za državnoga posjeta Izraelu ispričao u Knessetu; ondje je uvježbao svirku kojom se proslavio na dvoru Milorada Dodika u Banjoj Luci. S toga je brda pala Kolinda Grabar-Kitarović kada je poručila naciji da će Milanu Bandiću, bude li osuđen zbog korupcije, nositi kolače u zatvor. Da, to su – na prvi pogled – simptomi državničkog ludila.

Ali prvi pogled vara. Ludost bi mogla biti ono što je učinila Kolinda Grabar-Kitarović kada je pri kraju mandata srušila sve što je gradila četiri godine. Kod spomenutih ideoloških mušketira ti simptomi nikako ne upućuju na bolest. To su ostvaraji – protudržavnoga državništva, političkog programa izgrađenog na marksističkim floskulama da je država uopće, a hrvatska država osobito „tlačiteljski aparat“ i da „mora odumrijeti“.

Što dakle? Ništa. Samo ono što nalaže razum. Opozvati protudržavnoga državnika s Pantovčaka i ideološki raskužiti brdo.

Benjamin Tolić