Logo

Suvremeni se čovjek gotovo stalno nalazi u situaciji u kakvoj su bili jugoslavenski komunisti u vrijeme Rezolucije Informbiroa: kroz vrlo kratko vrijeme morali su preći put od veličanja Staljina do skidanja njegove slike sa zida i gaženja po njoj. Danas su takvi preokreti dio svakodnevice na gotovo svim područjima života.

Prosječni pedesetogodišnjak iz vlastitog iskustva zna da danas muškarac može završiti u zatvoru za ono što se u njegovoj mladosti smatralo bezazlenim nabacivanjem, a također zna i da nekim drugima, uslijed uviđavnosti naspram drugih kultura koje možda nemaju tako istančan pristup silovanju, okrutno silovanje može proći s kaznom nalik malo oštrijem ukoru. Skupine do jučer izložene prijeziru i progonu danas postaju mjerilo svega. Nepravedno je bilo ono jučer, ovo danas je možda više nepametno nego nepravedno. Put u bolje društvo uvijek je popločan dobrim namjerama.

   S koje god da mu strane priđete, suvremeni svijet se pokazuje poremećenim. Sluđenim. Tako neki dan slušam medijsku kampanju o borbi protiv ''moždanog udara kod žena''. Kao da muškarci ne umiru od moždanog udara!!? Prije desetak dana abolirani vojnik agresorske srpske vojske baci bombu i rani trojicu radnika HEP-a, od njih jednoga teško, a mediji izvijeste o 71.godišnjem muškarcu kojemu su popustili živci kad su mu došli isključivati struju, kasnije stidljivo puste inicijale, a ostale potankosti javnost saznaje na alternativne načine, s Facebooka ili iz drugih izvora. Kada nešto učini hrvatski branitelj, odmah se ide s njihovim punim imenom i prezimenom i drugim podatcima. U svijetu je uglavnom još gore. Barem zapadnom svijetu kojemu smo tijekom cijele svoje povijesti težili. Dovoljno je pogledati što se posljednjih mjeseci događa u Americi da se vidi kako stvari stoje.

   S pojavom pandemije slobodama koje smo držali samorazumljivim i svijetu kakvog poznajemo zadan je konačan udarac. Pod znakom borbe protiv epidemije uvedene su različite varijante kućnog pritvora, ukinuta su prava na prosvjed, reducirane i osakaćene socijalne interakcije, uveden porez na disanje: desetak kuna ako dišeš kroz masku, puno više ako probaš bez maske. No, to ne bi bilo izvedivo da prethodno nije napravljena temeljita priprema, razoren stari sustav vrijednosti, stvoren novi kroz novu ideologiju, koja je s vremenom poprimila uistinu totalitarni oblik. Ironično je da je u novim oblicima porobljavanja čovjeka ključnu ulogu odigrala znanost. Još su tvorci komunističke ideologije uvidjeli potencijal znanosti za takvo što pa su svoje teorije pokušali zaogrnuti plaštem znanstvenosti. I nastupajući se totalitarizam nastoji legitimirati znanošću. Za izgradnju ideološke podloge zlouporabljene su društvene znanosti, a za uvođenje cijelog niza zabrana i ograničenja prirodne znanosti, pri čemu kao objašnjavalački narativi služe pandemija, ekologija i sl.

Kada ne bi imale pogubne posljedice na stvarni život, ideje koje cirkuliraju u akademskom svijetu kojekakvih društvenih studija bile bi urnebesno smiješne. Uzmimo jedan citat iz uglednog časopisa Cogent Social Sciences: ''Penis je vis-a-vis muževnosti nekoherentan konstrukt. Mi tvrdimo da je konceptualani penis bolje shvatiti ne kao anatomski organ, nego kao rodno-performativan, fluidan društveni konstrukt.'' Riječ je o članku koji su kao svojevrsnu podvalu 2017. plasirali Peter Boghossian i James Lindsay želeći dokazati kakve se sve ludosti mogu objavljivati u znanstvenim časopisima samo ako se preruše u kvaziznanstveni jezik suvremenih socioloških teorija. No, ono što je najgore su svemu tomu jest činjenica da u klimi stvorenoj u određenom djelu akademske zajednice, koja sadržajima puni ovakve časopise, uistinu misle ili se barem vrlo vješto pretvaraju da mi misle da penis ne treba tretirati ''kao anatomski organ, nego kao rodno-performativan, fluidan društveni konstrukt.''

I sve bi bilo u redu kada bi običan čovjek mirne duše mogao reći kako ga boli ''društveno-performativni konstrukt'' za njihove konstrukcije, to jest kada te njihove konstrukcije ne bi izravno utjecale na njegovu stvarnost i drastično je mijenjale. Danas se naime ultimativno od ljudi traži da vjeruju i ispovijedaju vjeru da su heteroseksualne i homoseksualne veze po svemu jednake, osim što je homoseksualnost više cool i nekako simpatičnija, da su muškarci i žene također jednaki i da su rodne razlike društveni konstrukti koje treba dokinuti, da svatko ima pravo tražiti da ga se prizna onim čime se toga jutra osjeća, da imigranti u naponu snage imaju pravo na socijalnu skrb na kakvu domicilni gubitnici, stari, bolesni, nemoćni, beskućnici, zakinuti po raznim osnovama ne mogu računati. Ukratko, pokazala se ispravnom Gramscijeva teza da će ljevičarski marš kroz institucije u konačnici dovesti do preoblikovanja društvene stvarnosti.

Czeslaw Milosz je govorio u ''zarobljenom umu'' u nastojanju da odredi što se događa s ljudskim umom u uvjetima komunističkog totalitarizma, danas bi možda uputnije bilo govoriti o izbezumljenom umu. U suočavanju s komunizmom čovjek je barem mogao prakticirati Ketman, to jest pretvarati se kao da prihvaća komunistički svjetonazor te ga čak deklarativno podupire, ali uistinu misliti o njemu sve najgore i nadati se njegovoj skoroj propasti, dok suočavanje sa suvremenom rodnom teorijom i ostalim dogmama ljudskopravaške ideologije udara na puno dublje i primarnije slojeve osobnosti i identiteta te ga je teško nahraniti običnim ljudskim konformizmom i oportunizmom uz prstohvat licemjerstva. Za novo normalno neće biti dostatan zarobljeni um, ne, traži se temeljito izbezumljeni um.

 

Damir Pešorda

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.