Logo

Vrativši se s krabuljne šetnje, Sebastijan Dragun skine brnjicu s lica i objesi ju na vješalicu. – Ovo more nesreća – reče sam sebi – nema obala! Svaki dan iščekujemo brojeve. Koliko novozaraženih, koliko preminulih u posljednja 24 sata? Uspoređujemo razmjere pošasti u domovini i u svijetu. A bolest i ovdje i ondje buja, otima čovječanstvu dah, mori ljude, nagriza povjerenje u vlast i znanost...

– Što je sad to? – prekori ga nekakav unutarnji glas. – Nije ti dosta Božinovićeva Nacionalnog stožera civilne zaštite i javnopravnih priopćivala pa se sada zlostavljaš i svojim osobnim neznanjem o novomu krunskom virusu?

– Ni govora! Nisam poludio! – odlučno odsiječe gospodin Dragun, ali se odmah pokoleba kada vidje da se glas u hipu pretvorio u – čovjeka! Preneražen viđenjem, gospodin Dragun snažno protrlja oči. I silno se obraduje vidjevši kako se lako oslobodio napasti. Ode u kuhinju, skuha kavu i gotovo ju radosno odnese u radnu sobu. Ondje sjedne i zgrozi se. Za stolom, njemu sučelice – onaj čovjek! Sjedi i puši! Gospodin Dragun protrlja oči, ali bez učinka – čovjek sjedi i puši. Što sad? Ništa. Ne zna on toga uskoka, ali mora biti ljubazan. Kako god je stigao, čovjek je, već stoga što je tu, njegov gost. Gospodin Dragun pozdravi gosta.

– Dobro došli! Jeste li za kavu?

         – Hvala ti, Sebe. Ja, kao što znaš, kavu ne pijem.

Dva se muža, licem u lice, neko vrijeme šutke ogledavahu jedan u drugomu. Nikako nije u redu, pomisli gospodin Dragun, taj diverzantski upad u njegov život. Nije u redu, a možda nije ni bez vraga! Uskok ga oslovljava imenom i govori mu „ti“, kao da su u nekoj prvobitnoj zajednici u kojoj „vi“ označuje samo množinu! Možda ipak ne treba tako strogo suditi? U antici su i cara tikali. Sjeti se gladijatorskoga pozdrava „Zdravo Cezare, pozdravljaju te oni koji će umrijeti!“. No, bilo kako bilo, razgovarati se mora.

– Ono vaše mišljenje o neznanju i zlostavljanju – počne oprezno – nije posve na mjestu. Neznanja ima svakakvih, pa i onih koja zavrjeđuju poštovanje.

– Molim? – začudi se gost. – Vi to ozbiljno?

– Da, to su visoka neznanja. Ona dolaze iz znanstvenih ustanova. Sjajan se primjer zbio ovih dana. Na novinarska pitanja utječe li kovid na mozak i ako utječe, kako utječe ugledni je mozgoslovac Ivica Kostović, utemeljitelj zagrebačkog Instituta za mozak, odgovorio: „Ne znamo kako se virus širi u mozgu i hoće li ostaviti posljedice. Trebat će za to puno istraživanja i znat ćemo to tek za 20 godina.“

– Pa što?

– Tek za 20 godina! Tko će znati? Mi? Koji mi? Ne bih postavljao granice Božjoj milosti, ali nekako mi je statistički malo vjerojatno da bi to „mi“ moglo obuhvatiti mene i moga mozgoslovnog vršnjaka. Bit će dakle da ono „znat ćemo“ treba tumačiti neosobno, kao da je rekao „znat će se“ ili „znanost će znati“. Žao mi je što stvari tako stoje, više zbog njega nego zbog mene.

– Zašto više zbog njega?

– Nemojte se tomu čuditi. Ljudski je mozak predmet njegova znanstvenog interesa, a mene ljudski mozak zaokuplja samo kao metafora. Hoću reći: u prenesenom značenju.

– Zanimljivo! A ne misliš da mozak ima više prenesenih značenja?

– U pravu ste! Znam ja to, samo sam se loše izrazio. Mene zaokuplja ono značenje koje nadahnjuje izričaje „bolestan mozak“, „ptičji mozak“, „pranje mozga“, „nemati mozga“, „vrana mu mozak popila“. Ukratko, mozak u značenju – pamet! Kad bi o takvu mozgu postojao nauk, pravo bi mu ime bilo pametoslovlje.

– Ma krasno!

– Vi se šalite. Što je tu krasno?

– Pa to što te zaokuplja pamet. Koga to još zanima? Ali ima tu i nešto ružno.

– Što?

– Nepravedan si prema mozgoslovcu. Spočitavaš mu gledanje u dalj, a tako ti postupa i pametan „pametoslovac“. Mozgoslovac više gleda naprijed, a pametoslovac više natrag. Ne zna se zašto. Jesu li to posljedice „nelagode u kulturi“ ili tako hoće njihovi predmeti istraživanja? Zanimljivo je da se danas i mozgoslovac i pametoslovac vrlo često ograničuju na razdoblje od 20 godina, a nije manje zanimljiva ni činjenica da i mozgoslovca i pametoslovca predmet istraživanja najčešće ostavlja u nedoumici.

–     Ma nemojte reći! – podsmjehnu se gospodin Dragun.

– Samo se ti smijulji! – odbrusi gost. – Ali riječ je o vrlo ozbiljnim pitanjima. Nečasno je u tim stvarima migoljiti. – Zatim pripali novu cigaretu, te otpuhnuvši dim, ustvrdi dostojanstveno: – Tko se ne slaže, trebao bi opovrgavati.

Gospodin se Dragun zamisli. No ne reče ništa. Ustane i ode u kuhinju po novu kavu. Vrativši se, zatekne gosta u oblačku dima. Šutke otpije gutljaj kave, pa odluči promijeniti predmet razgovora, ali – brus! Gost u taj čas zaškilji, rukom rasprši dim ispred očiju te nasrnu na gospodina Draguna s oružjem ubojitijim od Tritonova trozuba.

– Ma krasan ste mi vi svijet, ti i ta tvoja braća po oružju! Vas zaokuplja pamet! Naravno, najviše državnička pamet. To je u redu. Ali vi ste sebi, dragi moji, posvećeni ratnom pobjedom! Vas se ne tiču krupne stvari koje se događaju u miru. Umjesto da o tim stvarima javno postavljate vruća pitanja, vi se ne usuđujete ni razmišljati o njima, ni u svojim udrugama ni kada ostanete sami sa svojim kostima.

– Ej, ej! Lakše malo! Kakva su vam to pitanja – pokuša se našaliti gospodin Dragun – koja se tako dugo nisu uspjela ohladiti?

– To su – ozbiljno odgovori gost – ona pitanja koja bez prestanka gore u razumnu domoljubu kao vječna vatra na žrtveniku! A nameću se na svakom koraku. Počnimo od temeljnih. Kakva nam je državnička pamet u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ustavno naselila 22 „nacionalne manjine“?

– Ne znam. To bi mogla biti nekakva podvala! Ili u boljem slučaju posljedica ustavotvornog zanosa.

– Je li? A kakva je to državnička pamet našoj demokratskoj, unitarno ustrojenoj državi uspjela podmetnuti dva temeljna zakona – za Hrvate Ustav, za nehrvate Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina?

– Čekajte! Vi zaboravljate da ste vi ovdje gost! A ja sam ovdje u svom domu. Nisam ni na kakvu ispitu. Imajte na umu tu razliku!

– Migoljiš, dragi moj Sebe! – presiječe ga gost. – Koliko je i kako pametna državnička pamet koja ponosno ističe da je hrvatski narodni suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv, a sama još ponosnije postupa protivno tomu poučku? Ta je državnička pamet veći dio hrvatskoga suvereniteta prenijela na Bruselj, a manji dio, onaj što je ostao u Zagrebu, srdačno dijeli s neprijateljem poraženim u Domovinskom ratu.

– Stanite! – vikne gospodin Dragun. – Tko vam je dopustio da ovdje, u mom domu, tako čerupate hrvatski Ustav?!

– Čerupam? – nasmije se gost. – Kako slikovito! Dobro, odustajem od daljnjega čerupanja! Ne zbog toga što se ti protiviš čerupanju, nego stoga što držim da i ovo malo što očerupah dostatno otkriva svu golotinju te ustavotvorne pameti.

– Bože, bezobzirna li čovjeka! – zakuka gospodin Dragun. – Razbojnički je provalio u moj dom, a sad hoće u njemu sve isprevrtati.

– O Sebe, crni Sebe! – patetično ga ukori gost. – Zašto me tako zataji?! To je bogohulna uvrjeda! Zbog te bi te uvrjede i šugav magarac zauvijek ostavio u tvom kalu. Ja, na žalost, ne mogu, jer sam tvoj bolji dvojnik. Moram ti pomagati da se spretnije izvlačiš iz svoje nečisti. Nisi vrijedan toga. Ali barem ću ti pokazati koliko sam bolji od tebe. Nudim ti, nesretniče, otmjen izlaz iz kaše vrućih pitanja o državničkoj pameti što smo ju ovdje zakuhali. Ne treba migoljiti odgovarajući na pojedinačna pitanja. Hoćeš li da te ljudi poštuju, dostatno je malko se misliteljski namrštiti, držati se uspravno, te znanstvenim tonom reći: „Hrvatsku je državničku pamet odmah nakon Tuđmanove smrti, po svemu sudeći, zaskočio COVID-19.“

– To je gola laž! – procvili gospodin Dragun. – Ti se sa mnom sprdaš!

– Nikako! Niti je to laž, niti se ja sprdam. Možda to nije istina, ali beskrajno je daleko od laži! To je unatražna slutnja – kovid prije kovida! Nešto poput „Kršćanstva prije Krista?“, kako je o esenima govorio Eugen Werber. Formula „kovid prije kovida“ izvrstan je štit prema drugima. Šteta je što ga ne možeš okrenuti prema sebi.

– Umukni, gade!

– Nezahvalan si, Sebe! Izmudrim ti krasan savjet, a ti drekneš: Umukni! Ne valja to. I novonormalan bi čovjek nakon takva savjeta uljudnije razgovarao. Dobro, ne o Ustavu i Ustavnom zakonu, ali svakako o tako zvanim dnevnim događajima. Eto, svojedobno je Franjo Tuđman Hrvatima bio predložio opću pomirbu živih i mrtvih. Pola se nacije tada zgrozilo nad prijedlogom. I odlučno je odbilo „miješanje kostiju“.

– Ne! – ciknu gospodin Dragun – Nije pola nacije! Samo jugani.

– Dobro, samo jugani. A danas? Danas državnička pamet onih koji su odbili pomirbu Hrvata svesrdno gura hrvatsko-srpsku pomirbu, točnije pomirbu živih Hrvata i Srba. Što se u međuvremenu dogodilo? Samo se povećao broj mrtvih Hrvata i mrtvih Srba. Zanimljivo bi bilo čuti što o tomu misle pobjednici Domovinskoga rata. Uživaju li oni gledajući svoga Tomu Medveda kako po opustjelim zabitima pokojne Republike Srpske Krajine u ime cijele nacije „metaniše“ pred Miloradom Pupovcem?

– Što ratnici imaju s time? To je državna politika!

– Da, naravno. Državna je politika i podizanje Spomenika domovini. Podignuo ga je na 21. obljetnicu smrti Franje Tuđmana o trošku zagrebačkih poreznih obveznika Milan Bandić, pobratim Arkanova četnika Dragana Markovića Palme.

– Pusti Bandića i Palmu. Kakav je spomenik?

– Zaguglaj pa vidi. Mene ne zanima kakvoća Spomenika domovini, mene zanima simbolika koju u taj spomenik učitava svatko koga nije izdalo pamćenje. Zamisao je sama o sebi sumnjiva. Protivna je dobrim običajima. Spomenici se podižu nečemu čega više nema – mrtvim ljudima, uginulim životinjama, znamenitim događajima. Domovina nije ništa od toga. Osim toga zamisao je ideološki zatrovana. Potekla je od Ivice Račana u prvim danima „detuđmanizacije Hrvatske“ kao protutuđmanovski projekt koji je trebao gurnuti u zaborav medvedgradski Oltar Domovine.

– Vidiš, to smo – složi se gospodin Dragun – gotovo svi smetnuli s uma.

– Ako je gradonačelnik – nastavi gost – ne znam s kojih razloga, morao podignuti tu „ćoškastu građevinu“, mogao ju je nakon dvaju desetljeća, radi mira u kući, preimenovati u postmoderni Slavoluk Pobjede. To bi bilo neukusno, ali gospodski. No ne treba razmatrati što bi bilo da je bilo, Palminu je „burazeru“ bilo važnije Račanovo nedjelo podmetnuti Tuđmanu. Time je – hotice ili nehotice – dvostruko uvrijedio uspomenu prvoga hrvatskog Predsjednika.

– Kako dvostruko?!

– Podmetnuo mu je Spomenik domovini, a u završnoj ga je rečenici svoga svečanog govora: „Ćaća gleda svoje djelo, djelo gleda Ćaću“ retorički počastio nadimkom Ive Sanadera.

– To je sotonska laž! – uzbudi se gospodin Dragun. – Nisi ti moj dvojnik, ti si moj zloduh! Prozreo sam ja taj lijepo zakrinkani govor mržnje! A, ne! Ne možeš ti meni prodati te pogane izmišljotine! Ništa od tebe ne kupujem. Nije meni vrana mozak popila.

– Dobro, vrana je nevina. Ali tebi nema pomoći – hladno zaključi gost.

– Zaveži i gubi se iz moje kuće! – krikne gospodin Dragun poput ranjene zvijeri te sav izvan sebe odlučno lupi šakom po stolu kao Kolinda Grabar-Kitarović na Pantovčaku. Domalo zadrijema na neudobnu stolcu.

Nakon sat-dva prene ga otvaranje vrata, a onda osjeti tople dlanove na obrazima i meke prste na vjeđama. To je Vera, baka Veronika! Vratila se od unučadi, ušuljala se k njemu u radnu sobu, stala mu za leđa, pa nestašluči. Vera cvrkuće, a on mirno sluša: Danas si bio dobar. Nisi ostavio nered u kuhinji. Nisi pušio. Nisi jeo. Ali previše si kave popio. Sigurno si sada jako gladan… To je ta njegova vedra i vesela Vera, od djetinjstva ista, iako se sve oko nje više puta stubokom promijenilo.

– Sebe! – usplahiri se baka Veronika. – Dragi Sebe, što je bilo?

– Ništa.

– Ali, Sebe, ti plačeš?!

– Ne, ne plačem! Raznježile me tvoje ruke, pa se oči malo ovlažile.

                                        ♦♦♦

Za tjedan-dva umrije gospodin Dragun. Liječnici rekoše: Od kovida. Nitko ne ospori uzrok smrti. Pokojnika pokopaše, zajedno s njegovim dvojnikom, u obiteljskoj grobnici. Malo zatim, pri kraju Došašća, umrije i baka Veronika. Liječnici rekoše: Od kovida. – Glupost! – mišljahu oni koji su pokojnicu ispratili na groblje. – U baki je Veroniki do njezina posljednjega daha živjela ona davna školarka u koju su svi dječaci u razredu bili potajno zaljubljeni. Takvi ljudi odu s ovoga svijeta, ali nikada ne umru. Ni od kovida.

 

Benjamin Tolić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.